Doc. dr. Almir Fatić
OSTAVI ONO ŠTO TE SE NE TIČE
Islam kao objavljena vjera ljudima propisuje samo ono u čemu je njihovo dobro, sreća i spas, i to u svim aspektima prolaznog ljudskog života. Zato su propisi islama najljepši, najbolji, najkorisniji i najsavršeniji putokazi za život pojedinca, kao i društvo u cjelini. Ovi spomenuti superlativi ne predstavljaju nikakvo subjektivno ili usiljeno opisivanje islama kao vjere, načina i programa života, zapravo, oni su imanentni islamu kao takvome i pred sljedbenike islama postavljaju važnu životnu obavezu: da svoj život neprestano i neumorno kompletiraju, upotpunjavaju, poboljšavaju i usavršavaju (ihsan). I to, doslovno, u svemu: na svjetovnome i duhovnome planu u najširim njihovim značenjima i poimanjima. Mnoge kur’anske i hadiske poruke smjeraju u tom pravcu. Ovdje ćemo se ograničiti na jedan čuveni hadis, koji u tako malo riječi mnogo toga kazuje – što jeste ona izvanredna osobina govora Allahovoga Poslanika, s.a.v.s. (dževami‘u’l-kelim).
Osovina islama
Hadis koji imamo na umu u prijevodu glasi: “Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘U ljepotu islama jednog čovjeka ubraja se i njegovo ostavljanje onoga što ga se ne tiče’” (Tirmizi, 2317).
Ovaj hadis je, kako kaže imam Nevevi, hasen – dobar, a Ibn Abdilberr veli da ga pripovijedaju pouzdani ljudi. Zapravo, neki spominju da je ovaj hadis sahih – vjerodostojan. Imam Malik ga je u svojoj Muvetti zabilježio kao mursel (Handžić, “Pedeset važnih hadisa”, u: Izabrana djela: Tefsirske i hadiske rasprave, knj. 4, str. 282).
O golemoj važnosti ovog hadisa najbolje svjedoči činjenica da je ovo jedan od onih hadisa kojima se objašnjavaju opća načela i principi islama. Broj tih hadisa je različit, kreće se od dvadest i šest (Ibnu’s-Salah) do četredeset (en-Nevevi), odnosno pedeset (Ibn Redžeb el-Hanbeli). Islamski učenjaci, tj. maloprije spomenuti muhaddisi i drugi, koji su sabrali u svojim djelima te i takve hadise, redovno navode i gore navedeni hadis. Dakle, navedeni hadis ubraja se u one hadise koji donose važna vjerska pravila, koji se smatraju “osovinom islama”, kako vele Ibnu’s-Salah i Nevevi.
Na našu sreću i radost, naš veliki bošnjački alim Mehmed Handžić (umro 1945. godine) napisao je jednu takvu zbirku hadisa pod naslovom Pedeset važnih hadisa (vidi: Izabrana djela, knj. 4, ovog alima objavljena 1999. godine u Sarajevu, str. 252–360). U ovoj vrijednoj i vrlo korisnoj Handžićevoj zbirci hadis o kome govorimo naveden je kao dvanaesti hadis. Autor je dao originalni tekst i prijevod hadisa (riječima: “Od dobrog i čvrstog islama jednog čovjeka je i to da ostavlja ono što ga se ne tiče”), njegovu predajnu vrijednost (koju smo prethodno preuzeli) te kraće tumačenje.
Temelj adaba i ahlaka
Učenjaci hadisa ovaj hadis razmatraju u kontekstu islamske kulture ponašanja (edeba i ahlaka) i potcrtavaju da je ovo jedan od temeljnih hadisa u tom smislu. Ibn Ebi Zejd, jedan od glasovitih malikijskih imama – kako navodi naš Handžić – kaže da se svi propisi uljudnosti te lijepa i razumna vladanja daju svesti na četiri hadisa: na ovaj hadis, a zatim i hadise: “Ne srdi se!”, “Ko vjeruje u Boga i Sudnji dan, neka govori samo ono što je dobro ili neka šuti” i “Musliman želi svome bratu što želi sam sebi” (Pedeset važnih hadisa, str. 283).
Navedene hadise koje Handžić navodi u skraćenoj formi prenose Buhari i Muslim. Prema tome, cjelokupni islamski moral može se svesti na slijedeće elemente:
a) ostavljati ono što nas se ne tiče,
b) ne srditi se,
c) govoriti samo ono što je dobro ili šutjeti,
d) željeti bratu muslimanu ono što želimo sami sebi.
Ove hadise potrebno je ponavljati svaki dan, ispisati ih i postaviti na vidljivo mjesto u kući, kancelariji ili autu i, naravno, u praksi provoditi.
Put do ljepote islama
Nema sumnje da hadis: “U ljepotu islama jednog čovjeka ubraja se i njegovo ostavljanje onoga što ga se ne tiče” – u sebi krije i sabire mnoge vrijednosti: on je put kojim čovjek upotpunjava svoju vjeru, ukrašava svoj islam i popravlja svoje djelo. Znači, ljepotu islama povećat ćemo i osjetiti kad god ostavimo ono što nas se ne tiče. A ljudska duša, ako nije zabavljena onim što joj koristi, zabavit će se onim što joj ne koristi, odnosno šteti. Drugim riječima, onaj ko vodi brigu o drugim ljudima, zaboravlja na sebe! Voditi brigu od drugim ljudima predstavlja gubljenje vremena, a voditi brigu o samome sebi predstavlja čuvanje dragocjenog vremena.
S druge strane, hadis nas upućuje da radimo samo ono što je korisno za nas i za druge, i što će nas približiti našem Gospodaru. Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je: “Teži za onim što ti koristi!” (Muslim, 6774), tj. uputio nas je da svo svoje vrijeme provodimo u korisnim stvarima, da vodimo računa o svom vremenu – a vremena je, kako veli pjesnik, sve manje.
Ovaj hadis upozorava i na činjenicu da vrijeme koristimo na najbolji mogući način i da ga ne gubimo ili upropaštavamo. Nažalost, gubljenje vremena kao da je postala naša uobičajena dokona navika, a, što je još žalosnije, ta tendencija prisutna je umnogome kod muslimanske omladine. Umjesto relaksacije koja bi podrazumijevala edukativne, kulturološke, sportske i druge sadržaje, mladi ljudi često dragocjeno vrijeme provode (čitaj: izgube) na internetskim stranicama i društvenim mrežama u kojima je malo ili nimalo korisnog sadržaja. Kamo sreće da se upola tako izgubljenog vremena provede u čitanju, izučavanju, pripremanju za ispite, fizičkim aktivnostima i sl.
Zato ovaj hadis iscrtava jasan metod življenja vjernika koji su ogleda u bavljenju onim stvarima od kojih ima hajra i on i drugi ljudi, te izostavljanju i izbjegavanju svega onoga što ga se ne tiče. Jer, doista, bavljenje stvarima koje nas se ne tiču ne priliči ljudskom i vjerničkom dostojanstvu. Ono je znak slabost, posrnulosti, rekli bismo: jadnosti, ili, kako je to lijepo rekao Ma‘ruf el-Kerhi, r.a.: “Znak Allahovog, dž.š., prokletstva nad jednim čovjek jeste da ga vidiš kako se zanima onim što ga se ne tiče” (Bustānu’l-‘ārifīn, Imam Ebu Zekerijja Muhjuddin b. Šeref en-Nevevi, Daru’l-kitabi’l-arebi, Bejrut, 1985, str. 51).
Na jednoj strani je put do ljepote (husnu’l-islam), a na drugoj put ka prokletstvu! Pametan čovjek napravit će razuman izbor.
“Ono što ga se ne tiče”
Učenjaci hadisa posebnu pažnju posvetili su tumačenju riječi “ono što ga se ne tiče” (ma la ja‘nih). Handžić kaže da tu “spadaju svi harami, mekruhi, sumnjive stvari i suvišni mubahi od kojih nema nikakve vidne koristi”, a zatim rezimira: “Pod onim što se čovjeka ne tiče većinom se razumijeva besposlen i suvišan govor” (Ibid., str. 283).
Imam Gazali kaže da se pod “definicijom govora koji te se ne tiče podrazumijeva to da, ako se suzdržiš od govora, ne bi pogriješio niti bi time štetu kakvu izazvao u pogledu stanja ili imanja” (Ihja’, 5:363). Inače, imam Gazali u sklopu svog monumentalnog djela Ihja’ ‘ulum’ d-din (Oživljavanje vjerskih nauka) jednu posebnu knjigu posvetio je pokuđenosti jezika/govora, u kojoj govori o dvadeset pokuđenosti ljudskoga jezika, njihovim definicijama, uzrocima i negativnim efektima. Pokuđenost koju spominje na prvom mjestu jeste – govor koji se čovjeka ne tiče (šire v. Ihja’, “Knjiga o pokuđenosti jezika”, 5:343–507).
Između brojnih primjera i predaja koje imam Gazali navodi u spomenutoj knjizi izdvojit ćemo dvije.
U prvoj se veli da Muhammeda b. Ka‘b prenosi kako je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Čovjek koji prvi uđe na ova vrata jeste džennetlija.” Čovjek koji je prvi ušao na vrata bio je Abdullah b. Selam. Ashabi su mu prenijeli ovu vijest i upitali ga: “Obavijesti nas o djelu kojeg si se čvrsto pridržavao i koje ti je dalo ovaj stepen?” On je odgovorio: “Ja sam veoma slab čovjek. Ono čega se najviše pridržavam jeste da molim Allaha za spas duše i ostavljanje onoga što me se ne tiče.”
Druga predaja kazuje da je mudri Lukman bio upitan: “U čemu se ogleda tvoja mudrost?” Odgovorio je: “Ne pitam za ono što znam i ne govorim ono što me se ne tiče.”
Lagv – bezvrijedni govor
U kur’anskoj terminologiji govor koji se čovjeka ne tiče, tj. bezvrijedni, besmisleni govor označen je pojmom lagv. Kada Kur’an navodi svojstva vjernika na početku sure el-Mu’minun (Vjernici), na drugome mjestu, odmah poslije namaza, a u trećem ajetu, spomenuto je da su to “oni koji lagv izbjegavaju”.
Mufessir Ibn Džuzejj el-Endelusi pojam lagv objašnjava na slijedeći način: “El-Lagv je prost govor, kao što je psovka, šala, zabava i onaj govor od kojeg nema koristi. Govor koji se zabranjuje ima dvadeset podvrsta. Izbjegavanje besposlice znači: ne slušati je i ne ulaziti u nju. Moguće je i da se misli na to da vjernici ne govore besmislene riječi i besposlice, međutim, njihovo izbjegavanje slušanja istih tim prije zahtijeva da oni takve riječi ne govore” (Teshil, 3:48).
Čuveni mufessir Fahruddin er-Razi u svome tefsiru (23:79) navodi četiri mišljenja o značenju riječi lagv:
1) lagv je sve ono što je haram, mekruh ili mubah za kojim čovjek nema potrebe;
2) lagvom se označava samo ono što je haram;
3) lagv je izraz koji se posebno odnosi na grješni govor;
4) lagv je mubah (tj. u osnovi dozvoljena stvar) za kojim se nema potrebe.
Sve besmislene aktivnosti
Kao što se kur’anski pojam lagv tumači u svom općem i specifičnom značenju (grješni govor), tako se isto i Poslanikove, s.a.v.s., riječi “ostavljanje onoga što ga se ne tiče”, kako smo to već spomenuli, tumače u svom općem i posebnom značenju. Ovdje želimo potencirati opće značenje ovih riječi, a to znači da se tim riječima hoće reći – pored toga da ne treba govoriti uprazno – i to da je izbjegavanje svih besmislenih aktivnosti najbolji znak čovjekova vjerovanja.
U tom smislu, pojam ostavljanja u ovom hadisu možemo razumjeti na širi način, tj. da se njime obuhvata mnoštvo stvari. Navest ćemo neke od njih:
– (izo)ostavljanje suvišnih pogleda svojih očiju;
– (izo)ostavljanje suvišnog govora (npr.: ogovaranja, prenošenja tuđih riječi, laži, potvore, itd). Od Ebu Džuhajfea, r.a., prenosi se da je pripovjedio: “Jednom prilikom je Allahov Poslanik, s.a.v.s, upitao: ‘Koje je to djelo koje je Allahu najdraže?’” – Ravija dalje kaže kako su svi ashabi šutjeli i kako niko ništa nije progovorio: “Onda Resulullah, s.a.v.s., reče: ‘To je čuvanje jezika (od pokuđena govora)!’” (Bejheki, 245:4);
– (izo)ostavljanje suvišnih srčanih aktivnosti (zavidnosti, mržnje itd).
U najkraćem, kada bi nas neko upitao: Kako da poboljšam ili popravim svoju vjeru – ne bismo pogriješi ako bismo mu odgovorili: Ostavi ono što te se ne tiče!
