Ne čudi nas to što oni koji imaju mnoštvo drugih ciljeva u životu, preferiraju samački život a ne brak, imajući za to niz izgovora. Ono što nas čudi jeste činjenica da i ljudi koji su ovosvjetski život shvatili kao mjesto ispita, braku pripisuju negativnosti. To što određeni ljudi koji su u središte svojih života stavili strast, normalne poteškoće u braku posmatraju kao prijetnju koja će ugroziti njihovu ličnost, sasvim je logično jer oni imaju potpuno drugačiji pogled na svijet. Međutim, veliki problem je kada na takav način brak posmatraju osobe u čijem središtu života je iman, robovanje Uzvišenom Gospodaru i svijest o Ahiretu.
Zar i brak nije dio ispita?
Razmislimo malo, pripadnici smo vjere u kojoj i trn koji se čovjeku zabode u nogu biva iskup za grijehe. Kako je onda moguće da takvo razumijevanje ne implementiramo i u naš brak? Kako je moguće da braku pristupamo kao da nije dio ispita, te da pokazujemo priličan manjak tolerancije po pitanju bračnih problema i bračnih odgovornosti.
Druga strana priče jeste to da sve lijepo ili ružno, sve radosti i poteškoće koje doživimo u braku, imaju svoj odraz u našem duhovnom životu. Dok je s jedne strane trn koji nam se zabode u nogu otkup za grijehe, s druge strane, teške i neugodne situacije mogu biti korak naprijed ili nazad na putu sazrijevanja naše ličnosti i uljepšavanja naše duhovnosti. Naš pogled na teške situacije u braku, kao i stav po pitanju prihvatanja odgovornosti i izvršavanja istih, pokazatelj je načina na koji posmatramo stvari. Naprimjer, briga o djeci za neke predstavlja neispavane noći, nemogućnost izlazaka, gubitak mira, dakle, gubljenje prostora vlastite ličnosti.
A za druge je sve to pak slatka cijena koju trebaju platiti kako bi odgojili dobrog roba i čovjeka koji će koristiti zajednici. Isto tako, dok je za neke dolazak s posla kući kraj njihovog socijalnog života, za druge je to povratak izvoru mira. Dok neki razmišljaju kako im se smanjila ušteđevina od kada su stupili u brak, drugi zahvaljuju Allahu, dž.š., što njihova porodica ne ovisi o nekome drugom…
Nesebičnost donosi širinu u prsima
Ukoliko odgovornosti unutar braka vidimo kao teret, naravno da ćemo se osjetiti kao da smo satjerani u ćošak. Za nas je onda poteškoća tražiti dozvolu od supruga kada želimo negdje otići ili, zajedno sa suprugom, za njegov hatar, otići na neko mjesto na koje nam se baš i ne ide. Iako takvi postupci sužavaju naš lični prostor oni unose širinu u naša prsa i omogućavaju nam upotpunjavanje, jer takvo postupanje zahtijeva posjedovanje osobina poput: požrtvovanosti, razumijevanja, i činjenja dobročinstva bez očekivanja bilo čega zauzvrat. Podsjetimo se na nijjet derviša u podnošenju poteškoća na putu odgoja. Ipak, nije samo tekijama svojstveno podnošenje tegoba zbog usavršavanja vlastite ličnosti. Čovjek sazrijeva i podnošenjem svakodnevnih poteškoća i problema.
Naravno da ne želimo reći da brak treba živjeti kao patnju, već to da dok činimo ono što ne želimo i dok se susrećemo sa situacijama koje nam se ne dopadaju, ono što nam se dešava trebamo posmatrati kroz malo drugačiju prizmu. U suprotnom, brak će u našim očima stalno biti mjesto potrage za srećom koju nikako ne uspijevamo pronaći.
MOŽEŠ POBJEĆI ALI NE MOŽEŠ SE SAKRITI
Ne samo u braku, već i u ostalim životnim poljima, s vremena na vrijeme ćemo se susretati sa teškim situacijama kojima teško možemo upravljati. Život donosi i lijepe i ružne dane. Bilo da smo u braku ili smo samci, tu istinu moramo prihvatiti. Nažalost, savremeno doba nas ne podstiče da živimo sa tom istinom, već da bježimo od negativnosti: ako nećeš, ne moraš to raditi…, ako ti je teško, ne moraš trpjeti… Dakle, nudi nam se sistem u čijem prvom planu su prohtjevi pojedinca. Međutim, niko nam ne garantuje da će mjesto na koje pobjegnemo biti bolje. Niko nam ne može ni dati tu garanciju, jer bježanje je samo po sebi problem.
Psihijatar Kemal Sayar, u jednoj reportaži je rekao: “Problem savremenog čovjeka jeste u bježanju od tuge, jer ne možete doživjeti sreću ukoliko ne doživite tugu. Sve se u životu realizira putem suprotnosti. Ukoliko ne zaplovite morem tuge, ne možete stići do mora sreće.” Naše nastojanje da bračne poteškoće ostavimo ispred vrata i da samo uživamo u blagodatima braka, neće nas učiniti sretnijima, kao što to mislimo. Naprotiv, brak, kao i svaka blagodat za koju nije plaćena određena cijena i u čije stjecanje nije uložen trud, doći će na listu stvari koje se ne znaju vrjednovati i koje su se brzo istrošile.
Časopis Semerkand, br. 103, Brak
