Allahov Poslanik, s.a.v.s., je preporučivao da se često sjećamo smrti. Kazao nam je: „Mnogo se sjećajte smrti koja prekida i uništava sve užitke. Jer, prisjećanje na smrt donosi olakšanje onome ko je u teškoći i donosi tjeskobu onome ko je u blagostanju (budi ga iz gafleta i unosi mu u srce brigu za Ahiretom).“ U drugom hadisu je kazao: „Pametan je onaj ko nadvlada svoj nefs i trudi se za ono što dolazi nakon smrti.“
Enes b. Malik, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao i sljedeće: „Mnogo se sjećajte smrti, jer sjećanje na smrt čisti grijehe i navodi čovjeka da svoje ruke sustegne od dunjaluka. Onome ko se u bogatstvu bude prisjećao smrti, to će mu otkloniti brige zbog bogatstva i imetka, a onome ko se u siromaštvu bude prisjećao smrti, to prisjećanje će ga naučiti da živi zadovoljan odredbom Uzvišenog Allaha.“
Jedne prilike neko od ashaba, r.anhum, upita Allahova Poslanika, s.a.v.s.: „O Allahov Poslaniče, da li je moguće da neko bude proživljen zajedno sa šehidima?“, na što on, s.a.v.s., odgovori: „Da, moguće je. Onaj ko se u toku noći i dana dvadeset puta sjeti smrti bit će proživljen zajedno sa šehidima.“
Također se prenosi da je rekao: „Onome ko se često prisjeća smrti Uzvišeni Allah će podariti tri blagodati: u njegovom srcu će se pojaviti zadovoljstvo i skromnost, pronaći će radost i smiraj u ibadetima, i požurit će sa činjenjem tevbe.“
Ako želimo da naši ibadeti ne budu samo običaji nego istinski ibadeti, onda se trebamo često sjećati smrti. Jedan od ciljeva tesavvufa jeste postizanje stanja budnosti spram smrti. Neki čovjek je tražio od Vejsela Karanija, rah., da ga posavjetuje, pa mu je on ovako kazao: „Kada liježeš u postelju, ispod jastuka stavi smrt, a kada ustaneš, znaj da je ona pred tobom!“ Onaj ko se prisjeća smrti, prisjeća se i Uzvišenog Allaha, jer smrt je kapija koja vodi do Njega.
Jedna od čestitih vjernica iz vremena tabi'ina Hafsa binti Sirin, rah., bila je veoma poznata po svojoj pobožnosti i privrženosti ibadetu. Živjela je kao stranac na dunjaluku, prijateljujući jedino sa Allahom, dž.š., jer je znala da su dunjaluk i imetak prolazni a da je samo Uzvišeni Allah vječan. Najdraža kuća na dunjaluku bila joj je Allahova, dž.š., kuća – mesdžid. Posjedovala je zavidan nivo fikhskog znanja. Bila je i majka; imala je sina Huzejla koji je tokom cijelog ljeta sakupljao i cijepao drva kako bi se ona tokom zime mogla grijati. Za njega je ovako kazala: „Zahvaljujući ovom djetetu osjećala sam neopisivu radost, osvjetljavao je moju dušu. Dok sam ja klanjala, on mi je ložio vatru. Drva koja je donosio bila su tako lijepa da se od njih kuća nikada ne bi zadimila. Niti su previše grijala, niti premalo.
Jednog dana moj sin je preselio. Uz sabur koji mi je Allah, dž.š., podario uspjela sam se strpiti, ali kao da mi je nešto ostalo stisnuto u grlu. U meni se nastanila tuga koju nikako nisam mogla odagnati, jer, otišla je svjetlost mojih očiju… I onda sam jedne prilike, učeći Kur'an, naišla na 95. i 96. ajet sure Nahl u kojima Uzvišeni Gospodar kaže: ‘I ne zamjenjujte obavezu datu Allahu za nešto što malo vrijedi – ono što je u Allaha – za vas je, da znate, bolje! Ono što je u vas – prolazno je, a ono što je u Allaha – vječno je. One koji su trpjeli Mi ćemo, sigurno, nagraditi mnogostrukom nagradom za ono što su činili.’“
Hafsa, rah., je ponavljala te ajete sve dok tuga iz njenog srca nije potpuno iščezla. Nakon toga se toliko posvetila ibadetu da su oni koji bi je vidjeli mislili da je počinila neki veliki grijeh, pa da izgara u kajanju za njega. Ali, njoj je na pameti neprestano bila smrt, zbog čega je uvijek pored sebe imala spremne ćefine.
Mnogo je velikana poput nje, koji su oblačili ćefine i u svojim kućama kopali mezare i lijegali u njih, kako bi se stalno prisjećali smrti. Abdulmedžid Širvani, rah., je bio velikan koji je dnevno 19-20 sati provodio čitajući knjige. Jednog dana njegove knjige progovoriše i kazaše mu: „O Abdulmedžide, ostavi se nas i traži Allaha, dž.š.!“
Cijenjena braćo, Allaha, dž.š., nećete pronaći u knjigama. Uzvišenog Allaha će, svojim takvalukom, pronaći onaj ko iz svojih ruku ne ispušta ćefine, ko nikada ne zaboravlja na smrt.
