Imam Šafija, rah., je vezano za Imama Muhammeda, rah., rekao: „Uzvišeni Allah me je pomogao dvojicom ljudi. Jednim u hadiskoj nauci, to je Sufjan b. Ujejne, a drugim u fikhu, a to je Imam Muhammed b. Hasan.“
Djela
Djela Imama Muhammeda, rah., su izvori o koje su se islamski učenjaci najviše okoristili, a dospjela su i do današnjih dana. Ta djela su, sa aspekta ispravnosti prenosilaca, podijeljena na dva dijela. Prvi dio čine knjige koje su prenesene putem tevatira (pouzdana predaja) i nazivaju se „Zahirurrivaje“, a to su:
- El-Mebsut
- Ez-Zijdat
- El-Džamiu ‘l-kebir
- El-Džamiu ‘s-Sagir
- Sijer-i kebir
- Sijer-i Sagir
Drugi dio čine djela pod nazivom „Nevadir“, a to su:
- Kejsanijjat
- Harunijjat
- Džurdžanijjat
- Ruklejjat
- Ez-Zijadetu ‘z-zijadat
U hanefijskom mezhebu, prilikom donošenja fetve, najprije se gleda stanovište Imam-i Azama, rah. Ukoliko se kod njega ne pronađe rješenje, onda se gleda stanovište Imama Ebu Jusufa, rah., pa ukoliko se ni kod njega ne pronađe rješenje, gleda se na stav Imama Muhammeda, rah. Imam Muhammed je, preko svojih učenika i djela koja je napisao kao mudžtehid hanefijskog mezheba, imao veliki utjecaj u širenju te pravne škole.
Ko je Imam Muhammed, rah.?
Imam Muhammed je imao nadimak Ebu Abdullah, a spominje se i po nadimku Šejbani. U izvorima se navodi da je prije njegovog rođenja, njegov otac napustio oblast Šama i doselio se u irački grad Vasit, gdje se 132. godine rodio Imam Muhammed. Proveo je djetinstvo u Kufi. U tom vremenu Kufa je bila veliki centar arapskog jezika, fikha i hadiskih nauka. Tu su živjeli mnogi ashabi, r.anhum, i tabi'ini, koji su svoje znanje prenosili onima oko sebe.
Imam Muhammed, rah., koji je u ranom djetinjstvu, uz kur'anske nauke naučio i arapski jezik, nastavio je stjecati znanje prisustvovanjem predavanjima tadašnjih najvećih učenjaka hadisa. Uprkos tome što je bio veoma mlad, svojom inteligencijom i sposobnošću pamćenja privukao je pažnju učiteljā.
Na sljedeći način se opisuje njegovo upoznavanje sa Imam-i Azamom Ebu Hanifom, rah.: Kada je imao 13 ili 14 godina otišao je sa svojim ocem na predavanje kod Imam-i Azama, rah., kako bi mu postavili neko pitanje. Nakon što je predavanje završeno, približio se Imam-i Azamu i postavio mu je određeno pitanje vezano za jaciju namaz. Dobivši odgovor, povukao se ustranu kako bi obavio namaz. Kada ga je Imam-i Azam ugledao kako klanja namaz, zadivio se, te je učinio dovu riječima: „Ovaj dječak će, inšallah, biti od spašenih.“
Nakon tog događaja, Imam Muhammed, rah., je osjetio veliku ljubav prema izučavanju fikha, pa je od Imam-i Azama zatražio dozvolu da postane njegov učenik. Imam-i Azam, rah., ga najprije upita da li je hafiz, na šta on odgovori da zna napamet jednu trećinu Kur'ana. Tada mu Imam-i Azam, rah., reče: „Prvo trebaš naučiti Časni Kur'an napamet, jer onaj ko želi biti fakih mora vrlo dobro poznavati Časni Kur'an.“ Nakon toga, Imam Muhammed je u veoma kratkom roku, od sedam dana, upotpunio svoj hifz, a zatim je otišao sa svojim ocem kod Imam-i Azama, rah., i rekao: „Ispunio sam dužnost koju ste mi dali!“ Imam ga je onda prihvatio u halku svojih predavanja i lično mu se posvetio tokom četiri godine. Za to vrijeme, Imam Muhammed, rah., je ustrajno bilježio u medžlisu postavljana pitanja i odgovore. Nakon što je Imam-i Azam, rah., preselio, on je nastavio i upotpunio svoje znanje kod Imama Ebu Jusufa, rah., koji je držao predavanja umjesto Imam-i Azama.
Pored Imam-i Azama i Imama Ebu Jusufa, rah., slušao je predavanja kod učenjaka poput Sufjana es-Sevrija, Mis'ara b. Kidama, Malika b. Mivela, Kajsa b. Rebi'a, te Ismaila b. Ibrahima el-Bedželija (neka je Uzvišeni Allah zadovoljan svima njima). Uz to, prisustvovao je halkama predavanja muhaddisa iz tadašnjih centara znanja kao što su Mekka, Medina, Horasan, Basra i Šam. Kada je imao oko dvadeset godina pridružio se halki predavanja osnivača malikijskog mezheba, Malika b. Enesa, rah. Tri godine je slušao hadise od njega.
Postoji zanimljiva predaja i o njegovom upoznavanju sa Imamom Malikom, rah. Jedan od učenika Imama Malika, Mudžaša b. Jusuf, rah., prenosi: „Bio sam u Medini, uz Imama Malika. Ljudi su mu prilazili i pitali ga za fetve. Tada dođe učenik Imam-i Azama, Muhammed b. Hasan, i postavi mu sljedeće pitanje:
‘O Imame, šta kažeš za onoga ko je džunub, a ne nađe nigdje vode, sem u mesdžidu?’
Imam Malik odgovori:
‘Osoba koja je džunub ne može uči u mesdžid.’ Zatim Muhammed b. Hasan ponovo upita:
‘A šta će učiniti ako je vrijeme namaza, a on vidi vodu u mesdžidu?’ Na to pitanje Imam Malik dade isti odgovor, ali nakon što Muhammed b. Hasan nastavi insistirati, Imam Malik reče:
‘Hajde ti reci šta da učini?’
Imam Muhammed onda reče: ‘Uzet će tejemmum, pa će ući u mesdžid i natočiti vode. Zatim će izaći i tom vodom uzeti gusul.’
Nakon tog odgovora, Imam Malik upita ko je taj mladić, pa mu rekoše da je to Muhammed Šejbani, učenik Imam-i Azama, rah.“
Nakon što je tri godine slušao predavanja Imama Malika, rah., Imam Muhammed se vratio u Kufu. U Kufi je prenosio znanje iz poznate zbirke hadisa Imama Malika, pod nazivom „Muvatta“. Ta njegova predavanja su zapisana i priređena u vidu zasebnog djela. „Muvatta“ je djelo koje su prenosili i drugi učenjaci, međutim, predsjednik odsjeka za hadis na Univerzitetu Al-Azhar, Abdulvehhab Abdullatif, koji priredio objavljeno izdanje predaja Imama Muhammeda, u predgovoru kaže da je predaja Imama Muhammeda iznad ostalih predaja „Muvatte“.
Njegova halka znanja
Nakon što je Imam Muhammed, rah., upotpunio svoje znanje, zasnovao je halku predavanja. Iz dana u dan tim predavanjima prisustvovao je sve veći broj ljudi. Svi ti ljudi uvidjeli su kakav dragulj znanja on posjeduje i nisu se odvajali od njega. Prenosi se da je Muhammed b. Idris, poznat kao Imam Šafija, rah., slušao njegova predavanja i prihvatio za vjerodostojne hadise koje je on prenosio, te da je vezano za njega rekao: „Uzvišeni Allah me je pomogao dvojicom ljudi. Jednim u hadiskoj nauci, to je Sufjan b. Ujejne, a drugim u fikhu, a to je Imam Muhammed b. Hasan.“
O svom prvom susretu sa Imamom Muhammedom, rah., kazao je sljedeće: „Imam Muhammed je sjedio u jednoj sobi, a ljudi su bili okupljeni oko njega. Držao je predavanje. Pogledao sam u njegovo lice i vidio sam da je najsvjetlije od svih. Njegovo čelo je sijalo poput sedefa. Bio je i najljepše odjeven. Postavio sam mu jedno osjetljivo pitanje, ne bi li pokazao slabost. Međutim, on mi je dao detaljno objašnjenje o tome. On je svojim znanjem još više ojačao mezheb kojem je pripadao.“
Jedan od velikana šafijskog mezheba, Idris b. Jusuf Karadisi, rah., prenosi da je čuo kako je Imam Šafija, rah., rekao: „Ja nisam vidio nikoga da bolje poznaje halal i haram, te nasih i mensuh (mijenjanje jednim ajetom određenog propisa, nakon objavljivanja drugog ajeta) od Muhammeda b. Hasana.“
Ebu Ubejde također prenosi da je čuo sljedeće riječi od Imama Šafije, rah.: „Kada bi ljudi posjedovali pronicljivost, znali bi da neće vidjeti nikoga poput Muhammeda b. Hasana. Jer, ja nisam sjeo pred alima koji bolje poznaje fikh od njega. Moj jezik se nije razvezao u fikhskoj nauci onako kako je njegov. On je doista na vrlo lijep način objašnjavao fikhska pitanja pred kojima su veliki učenjaci ostajali nemoćni.“
Imam Muhammed, rah., je bio istovremeno i učitelj i očuh Imama Šafije, rah. Prema predajama islamskih historičara Imam Šafija je naučio napamet djelo Imama Muhammeda, pod nazivom „Kitabu ‘l-asl“, i na osnovu tog djela je napisao svoje djelo „El-Umm“. U izvorima se navodi da je Imam Šafija, rah., i druga djela napisao nakon što je odslušao predavanja Imama Muhammeda, rah.
Ebu Ubejde, rah., također prenosi: „Čuo sam od Imama Šafije da je rekao: ‘Uz znjanje koje sam stekao od Imama Muhammeda, napisao sam mnoštvo knjiga. Da njega nije bilo, ja bih ostao na pragu znanja. Svi ljudi su, u pogledu znanja, djeca iračkih učenjaka, a irački učenjaci su djeca učenjaka Kufe. A oni su djeca Ebu Hanife.“
Jedan od imama malikijskog mezheba, Esed b. Furat, rah., je također stjecao znanje kod Imama Muhammeda, rah., te je i svoja djela napisao oslanjajući se na njegova.
Također, osnivač hanbelijskog mezheba, Imam Ahmed b. Hanbel, rah., je rekao da se prilikom odgovaranja na postavljana mu pitanja, koristio knjigama Imama Muhammeda. Kada je Ibrahim Harbi upitao Ahmeda b. Hanbela, rah.:
„O Ahmede, kako znaš odgovore na tako suptilna pitanja?“, on je odgovorio:
„Iz knjiga Muhammeda Šejbanija.“
Kao što vidimo, Imam Muhammed je dao veliki doprinos kako hanefijskom mezhebu, tako ostalim mezhebima ehl-i sunneta.
Uz to, Imam Muhammed je prisustvovao sohbetima Davuda Taija, k.s., jednog od velikana među Allahovim, dž.š., dostovima. Zavrijedio je njegovu pohvalu i bio je pod njegovim duhovnim utjecajem.
Znanje ukrašeno takvalukom
Imam Muhammed, rah., je bio vrlo skroman velikan, iznimnog takvaluka, koji nije žudio za ovim svijetom i koji je sav svoj imetak trošio na putu znanja. Od oca je nalsijedio veliki miraz. Vezano za to, rekao je: „Ostao mi je od oca miraz od 30 hiljada dirhema. Polovinu sam potrošio na hadis i fikh, a drugu polovinu sam potrošio na gramatiku arapskog jezika i na književnost.“
Imam Muhammed se uvijek ponašao u skladu sa znanjem koje je nosio. On nikada nije bacio pod noge veličinu znanja, niti se ikada uznosio znanjem. Prenosi se da mu je jedne prilike, dok je sjedio sa svojim učenicima, došao halifa Harun Rešid. Tada su svi ustali na noge, ali Imam Muhammed nije ustao. Nakon što ga je, nedugo nakon toga, halifa pozvao sebi, svi su se počeli brinuti. Međutim, on nije bio zabrinut. Otišao je kod halife, a ubrzo nakon toga se, sa velikim dostojanstvom, vratio među svoje učenike. Prisutni ga znatiželjno upitaše šta se desilo između njega i halife, a on im ovako ispriča:
„Halifa me upitao zašto nisam ustao na noge, a ja mu rekoh: ‘Vi ste me postavili u red ilmije, i ja nastojim očuvati svoj red. Nisam želio preći u red Vaših hizmećara. Jer, mjesto u redu ilmije nije isto što i mjesto u redu hizmećara. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: ‘Ko (zbog ovosvjetskog položaja) voli stajati na nogama pred ljudima, neka sebi pripremi mjesto u vatri.’“
Imam Muhammed je po pitanju ibadeta, jednako kao i po pitanju znanja, slijedio svoga učitelja Ebu Hanifu, rah. Mnogo je učio Časni Kur'an i mnogo je ibadetio. Svoje noći je dijelio na tri dijela. Jedan dio noći se odmarao, jedan dio noći je provodio u ibadetu i pokornosti, a preostali dio je bio zauzet izučavanjem znanja. Mnogo puta nije nikako spavao i bio je posvećen znanju. Kada su ga upitali: „Zbog čega toliko mnogo radite i lišavate sebe sna?“, on je odgovorio:
„Muslimani se odmaraju pouzdavajući se u mene. Oni kažu: ‘Ako po nekom pitanju zapadnemo u nedoumicu, Muhammed će to riješiti.’ Ukoliko i ja budem spavao, da Allah sačuva, vjeri će biti nanesena šteta.“
Imam Muhammed, rah., je bio poznat i po velikodušnosti. Učenici su ga, u velikodušnosti, poredili sa njegovim učiteljem Imam-i Azamom, rah. Jedne prilike, njegov učenik Muhammed b. Idris, rah., (Imam Šafija) mu je postavio pitanje. A odgovor na to pitanje je zapisao. Imamu Muhammedu se svidio taj postupak Imama Šafije pa mu je dao stotinu dirhema i rekao: „Ukoliko želiš uzeti svoj udio u znanju, nastavi dolaziti u naše medžlise.“ Imam Šafija je nekoliko puta zapao u teško finansijsko stanje, pa mu je Imam Muhammed jedanput dao stotinu hiljada, a drugi puta sedamdeset hiljada dirhema, i tako ga podstaknuo na stjecanje znanja.
Imam Šafija, rah., je o Imamu Muhammedu, rah., rekao: „Da je Imam Muhammed govorio ne pazeći na naš nivo razumijevanja, mi ga ne bismo razumjeli. Međutim, on je pazio na naš stepen.“
U islamskim izvorima se Imam Muhammed, rah., spominje kao jedan od učenjaka koji su u to vrijeme napisali najviše djela. Tadašnji halifa Harun Rešid ga je na određeno vrijeme postavio na dužnost kadije grada Rakke. Međutim, Imam Muhammed je nakon kratkog vremena napustio tu dužnost.
Muhammed b. Selam, rah., prenosi: „U snu sam vidio da dva mjeseca sa nebesa padaju na Zemlju. Nedugo nakon toga, čuo sam da su preselili Muhammed b. Hasan i Imam Kisai.“
Imam Kisai i Imam Muhammed b. Hasan, rah., preselili su u istom danu. Halifa Harun Rešid je 189. godine krenuo u pohod na grad Rej i poveo je sa sobom Imama Muhammeda i Imama Kisaija kako bi sa njima mogao činiti istišaru. Kada su se približili gradu Reju, zdravstveno stanje dvaju učenjaka se pogoršalo, da bi na dan kada je vojska ušla u grad, obojica preselili. Halifa se zbog toga mnogo rastužio. A svoju tugu je izrazio riječima: „U Reju sam sahranio fikh i jezik.“
