Jedina dužnost čovjeka u ovodunjalučkom životu jeste da do svoje smrti robuje Uzvišenom Gospodaru. Šta god da radimo, trebamo biti svjesni svoga robovskog položaja, te za cilj trebamo imati postizanje zadovoljstva Uzvišenog Gospodara. Trebamo se truditi da uvijek budemo svjesni toga. Spram nefsanskih i šejtanskih zamki koje su nezaobilazni dio našeg ispita na ovome svijetu, trebamo se utjecati Uzvišenom Gospodaru, trebamo tražiti Njegovu milost, slijedeći put Njegova Miljenika, s.a.v.s., koji je najveća manifestacija te milosti. Da bi neko mogao hoditi putem Upute, odnosno da bi njegova putanja bila u skladu sa Allahovim, dž.š., zadovoljstvom, nema drugog puta sem da u svakom segmentu svog života slijedi primjer najodabranijeg stvorenja, Allahova Miljenika, s.a.v.s. Allah, dž.š., o tome kaže:
„Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na onome svijetu, i koji često Allaha spominje.“ (Ahzab, 21)
U suprotnom, čovjek ostaje sam i biva prepušten slijeđenju svoga nefsa i njegovih prohtjeva, skreće sa Pravog puta i biva obmanut lažnim dunjalučkim nasladama. Takav čovjek postaje igračka u rukama nefsa i šejtana i zaboravlja na svrhu svoga stvaranja, na Ahiret i Dan polaganja računa.
Najveći problem sa kojim se danas suočavaju vjernici jeste to što počesto zaboravljaju na svoga Gospodara i Ahiret, a prepuštaju se slijeđenju nefsanskih prohtjeva i traženju nefsanskih naslada.
Oni koji su zaboravili sebe
Uzvišeni Allah poziva vjernike takvaluku (bogobojaznost) i traži od nas da se pripremimo za Ahiret, a potom nas upozorava riječima:
„I ne budite kao oni koji su zaboravili Allaha, pa je On učinio da sami sebe zaborave; to su pravi grješnici.“ (Hašr, 19)
Poznati mufessir Fahruddin Razi, rah., prenosi da je Mukatil b. Sulejman, rah., prvi mufessir koji je protumačio cijeli Kur'an od početka do kraja, vezano za navedeni ajet kazao: „Oni su zaboravili na Allahov, dž.š., hak (pravo), pa je Allah učinio da zaborave i na hakove svojih nefsova. Zbog toga oni nisu bili u stanju da čine djela koja će im kod Allaha, dž.š., biti korisna.“ (Mefatihu ’l-gajb, XXIX, 292)
Razlog tog zaborava i neodgovornosti jeste gaflet (nemar). A gaflet je najopasnija duhovna bolest. Kako god virus koji napadne tijelo, pa čovjek ne poduzme nikakve mjere kako bi se izborio protiv njega, na koncu može biti uzrokom smrtonosne bolesti, isto tako i gaflet koji se nastani u srcu, ukoliko čovjek ne čini ništa kako bi ga odstranio, može biti uzrokom da srce u duhovnom smislu umre i da bude zapečačeno za spoznaju hakikata.
To stanje gafleta u kome se nalaze nevjernici koji su dunjalučki život pretpostavili ahiretskom, u Časnom Kur'anu je opisano sljedećim riječima:
„Zato što više vole život na ovome nego na onome svijetu, a Allah neće ukazati na Pravi put onima koji neće da vjeruju. To su oni čija je srca i sluh i vid Allah zapečatio, i oni su zaista nemarni.“ (Nahl, 107-108)
Stanje gafleta
U temelju svih grijeha koje čovjeka vode ka propasti krije se gaflet. Sama riječ „gaflet“ prevodi se kao „zaboraviti, napustiti, zanemariti, nepažnja, nemar“, a opisuje se i definiše kao „slijeđenje nefsanskih prohtjeva“, „isprazno trošenje vremena“, „nemogućnost shvatanja neophodnosti nečega što je korisno za dunjaluk i Ahiret“, „stanje u kojem je srce lišeno zikrullaha“, „stanje dubokog sna“ i sl. (Sulejman Uludag, Rječnik tesavvufskih termina, 141)
Koliko god da je osnovni elemenat gafleta zaborav, treba znati da se ne misli na nenamjerni, slučajni zaborav, nego na onaj svjesni i namjerni. Iz tog razloga, kada neko zapostavi neku obavezu namjerno, onda se takvo postupanje naziva gafletom, a kada mu se to desi slučajno, bez namjere, takav postupak se naziva zaboravom. Gaflet je dakle, jedan vid namjernog nemara i okretanja glave od hakikata.
U pojedinim ajetima iz Časnog Kur'ana, riječ gaflet se upotrebljava u kontekstu onih koji negiraju časne ajete, zaboravljaju na Ahiret i koji zaslužuju azab (kazna). (A'raf, 136 i 146; Junus, 7 i 92; Merjem, 39; Enbija’, 97; Rum, 7; Kaf, 22) Također, i stanje mušrika koji su poziv Allahova Poslanika, s.a.v.s., uzeli za predmet ismijavanja i koji su odbili da uzvjeruju, okrakterisano je kao gaflet:
„Ljudima se bliži čas polaganja računa njihova, a oni, bezbrižni, ne mare za to.“ (Enbija’, 1)
„I upozori ih na Dan tuge kada će biti s polaganjem računa završeno, a oni su ravnodušni bili i nisu vjerovali.“ (Merjem, 39)
U Časnom Kur'anu također se opisuje i kako su ljudi zbog gafleta spali na nivo niži od životinjskog:
„Mi smo za Džehennem mnoge džine i ljude stvorili; oni srca imaju – a njima ne shvaćaju, oni oči imaju – a njima ne vide, oni uši imaju – a njima ne čuju; oni su kao stoka, čak i gori – oni su zaista nemarni.“ (A'raf, 179)
Uprkos tome što je Uzvišeni Allah podario sposobnost da vide hak i hakikat, dobro i ljepotu, sposobnost da čuju i razumiju, postoje oni koji te blagodati ne koriste u svrhu onoga za šta su stvorene. Zbog toga i zapadaju u zabludjela vjerovanja i čine loša djela koja ih naposlijetku vode u Džehennem. Iako su oni na koje se odnosi prijetnja iz prethodno navedenog časnog ajeta mušrici, u njemu je sadržano i univerzalno upozorenje za sve nas. (Kur'an Yolu Tefsiri, II, 630)
Najveći stepen gafleta jesu širk, kufr i dvoličnost. Uprkos tome, gaflet je osobina koju mogu imati i vjernici. Prokleti šejtan pokušava na razne načine učiniti da mu'mini poskliznu. On čini da se vjernici pouzdaju u Allahovu, dž.š., milost i oprost, te da tako postanu nemarni spram grijeha i nepokornosti. Navodi ih na neposlušnost ubacujući im primisli poput: „Svakako si još mlad, u budućnosti ćeš učiniti tevbu, Allahova, dž.š., milost je velika, On će ti oprostiti sve grijehe.“ Međutim, Uzvišeni Gospodar Koji je stvorio čovjeka i poznaje sve njegove sklonosti i slabosti, upravo na to upozorava Svoje robove riječima:
„O ljudi, bojte se Gospodara svoga i strahujte od Dana kod roditelj djetetu svome neće moći nimalo pomoći, niti će dijete moći svome roditelju imalo pomoći! Allahova prijetnja je istinita, pa neka vas nikako život na ovome svijetu ne zavara i neka vas u Allaha šejtan ne pokoleba.“ (Lukman, 33)
Lijek za gaflet
Suprotnost gafleta, dakle, suprotnost zanemarivanja Istine i skretanja sa Pravog puta jeste zikr. Uz zikr i sjećanje na Allaha, dž.š., rob štiti svoj iman, uputu i takvaluk. Što su kod roba više prisutni iman, ustrajnost na Pravom putu i takvaluk, to je on dalje od gafleta. U onoj mjeri u kojoj rob zapadne u gaflet, u toj mjeri se udaljava od Uzvišenog Gospodara i postaje meta prokletog šejtana:
„Onome ko se bude slijepim pravio da ne bi Milostivog veličao, Mi ćemo šejtana natovariti, pa će mu on nerazdvojni drug postati; oni će ih od Pravoga puta odvraćati, a ljudi će misliti da su na Pravome putu.“ (Zuhruf, 36-37)
Navedeni ajeti podsjećaju nas na to da je zikr ono što će nas sačuvati od šejtanskih napada. U drugom časnom ajetu, Uzvišeni Hakk od nas traži da Ga spominjemo ujutro i navečer, kako bismo se spasili od bolesti nemara:
„I spominji Gospodara svoga ujutro i navečer u sebi, ponizno i sa strahopoštovanjem i ne podižući jako glas, i ne budi nemaran.“ (A'raf, 205)
Srce koje se uspavalo od gafleta, budi se uz zikr. Zikr Uzvišenog Gospodara je, dakle, ono što srce budi i održava ga živim. Zbog toga se u časnom ajetu kaže: „One koji vjeruju i čija se srca, kad se Allah spomene, smiruju – a srca se doista, kad se Allah spomene smiruju!“ (Rad, 28)
Dova Allahova Poslanika, s.a.v.s., u kojoj kaže: „Allahu moj, ne ostavljaj me nasamo sa mojim nefsom ni koliko je treptaj oka.“, ukazuje na to koliko je velika opasnost gafleta i koliko je bitno da srce roba bude budno.
Druženje sa nemarnima čovjeka podstiče na nemar, a druženje sa zakirima, podstiče ga na činjenje zikra. Najbolji način za spašavanje od gafleta jeste druženje sa onima čija su srca budna. A Uzvišeni Gospodar kroz ličnost Svoga Poslanika, s.a.v.s., upozorava sve vjernike da budemo sa onima koji se trude da postignu Njegovo zadovoljstvo i da ne težimo onima koji su u gafletu spram zikra:
„Budi čvrsto uz one koji se Gospodaru svome mole ujutro i navečer u želji da naklonost Njegovu zasluže, i ne skidaj očiju svojih s njih iz želje za sjajem u životu na ovome svijetu, i ne slušaj onoga čije smo srce nehajnim prema Nama ostavili, koji strast svoju slijedi i čiji su postupci daleko od razboritosti.“ (Kehf, 28)
