Uzvišeni Allah u 43. ajetu sure Bekare kaže: „Namaz obavljajte i zekat dajite (…)“, a Pejgamber, s.a.v.s., je prije svoje smrti rekao: „Preporučujem vam da čuvate namaz.“
Riječ „salat“ koja se koristi u značenju namaza, također znači i „zikr, pokornost, poginjanje“. U fikhskoj terminologiji uobičajeno se koristi riječ namaz. Uzvišeni Allah je naredio obavljanje pet dnevnih namaza.
Prije samog stupanja u namaz, postoje određeni uvjeti koje je potrebno ispuniti. Prvi uvjet za namaz, sa stanovišta Šerijata, jeste čišćenje tijela od neđaseta (tvari koje su Šerijatom okarakterisane kao nečiste), a sa stanovišta duhovnosti, to je čišćenje nutrine od strasti i tjelesnih poriva. Drugi uvjet, sa stanovišta Šerijata, je da je odjeća čista od neđaseta, a sa stanovišta duhovnosti, da je stečena na halal način. Treći šerijatski uvjet je čišćenje od hadesa (uzimanje abdesta, odnosno gusula), a u pogledu duhovnosti, to je čišćenje srca od fesada (nered) i grijeha. Četvrti uvjet je okretanje prema kibli. Zahirska (pojavna) kibla je Kaba, a batinska (duhovna) kibla je uzvišeni Arš. Peti uvjet je nastupanje namaskog vremena. Potom slijedi iskreni nijet, te početni tekbir kojim stupamo u namaz. Zatim slijede kijam (stajanje u namazu), tj. stajanje u bašči kurbeta (Allahova blizina); kiraet (ispravno učenje Kur'ana); ruku, uz osjećaj skrušenosti; sedžda uz osjećaj poniznosti; tešehhud, koji simbolizira sastanak; te selam kao simbol prolaznosti.
Od ashaba, r.anhum, se prenosi da su kazali: „Kada bi Allahov Poslanik, s.a.v.s., klanjao namaz, iz njegovih grudi bi se čuo zvuk nalik na pištanje kipućeg lonca.“
Kada bi vođa vjernika, hazreti Ali, r.a., stao da klanja namaz, naježio bi se toliko da su mu dlačice izlazile kroz odjeću, tijelo bi mu obuzimala velika drhtavica, i govorio bi: „Došlo je vrijeme izvršavanja emaneta koji nebesa i Zemlja nisu mogli ponijeti.“
Jedan šejh je ispričao: Upitao sam Hatema Esama, k.s.: „Kako klanjaš namaz?“, a on mi je ovako odgovorio: „Kada nastupi namasko vrijeme, uzimam dva abdesta – jedan zahirski, a jedan batinski. Zahirski abdest uzimam vodom, a batinski tevbom. Potom odlazim u džamiju. Mesdžidu ‘l-haram uzimam za svoga svjedoka, ispred sebe zamislim Mekamu ‘l-Ibrahim, sa desne strane Džennet, a sa lijeve Džehennem. Potom se zamislim kako stojim na Sirat-ćupriji, dok iza mene čeka melek smrti. Nakon toga sa velikim strahopoštovanjem izgovaram ‘Allahu ekber’, skrušeno stojim na kijamu i dostojanstveno učim Kur'an, ponizno odlazim na ruku i na sedždu, zatim smireno sjedam na tešehhud, i na kraju predajem selam sa zahvalnošću.“
Namaz je takav ibadet da se za muride i putnike Hakku čitav put, od početka do kraja, oslikava u njemu. Uzvišeni mekami u njemu se otkrivaju. U tom smislu, muridova tevba podsjeća na abdest; pružanje ruke muršidu i vezivanje za njega simbolizira okretanje prema kibli; mudžaheda na putu odgoja nefsa aluzija je na kijam; stalni zikr simbolizira kiraet; spoznaja nefsa simbolizira ruku i sedždu; postizanje mekama prisnosti i Allahove, dž.š., blizine aludira na tešehhud; a prekidanje veze sa dunjalukom simbolizira selam. U tom smislu treba shvatiti značenje riječi Allahova Poslanika: „O Bilale, odmori nas ezanom i namazom.“
Allahov Poslanik, s.a.v.s., je također kazao: „Svjetlost mojih očiju je u namazu.“ Dakle, kao da je želio reći: „Sav moj rahatluk je u namazu.“ Jer, namaz je mešreb (i izvor duhovnih naslada) onih koji su na istikametu.
Sehl b. Abdullah, k.s., je rekao: „Alamet (znak) iskrenog roba je to da mu Uzvišeni Allah odredi pratioca koji će ga podsticati na namaz čim nastupi njegovo vrijeme, i koji će ga, ako spava, probuditi.“ Pod pratiocem spomenutim u navedenoj izreci misli se na meleka kojeg Uzvišeni Allah zaduži. (pogledati suru Ra'd, 11) Spomenuta situacija se jasno pokazala kod Sehla b. Abdullaha, k.s. Naime, pred kraj života ostao je nepokretan, ali kada nastupi namasko vrijeme, dobijao je snagu da obavi namaz.
Prenosi se da je Husejin b. Mensur Halladž, k.s., sebi uzeo u obavezu da svakog dana klanja četiri stotine rekata namaza. Kada su ga upitali zbog čega se toliko muči, odgovorio je: „Mučenje i rahatluk su odrazi vašeg stanja. Zbog toga to vama izgleda kao mučenje. Međutim, odlika Allahovih, dž.š., dostova i ašika je stepen fenaa; na njima se ne vide tragovi niti znakovi teškoće i rahatluka.“
O ti koji putuješ Uzvišenom Hakku, o čitaoče! Potrudi se da ispravno shvatiš navedene riječi, pa nećeš pasti u grešku da ljenjivca nazoveš evlijom, ili da pohlepu nazoveš željom za duhovnim uzdizanjem!
Kada je Džunejd Bagdadi, rah., ostario, nije izostavljao nijedan vird od virdova koje je činio u mladosti. Kazali su mu: „O šejhu, iznemogao si (i ostario), vrijeme je da prestaneš sa nekim nafilama!“, a on je odgovorio: „To su takve blagodati da, sve ono što sam ranije postigao, postigao sam zahvaljujući njima. Nakon što je Uzvišeni Allah ispunio moju potrebu, nemoguće je da ih zapostavim!“
Poznato je da su meleki neprestano u stanju pokornosti i ibadeta. Njihov mešreb je pokornost, a njihova hrana je ibadet. Jer, oni su stvorenja koja nemaju nefs, a nefs (nefs-i emmara) je taj koji čovjeka odvraća od ibadeta i neprestano ga navodi na zlo. U kojem aspektu čovjek uspije savladati svoj nefs, u tom aspektu mu biva olakšano robovanje. Kada nefs stigne na mekam fenaa, tada njegov mešreb i hrana postaju ibadeti, isto kao i kod meleka… Naravno, pod uslovom da je postignuti mekam fenaa ispravan (u skladu sa časnim Sunnetom).
Abdullah b. Mubarek, k.s., pripovijeda: „Sjećam se jedne žene, mnogo privržene ibadetu, koju sam vidio još kao mali dječak. Dok je klanjala namaz, 40 puta ju je ubola škorpija, ali na njoj se nije pokazao niti jedan znak bilo kakve promjene. Kada je završila sa namazom, upitao sam je: ‘Ah majko, zašto onu škorpiju nisi otjerala od sebe?!’ Odgovorila je: ‘Dijete moje, kako da u djelo koje činim radi Allaha, dž.š., umiješam djelo koje bi učinila radi sebe?!'“
Bitno je naglasiti da su istinski muršidi uvijek pazili na adabe namaza, te da su i svojim muridima naređivali da tako postupaju i da budu ustrajni u tome.
