Za prošlost često kažemo „Šta je bilo, bilo je.“ Naročito osobe koje su zlopamtila trebaju stalno sebi ponavljati tu izreku. Jer, stalno vraćanje na neku grešku iz prošlosti i propuštanje ljepote sadašnjeg trenutka, istovremeno znači i pretvaranje porodičnog života u beskrajni nemir i netrepeljivost.
Prije svega, nezaboravljene greške u braku bivaju uzrokom nakupljanja potajne ljutnje. Tako se sva ostala dešavanja vrjednuju pod utjecajem tih osjećaja. Potajna ljutnja i nemogućnost praštanja, koji se nad dom nadviju poput magle, dovode do toga da supružnik već unaprijed optužuje svoga bračnog druga, ne razmatrajući da li je on istinski kriv ili ne. U takvoj atmosferi ne možemo ni govoriti o ispravnom sagledavanju trenutnih dešavanja među supružnicima.
Isticanje greški bračnog druga i prikrivanje vlastitih
Nemogućnost zaboravljanja na greške drugih ne potječe samo iz svojstva zlopamćenja. Neki supružnici to koriste kako bi prikrili vlastiti udio u problemima. Dakle, ističući greške bračnog druga, oni nastoje vlastite greške ostaviti u sjenci.
Iako će takvo postupanje rezultirati time da će naš sagovornik odustati od rasprave i da ćemo mi biti u pravu, to nas neće učiniti sretnima. Psihoterapeut Serhat Yabancı navodi: „U braku nije bitno biti u pravu, već je bitno biti sretan. Uporno nastojanje da budemo u pravu, hrani naš nefs, naš ego. Povezivanje trenutnog događaja sa prošlošću, baca sjenku na trenutnu raspravu, kao i na sām odnos. Supružnici kojima je stalo do toga da pod svaku cijenu budu u pravu, najčešće se oslanjaju na prošlost. Iznoseći grešku svoga partnera, nastoje izbjeći izvinjenje koje bi tada trebali uputiti. No, sasvim je jasno da takvi parovi ni iz jedne rasprave ne mogu izvući nikakav zaključak.“
Zloupotreba supružnikovih grešaka
Još jedan cilj osobe koja stalno spominje supružnikove greške jeste postizanje vlastitog interesa, tj. ostvarivanje želje da supružnik učini ono što ona želi. Osoba koja stalnim podsjećanjem na greške, skoro pa ugnjetava svoga supružnika, ustavri šalje sljedeću poruku: „Ako me želiš učiniti sretnom/sretnim, ili, ako želiš mir u ovoj kući, onda trebaš uraditi to i to.“ Osobe koje brak ne posmatraju kao izvor zajedničke sreće, već više kao garanciju za vlastiti rahatluk, mnogo više postupaju na takav način. Takav stav, iako na kratko dovodi do cilja, dugoročno čovjeka vodi ka zamornom, štaviše, istrošenom stanju. Druga osoba, koja se pak smatra nedostatnom i grješnom šta god da učini, na početku potpada pod psihičko stanje osjećaja krivice, pa zbog toga ispunjava supružnikove želje. Međutim, vremenom neće moći podnijeti da je partner tako ponižava. U njoj više neće ostati nade niti energije za odnos u koji samo ona ulaže trud. Tako će se brak pretvoriti u odnos u kojem niti jedna strana ne ulaže trud i u kojem vlada nemir.
Strah od ponavljanja
Strah od ponavljanja greške ponekad može sprječavati osobu da oprosti supružniku. Shodno veličini greške, povećava se strah i prolongira se praštanje. To je razumljivo stanje. Međutim, ukoliko supružnik uopšte ne razmišlja o praštanju ili ukoliko predugo traje stanje nadvladavanja sagovornika, onda će to zasigurno štetiti braku. U takvim situacijama, trebamo se osvrnuti na vlastite grijehe koje i dalje činimo, premda smo nekoliko puta učinili tevbu za njih. Ako naš Gospodar, Koji je čist od svakog nedostatka, pri svakoj našoj tevbi i usmjeravanju Njemu Uzvišenome, uvijek otvara kapije Svoje milosti, zar onda nije neprihvatljivo da mi, grješnici, spram svoga supružnika budemo nemilosrdni? Strah od ponavljanja greške može se savladati jedino uz predanost i oslanjanje na Allaha, dž.š.
Naši preci su kazali: „Samo Allah, dž.š., ne pada i ne diže se.“ Ko nam može garantovati da mi sutra nećemo učiniti istu grešku kao naš supružnik ili možda neku drugu grešku koju ne možemo ni zamisliti, grešku koja bi nam teško bila oproštena? Na ovom svijetu u kojem ne možemo za sebe garantovati, nikoga ne možemo osuditi na nesreću radi potencijalnih budućih greški.
Oni koji savlađuju srdžbu i praštaju ljudima
Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Budite samilosni, pa će se i prema vama postupati samilosno.“ (Tirmizi, Birr, 16) Svaka njegova, s.a.v.s., riječ za nas zlata vrijedi. U braku nemojmo slušati svoj nefs, već riječi Allahova Poslanika, s.a.v.s. Jer, jedino na taj način, možemo imati miran, sretan, i što je najvažnije, brak u skladu sa Allahovim, dž.š., zadovoljstvom. Posljednja riječ je najutjecajnija. Prema tome, neka posljednja riječ bude riječ Uzvišenoga Gospodara: „(…) Za one koji, i kad su u obilju i kad su u oskudici, udjeljuju, koji srdžbu savlađuju i ljudima praštaju – a Allah voli one koji dobra djela čine.“ (Al-i ‘Imran, 134)
