Sloboda je, uz ljubav, poštovanje i toleranciju, jedan od prvih pojmova kojima nastojimo podučiti našu djecu. Međutim, pojam slobode se nepotpuno objašnjava jer nije ispravno shvaćen. Neki od nas, ne uspijevajući da da kažu „ne“ niti da postave granice, odu u potpuno krivom smjeru kada je u pitanju pružanje slobode djeci. A neki od nas pak previše sputavaju djecu strahujući od toga da bi mogla biti raspuštena. Prema tome, oni koji su u stanju pokazati uravnotežen roditeljski stav, trebali bi obratiti pažnju na sljedeća tri bitna faktora prilikom podučavanja djece osnovnom poimanju slobode:
- Poznavanje i zaštita vlastitih prava: Svako dijete ima neosporivo pravo na život, rast i razvoj, odgajanje od strane porodice, igru, obrazovanje, zdrav život, korištenje ljekarskih usluga kada se razboli, i ostala osnovna prava kao što je pravo na izbor. Svako on nas naravno želi da se njegova djeca suprotstave i odbrane ukoliko im bilo ko pokuša oduzeti neko od tih prava.
- Naš drugi cilj jeste odgojiti djecu koja će biti svjesna tuđe slobode, koja će poštovati prava svakog člana svoje porodice, ljudi iz okruženja, pa čak i prava ljudi koje ne poznaju, te koja će biti u stanju ocrtati granice vlastite slobode, a da pri tome ne naruše tuđe granice. Uz to, trudimo se da našu djecu odgojimo kao osobe koje neće pristupati sa poštovanjem samo ljudima, već će se i prema okolišu i životinjama odnositi sa ljubavlju i samilošću.
- Sposobnost izražavanja vlastitih emocija i stavova, a da pri tome nikoga ne povrijede. Ta osobina koja je nužna za zajednički život, kod djece podstiče povećanje samopouzdanja i empatije, te razvoj pozitivnih karakteristika poput sposobnosti promišljanja i ostvarivanja komunikacije. Ukoliko malo dublje sagledamo termin slobode, uočit ćemo da postoje potpuno posebni i možda pomalo zanemareni aspekti istog. Dakle, uočit ćemo da sloboda podrazumijeva usvajanje osnovnih životnih sposobnosti potrebnih za ispunjavanje vlastitih potreba, bez pridavanja pretjerane pažnje bilo čemu i bez ovisnosti o drugima.
Dijete koje nije ovisno je slobodno dijete
U našem vremenu koje je izrodilo mnoge vrste ovisnosti, od tehnologije, interneta, hrane, supstanci za uživanje, itd., oko nas vidimo mnogo djece koja su odgojena kao krajnje nezasita. Takvo stanje mladih koji odmah žele postići svoj cilj, koji pridaju previše vrijednosti materijalnim stvarima, koji ne prestaju biti uporni i inatiti se sve dok ne postignu svoj cilj, čini ih ovisnim o prolaznim užicima.
Kada danas postignuti cilj već sutra više ne pričinjava zadovoljstvo, tada djeca i mladi svakog trena žude za novim prohtjevima. Tome naravno doprinosi veliki utjecaj mode i trendova. Predmeti i mogućnosti koje koriste, hvale i žele oni koje dijete sebi uzima za primjer, koje prati i čiji je fan, za njega imaju posebnu privlačnost. Iz tog razloga, mladi pokušavaju upotpuniti svoju ličnost kroz takve predmete. A kada nisu u mogućnosti da ih posjeduju, osjećaju se bezvrijedno.
Na putu ka slobodi, najopasniji neprijatelj od kojeg našu djecu trebamo spasiti jesu takve ovisnosti. Jer, slobodnom će se moći osjećati jedino ona djeca koja znaju da su ovaj svijet i ono što je na njemu prolazni, koja imaju za cilj očuvanje lijepog ahlaka i čiste savjesti, i koja nisu robovi strasti i stvari. Prema tome, djeci je potrebno objasniti da njima najdraže stvari, pa čak i ljudi, nisu vječni i neprolazni te da će se istinski osloboditi ukoliko se ne vežu ni za koga osim za Allaha, dž.š., Koji je istinski vlasnik svega.
Ovisnost o roditeljima
Za nas, roditelje, briga od djeci, hranjenje, krpljenje odjeće, pomaganje prilikom rađenja zadaće i priskakanje u pomoć kada imaju bilo kakav problem, jesu izvori sreće. Međutim, neke majke su zapale u stanje da su skoro kao dužnost prihvatile to da na svaki djetetov i najmanji impuls odmah shvataju šta želi i trče da mu to ispune. No, da li smo svjesni da to što svoju djecu činimo ovisnom o sebi priskačući im u pomoć pri svakoj tegobi, ne činimo im nikakvo dobro, već naprotiv, činimo im zlo?
Prihvatimo činjenicu da je svako dijete, shodno mogućnostima koje mu pruža trenutna faza razvoja, u stanju da ispuni vlastite potrebe. Naprimjer, sasvim je realno očekivati da dijete od 6-7 godina usvoji naviku samostalnog obavljanja rutinske higijene i priprema za spavanje. Prema tome, to što je dijete tada sposobno da samo ode u toalet i opere zube, da samo obuče pidžamu i da se samo smjesti u krevet, ne treba poimati kao neko nadprirodno stanje.
Također, normalno je da djeca u tom dobu pomažu članovima porodice u kuhinji, da su u stanju izvagati neku namirnicu, staviti je u posudu i spremiti jednostavna jela. Osvrnimo se na malo stariju djecu. Naprimjer, sasvim je normalno očekivati od djeteta koje je napunilo 12 godina i došlo u stanje zrelosti da preuzme odgovornost obavljanja ibadeta, da sāmo navije alarm za ustajanje na sabah-namaz i da vodi brigu o urednosti vlastite sobe i stvari. Roditelji koji nisu ubjeđeni u to i koji smatraju da njihova djeca ne mogu jesti, spavati, uraditi ovo ili ono bez njih, djecu vlastitim rukama čine nesposobnim i ovisnim ličnostima. Na taj način, kako djeca rastu, neće rasti i njihove sposobnosti i uspjesi, već osjećaji nemoći i nedostatnosti.
Skroman doprinos razvoju slobode: vježbanje
Nije baš realno očekivati da će djeca koja su bila sputavana u razvoju vlastitih sposobnosti, koja nisu naučila preuzeti odgovornosti, odmah postati neovisne ličnosti. Pa stoga nije ni u redu poduzeti radikalne mjere kako bismo to promijenili. Naprimjer, ukoliko pred dijete kome smo do sada ispunjavali sve potrebe, postavimo ogroman zid odbijanja i na svaki njegov zahtjev kažemo „ne“, time ćemo ga samo razljutiti i spriječit ćemo usvajanje bilo čega. Ili, ukoliko odjednom prepustimo samo sebi dijete kome smo donedavno mi obavljali sve njegove zadatke, samo ćemo prouzrokovati zbunjenost i još veći osjećaj nemoći kod njega. Prema tome, trebamo početi sa malim koracima. Naprimjer, dijete koje nije u stanju živjeti bez tableta ili bez interneta, možemo izvesti vani i upoznati ga sa aktivnostima u kojima se može mnogo uživati na čistom zraku. Ili, ukoliko naše dijete neprestano traži nove igračke, možemo od materijala koje imamo napraviti potpuno novu igračku i tako učiniti da dijete osjeti užitak rezultata nakon uloženog truda. Ukoliko im pomognemo da osjete da sreća nije vezana niti za jedan predmet ili mogućnost, onda ćemo na taj način u njihov svijet poimanja unijeti skroman i jedinstven doprinos.
Kada su u pitanju djeca koja ne obavljaju samostalno svoje poslove, možemo početi tako što ćemo im prvo dati neka mala zaduženja. Naravno da je sasvim neumjesno očekivati od djeteta koje do sada nije bilo u stanju uzeti čašu vode, da nam sada napravi musaku od patlidžana. Prema tome, potrebno je ušutkati neosnovane i pogrešne misli poput: „Šta da radim ako moje dijete nema potrebu za mnom? Kakvog onda smisla ima moje roditeljstvo? Ako neću njemu služiti, čemu ja onda služim?“, i shvatiti da je istinsko roditeljstvo u odgajanju djece koja neće biti ovisna ni o kome, u pripremi i podsjećanju na vrijeme kada nećemo biti uz njih.
