Uzvišeni Allah kaže: “O vi koji vjerujete, sebe i porodice svoje čuvajte od vatre…!” (Tahrim, 6) Sačuvati i zaštititi porodicu od vatre znači podučiti je edebu. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Lijep edeb je od imana.”; “Mene je odgojio moj Gospodar, kako me je samo lijepo odgojio!” (Sujuti, Džamiu’l-Ehadis, 2/88)
Znaj da je edeb ukras svih dunjalučkih i vjerskih poslova. Bilo da je u pitanju vjernik ili nevjernik, politeist ili monoteist, novotar ili sljedbenik ehl-i sunneta, ili bilo ko drugi, svi su složni u tome da je edeb uslov u djelovanju i međuljudskim odnosima.
Dok čovjek ne usvoji edeb, ne može obavljati nikakav posao među ljudima. Edeb među ljudima ogleda se u očuvanju muruvveta, tj. dostojanstva i čovječnosti. Edeb u vjeri znači slijediti Sunnet, a edeb u ljubavi znači paziti na poštovanje. Sve tri pomenute vrste edeba su međusobno povezane, jer onaj ko nema dostojanstva ne može slijediti Sunnet, a onaj ko ne čuva Sunnet, ne može znati ni šta je osnova poštovanja.
Očuvati edeb u djelovanju i međuljudskim odnosima moguće je uz poštovanje spram Allaha, dž.š., koje se pojavi u čovjekovom srcu. A iskazivanje poštovanja (veličanje, slavljenje) prema Allahu, dž.š., plod je takvaluka (bogobojaznosti). Ako neko s nepoštovanjem pogazi načela i granice u iskazivanju poštovanja spram Uzvišenog Allaha, takav ne može imati nikakve koristi na putu tesavvufa. Stanje sekra (duhovna opijenost), stanje kada čovjek potpuno potpadne pod utjecaj nekog hala, niti bilo kakvo drugo slično stanje, ne može biti prepreka talibu (osoba koja je stupila na put tarikata, tražeći Allahovo, dž.š., zadovoljstvo) u očuvanju edeba. Za takve osobe, edeb je postao nešto neizostavno. Trebalo bi da se urezao u njihovo ponašanje i prerastao u naviku. Životinje se nikada ne mogu osloboditi svoje prirode u kojoj su stvorene, to je nemoguće. Tako i čovjek, dok god je pri zdravoj pameti, njegov zadatak je da u svakom stanju pazi na edeb. To nekada biva teško, a nekada lahko.
Sufije dok su u stanju sahva (duhovne budnosti) svjesno i svojevoljno paze na adabe, a kada se nađu u halu sekra (duhovne opijenosti), Uzvišeni Allah čuva njihov edeb. Onaj ko napusti edeb ni u kojem slučaju ne može biti evlija, jer ljubav se pojavljuje jedino ukoliko postoji edeb. Lijep edeb je odlika Allahovih, dž.š., prijatelja. Dokaz da je Uzvišeni Allah počastio nekog roba, da ga je uzeo za prijatelja jeste to što učini da taj rob u svakoj situaciji postupa u skladu sa edebom. To je zapravo potpuna suprotnost tvrdnji onih koji su skrenuli sa Pravoga puta, kada kažu: Kada roba nadvlada muhabbet, sa njega spada dužnost izvršavanja vjerskih propisa.
Allahovo, dž.š., znanje i edeb spram tog znanja
Ilm (znanje) je definisan kao “vladanje informacijama, objašnjavanje činjenica”, međutim, najbolja definicija ilma je sljedeća: “Ilm je osobina. Ko god da usvoji tu osobinu, on je alim.” Uzvišeni Allah kaže: “…a nevjernici ne mogu umaći Allahu.” (El-Bekara, 19), ili u drugom ajetu: “…i Allah sve zna.” (El-Bekara, 282)
Allah, dž.š., Svojim znanjem zna i ono što postoji i ono što ne postoji. Ne može se ni zamisliti to da su ljudi ortaci u Njegovome znanju. To znanje se ne dijeli, neodvojivo je od Allaha, dž.š. Poredak i sklad u Njegovom djelovanju dokaz je Njegovog znanja, jer savršeno postupanje i djelovanje podrazumijeva posjedovanje znanja. Allahovo, dž.š., znanje obuhvata i ono što je tajno i ono što je javno, On Uzvišeni zna sve. Stoga, putnik na Allahovom, dž.š., putu treba uvijek znati da Uzvišeni Allah stalno vidi i njega i njegova djela, te shodno tome treba djelovati.
Navest ćemo jednu predaju: Hatem el-Esamm, rah., je rekao: “Sa četiri spoznaje u potpunosti sam se spasio od svijeta.” Nakon što su ga upitali koje su te četiri spoznaje, kazao je: “Prvo: Spoznao sam da Uzvišeni Allah ima kod mene Svoj hak. Niko osim mene nema snagu niti mogućnost da izvrši taj hak. Odmah sam se pokrenuo da ga izvršim. Drugo: Spoznao sam da mi je dodijeljena tačno određena opskrba; shvatio sam da čak i ako bih sa velikom željom i zalaganjem radio, ne mogu povećati tu opskrbu. Time sam se spasio brige za povećanjem opskrbe i tako pronašao smiraj. Treće: Shvatio sam da je smrt nešto što me stalno prati, nešto od čega se neću moći spasiti bježanjem, pa sam se odmah počeo pripremati za nju. Četvrto: Kada sam postigao spoznaju da moj Gospodar poznaje svako moje stanje, počeo sam Ga se stidjeti. Napustio sam sva neprimjerena ponašanja i postupke. Ukoliko rob zna da ga Uzvišeni Gospodar stalno nadzire, neće učiniti ništa zbog čega bi Ga se stidio na Sudnjem danu.”
Omer b. Hattab, r.a.
Ebu Hafs Omer b. Hattab, r.a., je vođa vjernika, prvak muhsina i imam znalaca hakikata. On je zapovjednik vjernika, ašik uronjen u more muhabbeta. Svima su poznati njegov feraset (pronicljivost) i njegovi kerameti. Sve to je za njega dar od Allaha, dž.š. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Hak (istina) govori Omerovim jezikom!” (Tirmizi, Menakib, 18; Kelabazi, Bahru’l-Fevaid, 1/225)
U drugom hadisu je kazao: “U prijašnjim ummetima postojali su muhaddesuni (osobe kojima je Allah davao nadahnuće). Ako postoje i u ovom ummetu (a postoje), onda je to Omer.” (Buhari, Enbija, 51, Ashabu’n-Nebi, 6; Tirmizi, Menakib, 18)
Postoje mnoge mudre i lijepe riječi koje je izrekao Omer, r.a., a tiču se našega puta. Nije moguće nabrojati ih sve u ovoj knjizi. Prenosi se da je rekao: “Uzlet (udaljavanje od ljudi) znači olakšanje (srca) zbog napuštanja druženja sa lošim osobama i zajedničkog boravka sa njima.” Postoje dvije vrste uzleta. Prva podrazumijeva okretanje lica od ljudi, a druga prekidanje veze sa njima. Okrenuti lice od ljudi znači povući se na neko pusto i skriveno mjesto, udaljiti se od njih zahiren, zabaviti se svojim poslom, posvetiti se otklanjanju vlastitih nedostataka i u tome naći smiraj. Ko tako učini, povukao se od ljudi, sačuvao se njihova zla, a i njih je sačuvao svoga zla. Prekidanje veze sa ljudima čini se srcem. Srce dolazi u takvo stanje da više nema nikakvog interesovanja za spoljašnjim svijetom. Ako neko svojim srcem, na opisani način, prekine vezu sa ljudima, u njegovo srce više ne mogu ući nikakve misli osim misli o Allahu, dž.š. Takva osoba, čak i kada je među ljudima, biva osamljena i odvojena od ljudi. To je uistinu uzvišeni mekam kakav se teško postiže.
To je bila odlika Omera, r.a. Koliko god da je bio zauzet poslovima hilafeta, nagovijestio je svojim riječima smiraj srca koji se postiže uzletom. Jasni dokaz navedenoga je sljedeći: Koliko god da duhovno budni ljudi zahiren (vanjštinom) bili među ljudima, čak i ako bi bili u nesporazumu s njima, njihova srca su vezana za Uzvišenog Hakka. U svakom stanju su Njemu okrenuti. Druženje sa ljudima smatraju ispitom i iskušenjem od Allaha, dž.š. Oni se nikada radi druženja i sohbeta sa ljudima ne okreću od Allaha, dž.š. Za njih dunjaluk nikada ne može biti mjesto sreće i uživanja. U tom smislu, misleći na dunjaluk, Omer, r.a., je rekao: “Nemoguće je da u kući čiji su temelji zasnovani na belajima i teškoćama, ne bude belaja i teškoća.” Omer, r.a., bio je jedan od odabranih dostova i prijatelja Allahova Poslanika, s.a.v.s. On je prihvaćen (kabul) kod Uzvišenog Allaha sa svim njegovim djelima, do te mjere da je na dan kada je Omer, r.a., postao musliman, Džibril, a.s., došao Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., i rekao: “O Muhammede, svi stanovnici nebesa obradovali su se kada su čuli da je Omer primio islam!” I sufijski prvaci, nakon što bi postajali imami ljudima, slijedili bi njega u pogledu oblačenja hrke, derviškog načina života i čvrstoće u vjeri.
Izvodi iz djela “Kešfu’l-Mahdžub”
Ebu’l-Hasan el-Hudžviri, k.s., (preselio 465/1072)
Časopis Semerkand, br. 105., Klasici tesavvufa
