Na početku, u mnogim brakovima cvjetaju ruže i sve ide lijepim tokom. Iz razloga što doživljavaju ushićenje tek sklopljenog braka te zato što tek upoznaju jedno drugo i osjećaju slatku radost zajedništva, supružnici su mnogo skloniji toleranciji i lijepom mišljenju o postupcima svoga bračnog druga. Ne preuveličavaju sitne nesuglasice i ne zaboravljaju da traže izvinjenje. Ono za čime tragaju jeste metoda kako da na najbezbolniji način prevaziđu nesuglasice, pa ako je potrebno i zašute samo da bi prebrodili napete situacije. Budući da su se tek upoznali, kada osjete da neki problem stvara napetost među njima, oboje se povlače i sviđaju račune sami sa sobom: „Hmmm, znači da moj supružnik ne voli da tako govorim.“, ili „Kada navaljujem, on/ona se nervira, bolje je razgovarati smireno.“
U prvom periodu braka supružnici se međusobno upoznaju i nastoje pokazati razumijevanje. U tom nastojanju spremni su priznati svoju grešku i izvinuti se, zarad sprječavanja nemira i svađe. Međutim, kako vrijeme ide i kako supružnici sve više upoznaju jedno drugo, umjesto da sebe preispitaju, počinju se međusobno okrivljivati. Ne prihvataju više vlastite greške, ne vide svoja poskliznuća, a neslaganja sa djecom pripisuju postupcima druge strane. Štaviše, tada postaje nebitno da li se radi o sitnom ili većem problemu. Ukratko, izjava „Ja sam u pravu!“, koju svi počinju izgovarati, postaje vijesnik nemira u kući.
Kada dođemo do te tačke, najbolje što možemo učiniti jeste da ostvarimo empatiju, navodi psihologinja i porodična savjetnica Hande Konur. Ukoliko govorimo: „Naravno da sam ja u pravu, kako moj suprug/supruga ne vidi da griješi?“, to je onda pokazatelj da imamo problem u našem odnosu. Jer, niti u jednoj svađi, nije samo jedna strana griješna. U takvim situacijama vrlo je bitno da ostvarimo empatiju. Dakle, da sebe stavimo na mjesto sagovornika i da pokušamo shvatiti kako se on osjeća. Jer, ukoliko obje strane smatraju da su „u pravu“, onda im to u trenucima prepirke, u psihološkom smislu daje opravdanje za neumjesno postupanje. Dakle, ukoliko obje strane smatraju da su u pravu, iz želje da to dokažu kao i iz ljutnje zbog „tuđe greške“, mogu biti vrlo uvredljivi. Međutim, postoji nešto što nikada ne smijemo zaboraviti: Ukoliko smo u određenim trenucima doista u pravu, naš stav, naše riječi i naše ponašanje u trenucima svađe mogu nas dovesti u situaciju da mi postanemo strana koja griješi. Prema tome, psihologinja Konur naglašava da je potrebno hiljadu puta razmisliti, prije nego što nešto izgovorimo, te da supružnici koji neprestano tvrde da su u pravu, vode brak ka bezizlaznoj situaciji.
U jednom časnom hadisu, Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Kada se naljutite, ukoliko ste na nogama, sjedite, ukoliko sjedite lezite, pa ukoliko se ni tada vaša ljutnja ne umanji, ustanite i uzmite abdest.“ Na taj način Allahov Poslanik, s.a.v.s., nam je pokazao kako se možemo zaštititi od štetnosti plamena prvih trenutaka ljutnje.
Biti u pravu, ali biti u nespokoju
Jasno je da nakon što srca budu povrijeđena i nakon što odnos među supružnicima postane napet, ko je u pravu, a ko ne, nema nikakve veze. Psihologinja Konur ponovo naglašava važnost empatije u takvim trenucima, te dodaje: „Najveća korist empatije jeste to što čovjek sebi postavi sljedeća pitanja i odgovri na njih: ‘Da sam ja u istoj situaciji kako bih postupio/la?’, ili ‘Kada bih ja čuo/čula iste riječi kako bih se osjećao/la?’ Dakle, kada se supružnik u trenutku prepirke stavi na mjesto svog partnera, on u isto vrijeme biva i onaj ko govori i onaj kome su riječi upućene; i onaj ko tvrdi da je u pravu i onaj ko ne tvrdi da je u pravu. Na taj način osoba čuje ono što izgovara te joj biva mnogo lakše da kontroliše svoj govor i da koristi blaži način obraćanja. Jer, uz empatiju, čovjek počinje gledati šire na situaciju koja se dešava.“
Da zaključimo, nemoguće je da jedna osoba uvijek bude u pravu ili uvijek u krivu. Uvijek joj trebaju naumpasti i druge mogućnosti i treba razmisliti na način: „Ja se toliko inatim, a šta ako ima i nešto ispravno u onome što moj supružnik govori?“ Svako bi se trebao zapitati sljedeće: „Nakon što se moj supružnik naljuti, nakon što moje srce ostane slomljeno, nakon što u moj dom uđe nemir, da li ima ikakve važnosti to da sam ja u pravu ili ne?“ Ne zaboravimo da u pravim trenucima čovjek može i bez upotrebe riječi, samo pogledom, objasniti da je u pravu.
Zamjena uloga zarad ostvarivanja empatije
Psihologinja Hande Konur navodi da je sa svojim klijentima koji su se mnogo prepirali oko toga ko je u pravu a ko ne, i koji su imali poteškoće u ostvarivanju empatije, primjenjivala metodu zamjene uloga u okviru koje bi supružnici u trenucima prepirke sebe zamislili na mjestu svoga partnera.
„U početku bi mojim klijentima bilo teško pa čak i komično da koriste tu metodu. Kada bih im objasnila kako da primijene metodu zamjene uloga, mnogi od njih bi se iznenadili. To im se u jednu ruku i sviđalo, jer tako su na neki način imali priliku da se osvete za rane koje im je nanijela ta prepirka. A onima koji su uvijek tvrdili da su u pravu, bilo je lahko da zamijene uloge jer svakako su smatrali da to nema nikakve važnosti budući da su mislili da će uslijed zamjene uloga i njihov partner shvatiti da su oni u pravu i da će uvidjeti koliko su povrijeđeni. Međutim, nakon nekoliko sedmica, pri ponovnom susretu, govorili su mi kako se stvari nisu odvijale onako kako su oni zamislili. Mnogi od njih su shvatili da jednako koliko su oni povrijeđeni toliko i oni vrijeđaju drugu stranu. Tada su uočili koliko nekoga može povrijediti riječ koja se drugome čini uobičajenom.“
Psihologinja tu metodu objašnjava riječima: „Ukoliko je supružnicima istinski teško da ostvare empatiju i ukoliko se stalno prepiru o tome ko je u pravu, a ko ne, onda primjenjujemo metodu pod nazivom ‘zamjena uloga’. Prilikom primjene te metode, supružnici nakon što prođe svađa i nakon što se malo smire, kao da prave mali skeč, zamjenjuju uloge i ponovo oživljavaju situaciju. Tada na drugačiji način upućuju svome supružniku izraze koji su ih povrijedili. Naposlijetku, oboje razumiju da je jednako teško biti u koži onog drugog. Tada supružnik koji je recimo rekao: ‘Šta ti uopšte razumiješ, pa da možeš i ovo razumjeti?!’, mijenjajući ulogu sa svojim partnerom i nakon što se ugasi plamen ljutnje, uviđa koliko je teška ta rečenica koja je njemu u trenutku ljutnje djelovala bezazleno…“