Doc. dr. Almir Fatić
Između straha i nade
Robovanje Uzvišenom Allahu, dž.š., iskazuje se riječima, djelima i srcem, tj. srčanim stanjima (hal) i stepenima (mekam) koja na uravnotežen i umjeren način odražavaju visoke moralne kvalitete vjernika. Ti kvaliteti su, opet, rezultat znanja, spoznaje i prakse. Ukrašavanje moralnim kvalitetima spada u imperative vjere. Vjerovati znači ispravno djelovati i moralno živjeti. Ovo dvoje, nadalje, rezultira novim stanjima i stepenima na putu duhovnog usavršavanja. Jer, postupajući po onome što zna, čovjek će, kako se veli u jednom hadisu, spoznati ono što ne zna. Postoji stanje srca koje se naziva strah (havf) i stanje srca koje se naziva nada (redža). Oba ova stanja jesu uzvišena stanja ljudskoga, vjerničkog srca, i ona, zapravo, predstavljaju srčane ibadete (ibadetun kalbijje) te rezultiraju brojnim koristima i blagodatima. U slučaju nade, ona već podrazumijeva stanje poniznosti i skrušenosti, dok stanje straha podrazumijeva priznanje Božije moći i svemoći. Ideal kojem se teži jeste prisutnost oba stanja, i straha i nade, u srcu vjernika. Zapravo, oni su nerazdvojivi: “A Njemu se molite sa strahom (havfen) i nadom (tame'a)! (el-E‘araf, 56); …i oni se mole Gospodaru svome iz straha (havfen) i nade (tame‘a)!” (es-Sedžda, 16) To vidimo i po tome što riječ nada (redža’) u Kur’anu nekada dolazi u značenju straha (havf), naprimjer: “Šta vam je, zašto se Allahove sile ne bojite (la terdžūne)?!” (Nuh, 13) U arapskom jeziku uobičajeno je da se nešto naziva po onome što je s njim usko povezano.
Definicija straha
Strah je stanje srca koje se javlja kao rezultat iščekivanja zla u budućnosti. Ono se temelji na znanju onoga što vodi ka zlu, tj. znanju uzroka koji tome vode. Shodno poznavanju tih uzroka zavisi i jačina straha i jačina bola u srcu. Nekada strah može biti zbog nekog prekršaja kojeg učinimo ili, pak, zbog poznavanja svojstva onoga što plaši, naprimjer: kada čovjeka napadne krvoločna zvijer, čovjek se plaši jer zna da zvijer razdire (šire v. u: Gazali, Ihja, “Knjiga o strahu i nadi”, 7:445–49).
Mene se bojte!
Strah kao stanje srca vjernicima je naređen. Uzvišeni Allah kaže: “…i samo se Mene bojte! (ferhebūn) (el-Bekare, 40); …pa ih se ne bojte (tj. nevjernika), nego se bojte Mene (hāfūni), ako ste pravi vjernici!” (Ali ’Imran, 175) U prvom spomenutom ajetu uzvišeni Allah zapovijeda ljudima da se samo Njega boje, dok je u drugom ajetu ova naredba još intenzivnija, odnosno strah od Njega postavlja se kao uvjet ispravnog vjerovanja. Zato je nepojmljivo da neko bude vjernik, a da se ne boji Allaha, dž.š, makar onim najnižim stepenom straha. Otuda proizlazi da je nedovoljan strah od uzvišenog Allaha najbolji dokaz nedovoljnog poznavanja Njega, a time i nedovoljno jakog imana vjernika, jer Uzvišeni naređuje: “…i samo se Mene bojte”, tj. bojte Me se i dobro pazite šta radite – šta smijete, a šta ne smijete činiti! U ajetu je, također, potvrda da se istinski vjernik boji samo Allaha. Uzvišeni, također, veli: “Onima koji se boje (jahševne) Gospodara svoga, i kad ih niko ne vidi, pripada oprost i nagrada velika!” (el-Mulk, 12)
Stanje vjernikova srca
U Kur’anu se strah ističe kao neizostavno stanje vjernikova srca, naprimjer u slijedećim ajetima:
– …uputa i milost za one koji se Gospodara svoga boje (jerhebūn) (el-E‘araf, 154);
– Allaha se boje (jahšā) od robova Njegovih – učeni (Fatir, 28);
– Zadovoljan će Allah biti njima, a i oni će zadovoljni biti Njime! To će biti za onoga koji se bude bojao (hašije) Gospodara svoga (el-Bejjine, 8);
– …i oni koji udjeljuju od onoga što im se daje, a srca su im puna straha (vedžileh) zato što će se Gospodaru svome vratiti (el-Mu’minun, 60). Tirmizi u svojoj zbirci hadisa navodi da je Aiša, r.a., rekla: “Upitala sam Allahovoga Poslanika, a.s., o ovom ajetu riječima: ‘Jesu li to oni koji piju vino, koji čine blud i koji kradu?’, pa mi je rekao: ‘Nisu, Siddikova kćeri, nego oni koji poste, klanjaju i daju zekjat, pa strahuju da li će im (njihova djela) biti primljena. To su oni koji hitaju da čine dobra djela.’”
Ovo je samo mali dio kur’anskih ajeta i hadisa koji govore o vrijednosti straha. Iz navedenih ajeta možemo uvidjeti da se zajedno uz strah spominju i druge vrijednosti: uputa, milost, znanje i zadovoljstvo, a to su sve, kako ističe imam Gazali, mekami stanovnika dženneta (Ihja, 7:459). Također, ovo dodatno govori i potvrđuje strah kao iznimno vrijedno stanje ljudskoga srca.
Stepeni straha
Prirodni strah
Postoji prirodni strah u ljudskom srcu, kao što je to, naprimjer, strah od neprijatelja, zvijeri i sl. Uzvišeni u Kur’anu o Musau, a.s., kaže da je on “izišao iz (grada) uplašen (hā'ifen), iščekujući. Reče: ‘Gospodaru moj, spasi me naroda nasilničkog!’” (el-Kasas, 21) Ova vrsta straha nije pokuđena, za razliku od straha od ljudi ili straha od bilo čega drugoga, živoga ili neživoga, što, u konačnici, predstavlja jedan oblik širka. Neko je rekao: “Ko se nečega boji, on ga izbjegava, a ko se boji Allaha, on Njemu bježi.”
Strah od kazne
Imam Gazali veli da je najniži stepen straha onaj čiji se trag ogleda u djelovanju, tj. strah koji sprečava čovjeka da čini zabranjena djela. No, i ovo je vrijedan stepen straha, jer on će dovesti do pokornosti i pobožnosti. Zapravo, on je nužan u dosezanju viših stepena straha. Drugim riječima, ovdje se radi o strahu od grijeha, odnosno o strahu od Allahove, dž.š., kazne. Taj strah spriječit će nas da učinimo neki grijeh, jer smo svjesni njegove zabrane i Onoga ko ga je zabranio, te posljedica njegova činjenja. Ovo je strah većine ljudi i on se postiže samim vjerovanjem u džennet i džehennem. Mada se često, uslijed slabog vjerovanja, čak i ova vrsta straha zanemaruje, pogotovo u naše vrijeme, tako da je potrebno stalno upozoravati na nju.
Strah od Allaha, dž.š.
Najviši stepen straha jeste strah od Allaha, dž.š., i Njegovih svojstava, tj. Njegove veličine. Ovo je strah onih koji čvrsto vjeruju i strah iskrenih Božijih robova (siddikun). Ovaj strah plod je spoznaje Allaha, dž.š. Onaj ko spozna svoga Gospodara i Njegova svojstva znat će da se Njega treba bojati i onda kada se ne griješi. Pametan čovjek će spoznati da se boji uzvišenog Allaha zbog Njegove veličine i uzvišenosti, jer On određuje i propisuje šta hoće i želi. On je neovisan i čini šta hoće. U jednom haberu stoji da je uzvišeni Allah objavio Davudu, a.s., slijedeće riječi: “Davude! Boj se Mene kao što se bojiš divlje zvijeri!” Suština poruke je u tome da se čovjek boji divlje zvijeri zbog njezinih odlika i svojstava, njezine sile i obijesti, a ne zbog prijestupa koji je prema njoj prethodno učinio. Ta divlja zvijer čini što hoće, može te ubiti, i za tim neće žaliti, ili pustiti, i to neće biti zbog njezinog sažaljenja. Jednostavno, ti za nju nisi vrijedan ni toliko da se za tobom okrene, bio živ ili mrtav, jer ti u njezinom svijetu ništa i ne značiš. Naravno, Allah, dž.š., iznad je svakog poređenja. Oni koji Ga spoznaju, znaju da On samo Istinu govori, a Njegove su riječi: “Ovi će u džennet i ne obazirem se, a ovi će u Vatru i ne obazirem se!” (šire v.: Gazali, Ihja, 7:456)
Definicija nade
U najkraćem, nada je zadovoljstvo srca u iščekivanju onoga što se želi. Treba je razlikovati od isprazne želje (temenna) koju ne prati trud i zalaganje, što je samo obmana i zavaravanje. Nada u pravom smislu te riječi (ar. redža) iziskuje preduvjete u domenu ljudskih mogućnosti. Ona stoji nasuprot očaja koji odvraća od činjenja djela, a nije suprotna strahu: nada i strah idu zajedno (šire v.: Gazali, Ihja, 7:403–408).
Ispravna i lažna nada
Nada u svom ispravnom značenju podrazumijeva da se čovjek koji se pokorava uzvišenom Allahu može nadati Njegovoj nagradi. Također, ona podrazumijeva i to da se čovjek koji učini grijeh, a zatim se za njega pokaje ili učini tevbu, može nadati da će mu uzvišeni Allah oprostiti, odnosno primiti pokajanje. Nada u oba ova slučaja je ispravna i pohvalna, odnosno naređena svakom muslimanu. Ali, čovjek koji pretjeruje i griješi nadajući se Allahovom, dž.š., oprostu bez ikakvog truda i želje da se popravi ili ostavi grijeh jeste samo obmana ili, bolje reći, lažna nada.
Poticaji na nadu
U Kur’anu i hadisima nalazimo na brojne poticaje na nadu kao stanje srca. Kur’anski ajeti koje smo naveli u uvodu (el-E'araf, 56; es-Sedžda, 16) zajedno uz strah spominju i nadu. Također, Uzvišeni je rekao: “Onaj ko se nada (jerdžū) susretu sa Allahom, pa zaista će od Allaha određeno vrijeme doći. (el-‘Ankebut, 5); Ko se nada (jerdžū) susretu sa Gospodarom svojim, neka čini djela dobra i neka ne pridružuje u obožavanju svoga Gospodara nikoga! (el-Kehf, 110); Oni koji vjeruju i koji se isele i bore na Allahovome Putu, oni se mogu nadati (jerdžūne) Allahovoj milosti” (el-Bekare, 218) – u ovom ajetu Allah, dž.š., nije ograničio nadu samo za ove, jer postoji i drugi koji se mogu nadati, ali je istaknuo da oni zaslužuju i mogu da se nadaju. To je nada, rekli bismo, s pokrićem.
Ajet nade
“Reci: ‘O, robovi moji koji ste pretjerali prema samima sebi, ne gubite nadu u Allahovu milost, zaista Allah oprašta sve grijehe! Zaista On mnogo prašta i milostiv je.” (ez-Zumer, 53) – Ali b. Ebi Talib i Ibn Mesud su rekli da ovaj ajet najviše od svih ulijeva nadu. Prenosi se da je Vjerovjesnik, a.s., rekao: “Ovaj mi je ajet draži od dunjaluka i svega što je na njemu!” Navode se različiti povodi objave ovog ajeta. Jedni vele da je ajet objavljen u vezi sa Vahšijem – ubicom hazreti Hamze, kada je htio da primi islam ali se pobojao da mu neće biti oprošteno jer je ubio Hamzu. Drugi vele: ajet je objavljen u vezi sa ljudima koji su vjerovali, ali nisu učinili hidžru. Mislili su da za njih nema pokajanja. Ovo je mišljenje i Omera koji je pisao Hišamu b. el-Asiju, kojem se upravo to desilo. Treći vele: misli se na ljude iz vremena džahilijjeta. Rekli su: “Neće nam koristiti islam kad smo već činili blud i ubijali nedužne ljude.” Ajet ima općenit karakter za sve ljude do Sudnjeg dana. Ako su oni koji su pretjerali prema samima sebi nevjernici, svi iz ovog ummeta su složni da se nevjernicima briše kufr i svi grijesi kada prime islam. U hadisu se navodi: “Islam potire ono što je bilo prije njega!” U slučaju da nevjernici umru u kufru, Allah im neće oprostiti, nego će vječno ostati u Vatri. Ako su, pak, oni koji su pretjerali prema samima sebi muslimani-grješnici, pa kada se grješnici pokaju, grijesi im budu oprošteni, a ako se ne pokaju, oni su u Allahovoj volji – ako hoće, oprostit će im, a ako hoće, kaznit će ih (Ibn Džuzejj, Teshil, 3:197).
I strah i nada
O tome kako istovremeno prisustvo i straha i nade u srcu jeste ideal kojem se teži svjedoče mnogi dokazi. Spomenut ćemo dva hadisa koji o tome govore sasvim jasno. U hadisu koga prenosi Ebu Hurejre veli se: “Da zna vjernik kakva je kazna kod Allaha, ne bi se niko nadao Njegovom džennetu. A da zna nevjernik kakva je Allahova milost, niko ne bi izgubio nadu u Njegov džennet” (Muslim, 1925). U drugom hadisu navodi se da je Poslanik, a.s., ušao kod jednog čovjeka koji je bio na samrti, pa ga je upitao: “Kako se osjećaš?” Odgovorio mu je: “Osjećam strah zbog svojih grijeha, ali nadam se i milosti svoga Gospodara.” Tada je Poslanik, a.s., rekao: “Kada se ovo dvoje sastavi u srcu vjernika i u ovakvoj situaciji, Uzvišeni Allah će mu, zasigurno, dati ono čemu se nada i zaštitit će ga od onoga čega se plaši” (Tirmizi, Ibn Madže). Iz ovih kao i mnogih drugih hadisa zaključujemo da se Poslanik, a.s., koristio metodom buđenja straha, ali i nade, i tako odgajao prvu generaciju muslimana. Otuda ne čudi što je Alija, r.a., rekao: “Istinsko znanje jeste ono koje u ljudima razvija nadu u Allahovu milost, ali, istovremeno, ne čini ih sigurnim od Allahove kazne”, ili Omer, r.a.: “Kada bi svi ljudi bili pozvani da uđu u Vatru izuzev jednog, ponadao bih se da sam ja taj. Kada bi svi ljudi bili pozvani da uđu u džennet izuzev jednog, uplašio bih se da sam ja taj.”
Zaključit ćemo riječima islamskih učenjaka koji su kazali: “Ko robuje Allahu, dž.š., samo sa nadom, on je murdžija; a onaj ko Mu robuje samo sa strahom, on je haridžija; ko Allahu robuje samo kroz ljubav, on je zindik; ali onaj ko Allahu robuje sa ljubavi, nadom i strahom, on je muvehhid-mu’min.”
