Doc. dr. Almir Fatić | Br. 57 – TEMA BROJA
Čovjek kao biće može biti zaveden, obmanut ili prevaren ovosvjetskim životom i njegovim brojnim ukrasima. Ta zavedenost ili obmanutost rezultira, po pravilu, pogreškama i grijesima, a posebno nezahvalnošću i nemarom spram Stvoritelja i Gospodara svih svjetova, što je, zapravo, najtragičnije za čovjeka. Tako čovjek zaboravi svoju istinsku ulogu (halife) na ovome svijetu, zaboravi na Onoga koji ga je stvorio, pa u tom duhovnom zaboravu (gafletu) počini brojne greške i teške grijehe prema Njemu, kao i prema drugim bićima na Zemlji. I oni koji su priznali svoga Stvoritelja i povjerovali u Njega znaju skrenuti sa Prave staze (huda) i Ispravnog puta (Siratu mustekim) te (po)činiti nešto, bilo riječima, djelima ili mislima, što ne priliči iskrenom vjerniku. Zahvaljujući beskrajnoj Božijoj milosti (rahmetu), čovjeku je otvorena kapija povratka na dobro, drugim riječima, otvorena mu je kapija nade. Ta kapija nade u islamu se naziva teobom – iskrenim pokajanjem i dubokim kajanjem za svoju prošlost, ma kakva ona bila, ili za grješne postupke koje učinimo pa ubrzo postanemo svjesni njihove grješnosti i pogubnosti. Govoriti o teobi, ustvari, znači govoriti o horizontima nade koju nam vjera nudi, otvara i ulijeva u naša srca i duše, kako nam prošlost ne bi pokvarila našu sadašnjost, niti uništila našu budućnost. Premda se o teobi može opširno govoriti, ograničit ćemo se, u sažetoj formi, na neke od najvažnijih aspekata ove iznimno važne i velike teme.
U jezičkom smislu riječ teoba (ar. tevba) jednostavn znači “povratak” (rudžū’). U šerijatskom smislu, teoba kako navodi Ragib Isfahani podrazumijeva slijedeće elemente: a) ostavljanje grijeha, b) kajanje zbog njega, c) čvrsta odluka da se grijeh neće ponoviti i d) nastojanje da se, koliko je moguće, nadoknadi ono što je propušteno. “Kada se objedine ova četiri elementa” – ističe Isfahani – “onda su upotpunjeni uvjeti teobe” (Mu‘džemu mufredati elfazi l-Kur’an, 86–87). I drug islamski učenjaci uglavnom se slažu oko ovih elemenata (npr. imam Gazali), pogotovo ona prva tri koja, zapravo, smatraju farzovima teobe. Mufessir Kurtubi, naprimer, kao četvrti element teobe navodi to “da ona bude učinjena zbog stida prema uzvišenom Allahu” te još spominje da neki u uvjete teobe ubrajaju i “priznanje grijeha i mnogo činjenje istigfara” (El-Džami‘ li ahkami l-Kur’an, 5:91). Imam Nevevi, komentator Muslimovog Sahiha, u četvrti uvjetni element teobe ubraja “traženje halala od osobe” ukoliko je riječ o grijehu kojim se povrijedilo pravo neke osobe (Šerhu Muslim, 17:59). Ovaj učenjak ističe da je kajanje (en-nedem) “osnova pokajanja i njezin najvažniji element”. Imam Gazali veli da su kajanje i osjećaj tuge ustvari “srž pokajanja” (Ihja’, 7:18).
Obaveznost teobe
Na temelju kur’anskih ajeta i hadisa Allahovoga Poslanika, s.a.v.s., islamski učenjaci su postigli konsenzus (idžma’) oko toga da je pokajanje punoljetnim vjernicima obavezno, jer ono “podrazumijeva znanje da su grijesi i prekršaji pogubni i da udaljavaju od uzvišenog Allaha” (Gazali). Mufessir Kurtubi (5:90) izričito tvrdi da u vezi sa obaveznošću teobe postoji konsenzus čitavog muslimanskog ummeta zbog riječi Uzvišenog: I pokajte se Allahu svi, vjernici, da biste uspjeh postigli! (en-Nur, 31). Imam Nevevi veli: “Svim grješnicima teoba je obavezna, i to momentalno; nije je dozvoljeno odgađati, svejedno da li se radi o velikom ili malom grijehu. Teoba spada u važne stvari islama i njegovo potvrđeno načelo. Obaveznost teobe, prema ehl-i sunnetu, proizlazi iz šerijatskih tekstova” (Šerhu Muslim, 17:59). Objašnjavajući obaveznost teobe, Ebu Hamid el-Gazali kaže:
“Kada je riječ o pojašnjavanju da je pokajanje obavezno konstantno i u svakom stanju, radi se o tome da nijedan čovjek nije imun od grijeha koje čini svojim organima. Ni sami vjerovjesnici nisu bili imuni od njih, kao što se navode u Kur’anu i predajama grijesi vjerovjesnika, njihova pokajanja i plač zbog grijeha. Čak, ako ponekad čovjek i ne čini grijeh nijednim udom, nije bez želje da počini grijeh koji iskazuje srcem. Ako je u pojedinim momentima i bez tih želja, nije bez šejtanskih došaptavanja…” (v. šire: Ihja’, 7:27–37). Teoba u Kur’anu Brojni su kur’anski ajeti u kojima se naređuje i podstiče na teobu, u kojima se hvale oni koji se kaju, spominju pokajanja vjerovjesnika itd. Korijen t-v-b (iz kojeg je izvedena riječ “teoba”) u svojim različitim formama spominje se na 87 mjesta Kur’anu (A. M. Omar,Dictionary ot the Holy Qur’an, 78). Neka od tih mjesta spomenutćemo u nastavku.
Značenje riječi “et-tevbe”
Riječ et-tevbe u Kur’anu sespominje šest puta. Ed-Damegani (u. 478/1085.), klasični semantičar Kur’ana, navodi sljedeća tri značenja riječi ettevbe u Kur’anu:
1. en-nedem = (po)kajanje, npr. u: el-Bekare, 54; en- Nur, 31 i u mnogim drugim ajetima;
2. et-tedžāvuz = opraštanje, npr. u: et-Tevbe, 117; el-Ahzab, 73 i u mnogim drugim ajetima;
3. er-rudžū’ = povratak, odnosno odustajanje od nečega, npr., Musaove, a.s., riječi: Tubtu ilejke (el- E‘araf, 143), tj. Odustajem od traženja da Te vidim (El-Vudžuh ve n-neza’ir, 1:186).
Teoba i istigfar
Uputno je ovdje navesti da se teoba, tj. podsticanje na nju, u Kur’anu često spominje zajedno sa istigfarom (traženjem oprosta), npr.: …i da tražite oprosta od Gospodara svoga i da se pokajete Njemu; On će vam dati da proživite lijepo do roka određenog… (Hud, 3); Narode moj, tražite oprosta od vašega Gospodara i potom Mu se pokajte, On će vam dati kišu obilnu i povećat će vam snagu uz vašu snagu koju imate (Hud, 52); I tražite oprost od Gospodara svoga, ionda Mu se pokajte! (Hud, 90)
U ovim ajetima uočavamo Božiju zapovijed istigfara i teobe. Također, i u sunnetu Božijega Poslanika, s.a.v.s., nalazimo združenost teobe i istigfara, npr.: od Ebu Hurejrea, r.a., prenosi se da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Tako mi Allaha, ja molim oprost od Allaha i kajem se u toku jednog dana više od sedamdeset puta” (Buhari, 6037).
Tevvab i Rahim
Primanje teobe (i istigfara),prema Kur’anu, ubraja se u jedno od Božijih svojstava, npr.: “Izuzev onih koji se pokaju (tābū) i poprave i to javno ispolje, takvima ću Ja oprostiti (etūbu) jer Ja sam Taj Koji prima pokajanje (et-Tevvab) i samilostan sam “(el-Bekare, 160). U ovom kao i drugim ajetima možemo primijetiti kako se Božije svojstvo primanja teobe spominje zajedno sa svojstvom Njegove milosti (er-Rahim). Izuzetak nalazimo u 10. ajetu sure en-Nur, gdje se sa svojstvom primanja teobe spominje Božija mudrost (ve ennellehe Tevvabun Hakimun), dok se u suri en-Nasr navodi samo svojstvo primanja teobe (innehu kane Tevvaba).
Vrste teobe
Islamski učenjaci govore i o vrstama teobe, koje ćemo ovdje ukratko elaborirati. Obavezna i preporučena teoba Teobu je moguće podijeliti na onu koja je obavezna (vadžib) i onu koja je preporučena (mustehab). Obavezna teoba je onda kada se učini neki grijeh, nešto što je vjerom zabranjeno, ili kada se izostavi ono što je vjerom naređeno. Preporučena teoba je teoba poslije činjenja nečega što je pokuđeno(mekruh) ili poslije izostavljanja onoga što je preporučeno (mustehab).
Opća teoba
Teobe-i nesuh (iskrena teoba) koja se spominje u ajetu: “Vi koji vjerujete, pokajte se Allahu iskrenom teobom!” (et-Tahrim, 8) jeste teoba od svih grijeha (et-tevbetu l-‘āmmeh/ opća teoba, kako bi to rekao Ibnu l-Kajjim u svom djelu Medaridžu s-salikin), malih i velikih, znanih i neznanih. Ibn Kesir, tumačeći ovaj ajet, između ostalog, kaže: “Odlučno učinite potpuno pokajanje kojim ćete izbrisati ranija loša djela, urediti vašu nesređenost, koje će vas učiniti čvrstim i postojanim i udaljiti vas od prostih postupaka kojima ste se bili posvetili” (Tefsir l-Kur’ani l- ‘azim, 4:502). Omer b. Hattab je rekao: “Iskrena tevba (ettevbetu n-nesūh) znači da se pokaješ za određeni grijeh na takav način da mu se više nikada ne vratiš, i da ne želiš da mu se vratiš!” (Ibn Džuzejj, Teshil, 4:132). Mufessir Kurtubi navodi dvadeset tri mišljenja o značenju kur’anske sintagme tevbeten nesūha (v. El-Džami‘…, 18:197–98).
Posebna teoba
Posebna teoba (et-tevbetu l-hāssah) podrazumijeva teobu zbog određenog grijeha kao i svih drugih grijeha koji potpadaju pod tu vrstu grijeha. No, ukoliko se čovjek pokaje zbog određenog grijeha, a ustraje u griješenju iz te vrste grijeha, onda takva teoba nije ispravna, naprimjer ko se pokaje zbog bluda sa jednom ženom, a nastavi ga činiti s drugom ženom. Ovo, u suštini, i nije teoba. Za razliku od ove situacije, ko se pokaje zbog određenog grijeha, a čini drugi grijeh koji nije u direktnoj vezi sa prethodnim, onda je njegova teoba ispravna, npr. ko se pokaje zbog činjenja bluda, a ne pokaje se zbog pijenja alkohola, njegova teoba zbog bluda je ispravna (šire v.: Ibn Kajjim, Medaridžu s-salikin, 1:305 i dalje).
Uvjeti za primanje teobe
Vrata teobe su uvijek otvorena ljudima čije se srca probude i donesu čvrstu odluku da se ostave grijeha i griješenja i poprave se. Na početku smo naveli definiciju teobe, tj. njezine osnovne elemente koji su, zapravo, uvjeti ispravnosti i primanja teobe kod Gospodara svjetova, Koji prima teobe i, kako se kaže u Kur’anu, “oprašta sve grijehe” (ez-Zumer, 53). Ovdje ćemo nešto više reći o svakom od navedenih uvjeta teobe, ali spomenuti i još neke.
Naime, uvjete teobe moguće je podijeliti na: a) uvjete koji se odnose na grijeh; i b) uvjete koji se odnose na vrijeme primanja teobe. Uvjeti koji se odnose na grijeh U uvjete koji se odnose na grijeh(e) zbog kojeg se čini teoba spadaju:
1. islam: teoba se odnosi na muslimana, teoba nevjernika je njegovo primanje islama;
2. iskrenost (ihlas), kao uvjet svih uvjeta, bez koga se djela ne primaju;
3. priznanje grijeha (i‘tiraf); dokaz ovome je hadis: “Kada čovjek prizna grijeh pa se pokaje, Allah prima njegovo pokajanje” (Muslim, 2770);
4. napuštanje grijeha (ikla’), kao temeljni uvjet za primanje teobe;
5. kajanje (nedem), bez kojeg teoba nije upotpunjena; na vrijednost kajanja Allahov Poslanik, s.a.v.s., ukazao je riječima: en-Nedemu tevbeh/Pokajanje je kajanje (Ibn Madže, 4252), u značenju da je kajanje osnova pokajanja, slično onome što je Poslanik, a.s., rekao za Arefat: “Hadž je Arefat”;
6. čvrsta odluka (el-‘azm) da se grijeh više ne čini; čovjek će u svojoj nakani činjenja teobe zasigurno biti izložen šejtanskim vesvesama i došaptavanjima, i zato je čvrsta odluka veoma važna za uspjeh pokajanja;
7. traženje halala od osobe koju smo materijalno ili, moralno oštetili; ukoliko je u pitanje materijalna nepravda, onaj koji se želi pokajati (tā‘ib) dužan je vratiti ili nadoknaditi štetu osobi koju je oštetila, ili od nje zatražiti halala; a ukoliko je šteta moralne naravi, tā‘ib je dužan zatražiti oprost. U ovom smislu postoji hadis: “Koje učinio kome nasilje u pogledu njegove časti ili nečega drugoga, neka od njega traži oprost (na ovome svijetu) prije (dana) u kome neće biti dinara ni dirhema, jer toga dana ko bude imao koje dobro djelo oduzet će mu se koliko iznosi njegovo nasilje, a ko ne bude imao dobrih djela oduzet će se njegovom drugu zla djela i na njega natovariti” (Buhari,2449).
Uvjeti koji se odnose na vrijeme primanja teobe
Što se tiče uvjeta koji se odnose na vrijeme primanja teobe, postoje dva takva uvjeta:
1. da se teoba učini prije “zagrgljaja u času smrti”. U hadisu stoji: “Allah prima teobu bilo koga Svoga roba, sve dok ne zagrglja u času smrti” (Tirmizi, 3847). Na ovaj uvjet aludira se i u kur’anskim ajetima: “Pokajanje Allah prima samo od onih koji učine kakvo hrđavo djelo iz neznanja i koji se pokaju ubrzo; njima će Allah primiti pokajanje. A Allah sve zna i mudar je. / Nema pokajanja za one koji čine hrđava djela, pa kad jednom takvom smrt dođe, on rekne: “Sad se zaista kajem!” niti za one koji umru kao nevjernici! Njima smo pripremili kaznu bolnu” (en-Nisa’, 17–18);
2. da se teoba učini prije “izlaska sunca sa zapada”: “Onome ko se pokaje (učini teobu) prije nego što sunce iziđe sa zapada, Allah će njegovo pokajanje prihvatiti” (Muslim, 2703).
Popravljanje – dokaz ispravne teobe
Svi ovi uvjeti, zapravo, objedinjeni su u jednoj kur’anskoj riječi – islah (popravljanje). “Popravljanje stanja je dokazispravnog pokajanja, pa onajko ne popravi svoje stanje nakon pokajanja – ono mu se brzo pokvari (tj. on svoju teobu prekrši),jer uzvišeni Allah kaže: pa se potom pokajali i popravili”, kaže Sehl Tusteri u svome tefsiru (Tefsiru l-Kur’ani l -‘azim,184–85) tumačeći 119. ajet sure en-Nahl: A zaista će Gospodar tvoj onima koji su počinili zlo iz neznanja, pa se pokajali poslije toga i popravili– Gospodar tvoj će njima nakon toga doista oprostiti i samilostan biti! Ovaj ajet je, kako kaže mufessir Ibn Džuzejj, “utjeha svim ljudima i otvara vrata pokajanja” (Teshil, 2:164).
U Kur’anu se, doista, na više mjesta zajedno spominju i povezuju teoba i popravljanje (v. npr.: el-Bekare, 160; Ali Imran, 89; en-Nisa’, 146; el-Ma’ide, 39; el-En‘am, 54). Iz ovoga deriviramo važan zaključak: teoba nije samo ostavljanje loših djela i postupaka, već ona podrazumijeva i povratak na činjenje onoga što je dobro i pohvalno, odnosno vjerom naređeno i preporučeno.
Plodovi teobe
Mnogobrojni su plodovi teobe na ovom i budućem svijetu. Spomenut ćemo, ukratko, makar one najvažnije:
a) Božija ljubav: “Zaista Allah voli one koji se kaju i voli one koji se čiste” (el-Bekare, 222);
b) zamjena loših djela dobrim djelima: “…osim onoga koji se pokaje, vjeruje i radi dobra djela! Njima će Allah promijeniti njihova hrđava djela u dobra…” (el- Furkan, 70);
c) oprost grijeha i brisanje loših djela: “Ja ću sigurno oprostiti onome koji se pokaje i uzvjeruje i radi dobra djela, i koji zatim istraje na Pravome Putu” (Ta Ha, 82);
d) uspjeh na dunjaluku i Ahiretu: “I pokajte se Allahu svi, vjernici, da biste uspjeh postigli!” (en-Nur, 31);
e) ulazak u džennet: “…osim onih koji se pokaju, i uzvjeruju i rade dobro – oni će ući u džennet…” (Merjem, 60).
“Zaista Allah voli one koji se kaju+ i voli one koji se čiste” (el-Bekare, 222)
