Prema pisanim izvorima, Put hadžegana koji je prvobitno u 12. stoljeću po miladu, u Buhari, uz hadže-Abdulhalika Gudždevanija, k.s., definisan kao sebi svojstven put, iako je u kasnijim periodima vežući se za nove muršide koji su uvodili neke nove usule dobivao i različita imena (nakšibendijski, ahrarijski, mudžeddidijski, halidijski), uvijek je imao istu putanju. Ta putanja je putanja Allahova Poslanika, s.a.v.s. Plemeniti prvaci, sadat-i kiram, su uvijek obnavljali putanju Siratu ‘l-mustekima, čvrsto prigrlivši časni Sunnet najljepšeg primjera (usvetu ‘l-hasene) – Allahova Poslanika, s.a.v.s. Dakle, iako se čini da je ovaj put svojom formom započeo hadžeganskom silsilom, njegov početak seže do Časnog Poslanika, s.a.v.s., i puta kojim je on hodio.
A hadžeganska, nakšibendijska i halidijska silsila nakon velikana poput Abdulkadira Gejlanija i Bajezida Bistamija, k.s., doseže do najvrjednijeg od svih ashaba, Siddik-i ekbera, hazreti Ebu Bekra, r.a., a zatim se veže za Allahova Poslanika, s.a.v.s. Tako mora biti, jer, predvodnici ovog puta su duhovni nasljednici Allahova Poslanika, s.a.v.s., kako u zahirskom tako i u batinskom smislu. Oni su potpuni vodiči koji nur poslanstva, kroz svoje namjesništvo, prenose u svoje vrijeme i u svakom stoljeću osvjetljavaju naš put. Oni su Allahovi dostovi koji su lijepi primjer ahlaka Allahova Poslanika, s.a.v.s., primijenili u vlastitim životima. Upoznavanje sa njima, za nas je istovremeno odraz zahvalnosti, kao i vesila (sredstvo) za pronalaženje Pravog puta, okorištavanje njihovim nurom, podsjećanje na časni Sunnet i pobliže upoznavanje Časnog Poslanika, s.a.v.s.
Uz bismillu, započinjemo sa upoznavanjem prve halke Hadžegan-puta. Inšallah svakog mjeseca ćemo objašnjavati još po jednu halku, sve do našeg stoljeća.
Hadže-Abdulhalik Gudždevani, k.s., je one koji su se vezali za njega odgajao svojim znanjem, sohbetima, savjetima, oporukama i principima koji su postali osnovna pravila nakšibendijskog puta, kao i oštroumnom pronicljivošću i kerametima. U njegovim kerametima, koji su se sve do danas usmeno prenosili, postoje svevremenske pouke.
„Kada dođe vrijeme…“
Sredinom 12. stoljeća po miladu u Buhari je Šejh-Allame Sadreddin, k.s., sa jednim svojim muridom držao predavanje o tefsiru. Na tom predavanju, tema je bio 55. ajet sure A'raf, čiji prijevod glasi: „Molite se ponizno i u sebi Gospodaru svome, ne voli On one koji se previše glasno mole.“ Učitelj je dugo objašnjavao edebe činjenja dove, te to da u ajetu spomenuta riječ istovremeno nosi i značenje ibadeta ili zikra. No, nije mu promakao sumnjičavi izraz lica jednog učenika. Kao i uvijek, tražio je da izrazi svoje mišljenje vezano za navedeni ajet. Njegov učenik koji je tek kročio iz perioda djetinjstva u mladalačko doba reče: „Učitelju, mislim da navedeni ajet ukazuje na to da je potrebno da niko sem Uzvišenog Allaha ne zna za naše dove i zikrove. Prirodno je da drugi ljudi to primijete, ukoliko dove i zikrove činimo glasno, pokrećući jezik, glavu ili tijelo. Kako bismo to sakrili od ljudi, trebamo činiti zikr srcem, te srcem tražiti ono što želimo. No, kao što znate, Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: ‘Šejtan kola čovjekovim venama poput krvi.‘ Iz časnog hadisa razumijemo da onda prokleti šejtan zna za zikr i dove koje činimo srcem. Pa kako onda sačuvati tajnost prilikom činjenja dove ili zikra?“
Šejh-Sadreddin bez ikakvog prekidanja, uz edeb, sasluša svoga učenika do kraja. Na njegovom licu pojavi se osmijeh kao odraz radosti. Bilo je jasno da je očekivao upravo takvo pitanje.
Zatim reče: „Sine moj, način obavljanja hafi (skriveni) zikra tiče se ‘ilmi-leduna'“, te kao da nagovještava radosnu vijest, dodade:
„Ukoliko Uzvišeni Allah poželi, preko jednog od Svojih dostova, podučit će te tome.“
Nije prošlo mnogo vremena, kada se pojavi Hidr, a.s., i tog mladića, kojeg uze za svoga duhovnog evlada, poduči tajnom zikru i još svakojakom znanju i usulu. Zatim ga predade Jusufu Hamedaniju, k.s., i ode. Ustvari, prije nego što se taj mladić i rodio, upravo je Hidr, a.s., obavijestio njegovog oca o njegovom dolasku i on mu je dao ime.
Taj mladić koji je od samog početka odgajan pod okriljem rabbani alima, nije niko drugi doli veliki evlija Abdulhalik Gudždevani, k.s., sa kojim je započela Hadžegan-silsila.
Odgoj velikana
Njegov otac Imam Abduldžemil, rah., bio je zahid i učenjak iz loze Imama Malika, rah. Nedugo prije rođenja Abdulhalika Gudždevnija, k.s., učinio je hidžru iz Malatje u mjesto Gudždevan, koje se nalazilo u blizini grada Buhare. Uzvišeni Hakk je odredio da taj odabrani rob kojeg će uzvisiti obdarivši ga znanjem preko Hidra, a.s., raste okorištavajući se fejzom tadašnjeg centra znanja i mudrosti, kakav je bio grad Buhara. Jer, upravo s njim će započeti Hadžegan-silsila koja će tada oživjeti put ehl-i sunneta, te upravo njegova ruka će zapaliti kandilje pod nazivom „Kelimat-i Kudsijje“ – skup principa koji i danas osvjetljavaju nakšibendijski put. On će svojim ruhanijetom biti vodilja Šah-i Nakšibendu, k.s., koji će stoljeće nakon njega počastiti svijet svojim dolaskom. Abdulhalik Gudždevani, k.s., će mu prenijeti ono što je preuzeo od Hidra, a.s., te će ga podučiti obavljanju tajnog zikra.
Već kao petogodišnjak, Abdulhalik Gudždevani, k.s., je započeo sa stjecanjem znanja u Buhari. Pored toga što je za kratko vrijeme postao veoma cijenjena osoba u pogledu šerijatskog znanja, on je od Hidra, a.s., naučio ilm-i ledun, te način obavljanja tajnog srčanog zikra. Hidr, a.s., je tada uputio Abdulhalika Gudždevanija, Jusufu Hamedaniju, k.s., koji je tek došao u Buharu. Tada je njegov duhovni odgoj preuzeo taj veliki evlija. Iako su ostali muridi Jusufa Hamedanija, k.s., činili glasni zikr, on je dozvolio Abdulhaliku Gudždevaniju, k.s., da čini tajni srčani zikr, onako kako ga je tome podučio Hidr, a.s. Štaviše, i sam ga je podsticao na to.
Hadže-Abdulhalik Gudždevani, k.s., je u halki sohbeta i predavanja Jusufa Hemedanija, k.s., brzo prelazio duhovne stepene, pa je nakon preseljenja šejha, postao jedan od četvorice njegovih halifa. Međutim, nije odmah započeo sa iršadom. Jer, derviši još uvijek nisu bili na nivou na kojem bi mogli razumjeti njegove sohbete. Sohbete je činio Hadže-Abdullah Berki, k.s., a zatim drugi halifa Hadže-Hasan Endaki, k.s. Zatim je za sljedeći nivo na red došao Ahmed Jesevi, k.s. Za to vrijeme Abdulhalik Gudždevani, k.s., se povukao u osamu, u Gudždevanu, te je u tišini nastavio sa odgajanjem vlastitog nefsa kroz isposništvo i mudžahedu. Izlagao je svoj nefs vrlo teškim ispitima, a duhovna stanja koja je tako postigao skrivao je od ljudi, baš kao i tajni zikr. Nije dozvolio da iko išta primijeti. Ipak, Uzvišeni Gospodar mu je ukazao počast tako što su se objelodanili neki njegovi kerameti, pa se za kratko vrijeme pročulo za njega. Na vrlo udaljenim mjestima, zasnivani su hanikahi u njegovo ime, gomile ljudi su hrlile u Gudždevan kako bi njega posjetile. Naposlijetku, kada je Ahmed Jesevi, k.s., onako kako mu je na to, za svoga života, ukazao njegov šejh, otišao u Turkistan i sve muride predao Hadže-Abdulhaliku Gudždevaniju, k.s., on se vratio u Buharu i započeo je sa iršadom.
Oporuka svima nama
Abdulhalik Gudždevani, k.s., je svojim muridima ustrajno objašnjavao da je tesavvuf put kojim je moguće hoditi jedino uz svjetlo Časnog Kur'ana i Sunneta. Pozivao ih je na rad i trud kako bi ih spasio od neznanja i nefs-i emmare. Prisutne na sohbetima uvijek je savjetovao o važnosti znanja i edeba. Kako bi muridi njegovog vremena kao i oni koji će kasnije stupiti na put tesavvufa znali kako treba da se ponašaju, ostvio je oporuku u kojoj se preko svog duhovnog sina i halife Šejh-Evlija-i Kebira, obraća svima nama ponaosob:
„Sine moj! Ne zaboravi da si uvijek u Allahovom, dž.š., prisustvu. Poduči se znanju i edebu. Kako bi to postigao, slijedi velike alime. Prigrli Časni Sunnet Allahova Poslanika, s.a.v.s. U slijeđenju Sunneta budi poput plemenitih ashaba, r.anhum. Udalji se od neznalica i ne budi blizak sa onima koji čine novotarije i koji žude za dunjalukom. Izučavaj fikh, hadis i tefsir, ali nemoj trčati za slavom; nemoj da te obuzme žudnja za položajem. Živi kao svaki običan čovjek. Nikoga ne smatraj bezvrijednim. Ni od koga ništa ne traži. Nemoj se ni s kim prepirati. Boravi na usamljenim mjestima, malo jedi, malo spavaj i malo pričaj. Nemoj mnogo ukrašavati svoju vanjštinu. Nemoj se mnogo smijati; neka u tvojim očima budu suze, a u srcu tuga. Nemoj govoriti protiv tesavvufskih velikana i šejhova, već se svim srcem trudi da im hrliš u hizmet. Nastoj da svaki namaz obaviš u džematu. Kloni se sumnjivih stvari. Zarađuj halal i jedi halal, kako bi mogao činiti svoja djela iskreno. Nemoj strahovati od siromaštva. Vlasnik i Dost onoga ko fikh učini svojom riznicom, a mesdžid svojom kućom, je Uzvišeni Allah.“
Da bi murid mogao potpuno ispravno, bez spoticanja, hoditi na putu tesavvufa i napredovati, potrebno je da se uvijek sjeća Uzvišenog Allaha. To je težak posao. Ovodunjalučka opterećenja, makar to bilo i povremeno, okupiraju ljudsko srce i mogu učiniti da čovjek zaboravi na svoju suštinsku dužnost, na svoje robovanje i Uzvišenog Stvoritelja Koji ga je poslao na ovaj svijet upravo kako bi Njemu robovao.
Hadže-Abdulhalik Gudždevani u svojoj oporuci ne samo da upozorava buduće generacije na spomenutu opasnost, već obznanjuje određene temeljne postulate vezane za svakodnevni život i za zikr, kako bi na taj način utabao putanju kojom muridi trebaju ići. Jedanaest temeljnih principa nakšibendijskog tarikata, poznatih pod nazivom „Kelimat-i kudsijje“, plod su njegove brige da sve nas održi na ispravnoj putanji.
Svaki od ovih jedanaest principa jeste kandilj koji osvjetljava najispravniji i najsigurniji put: Huš der-dem, nazar ber-kadem, sefer der-vatan, halvet der endžumen, jad-kerd, baz-gešt, nigah-dašt, jad-dašt, vukuf-i zamani, vukuf-i adedi i vukuf-i kalbi.
Njegov iršad nastavlja se i kroz predaje
Hadže-Abdulhalik Gudždevani, k.s., je one koji su se vezali za njega odgajao svojim znanjem, sohbetima, savjetima, oporukama i principima koji su postali osnovna pravila nakšibendijskog puta, kao i oštroumnom pronicljivošću i kerametima. U njegovim kerametima, koji su se sve do danas usmeno prenosili, postoje svevremenske pouke.
Naprimjer, odgovor koji je dao jednom kršćaninu koji se obukao u muslimansku odjeću i tako prisustvovao njegovom sohbetu o evlijanskim stanjima, sadrži brojna upozorenja za sve nas. Kršćanski mladić koji je na sebi imao derviški ogrtač, u rukama tespih i na ramenima sedžadu, upitao je Šejha o tajni časnog hadisa: „Čuvajte se pronicljivosti mu'mina, jer, on gleda Allahovim, dž.š., nurom.“ Njegova namjera je bila da ispita pronicljivost Abdulhalika Gudždevanija, k.s. Nakon što ga je Šejh nakratko pogledao svojim impozantnim nazarom (pogled), grubim glasom mu reče:
„Ti prvo skini svoj zunnar i uzvjeruj, postani musliman kako bi se manifestovala tajna časnog hadisa.“
Te riječi i stav Abdulhalika Gudždevanija, k.s., iznenadile su sve prisutne. Zunnar je pojas koji monasi vežu oko struka presavivši njegove krajeve. I baš poput krsta, i on je simbol kršćanstva. A taj mladić je zapravo bio obučen u odjeću muslimana, derviša.
Nakon tih riječi, on je najprije pokušao negirati da je kršćanin. Međutim, kada je nekoliko ljudi oko njega skinulo njegov ogrtač, ukazao se zunnar koji je sakrivao vežući ga u čvorove. Sada je taj mladić lično osjetio šta znači pronicljivost mu'mina. Zatražio je oprost, razvezao je i bacio zunnar, izgovorio kelime-i šehadet i postao musliman. Na to se Šejh okrenuo prisutnima i obratio im se riječima:
„O dostovi moji! Ovaj mladić je pokidao svoj zunnar i postao je musliman. Dođite i vi, pokidajte zunnare iz svojih srca i uzvjerujte. Zunnar srca je samodopadnost i uznošenje. Sve dok to dvoje ne odvežete i ne bacite, nećete moći postati odani i ispravni mu'mini!“
Muridi Hadže-Abdulhalika Gudždevanija, k.s., koji su znali da su samodopadnost i uznošenje prepreka potpunom imanu, pa tako i istinskom robovanju, nakon njegovog preseljenja, dali su uklesati na mermer koji okružuje njegov mezar u Gudždevanu, 11. ajet sure Mudžadele koji glasi: „(…) Allah će na visoke stepene uzdignuti one među vama koji vjeruju i kojima je dato znanje (…)“ Kako preko predaja tako i kroz uklesani časni ajet, Abdulhalik Gudždevani, k.s., kao da nastavlja činiti iršad onima koji već stoljećima posjećuju njegovo turbe. Onima koji su u stanju čuti, on poručuje da se uzdizanje na visoke i časne stepene kod Uzvišenog Allaha ne realizuje uznošenjem i samodopadnošću, već imanom i znanjem.
