„Nekoć davno stanovnici Afrike, krenuše za arheolozima, u potragu za izgubljenim gradom, ali nakon nekog vremena zastadoše i rekoše:
‘Idete prebrzo, naši ruhovi ostaju iza nas.’
Njihove riječi su dosljedna ilustracija današnjeg tempa života koji, kao da čovjeka udaljava od sebe, udaljava ga od njegovog ruha, čiji je ponovni pronalazak mukotrpan.
Čovjeku je potrebno da povremeno ostane sām sa sobom, kako bi se sačuvao od gubljenja u vrtlogu materijalnog. Sām, daleko od gužve, u tišini, da čuje svoj unutarnji glas… Jer, mir i sreća su tu gdje smo mi, bliži nam od žile kucavice.“
„Itmi'nan“ i „sekinet“
Stanje mira i sreće svojstveno vjernicima, u ajetima i hadisima se spominje terminima „itmi'nan“ i „sekinet“. Itmi'nan je stanje potpunog mira, sigurnosti i zadovoljstva, i predstavlja plod čvrstog imana čistog od bilo kakvih sumnji, vesvesa i zebnji. Takav iman u srce donosi jekin (čvrsto ubjeđenje), a postiže se zikrom, tefekkurom (promišljanje), vezivanjem srca za Allaha, dž.š., i potpunim predavanjem Njemu Uzvišenom. Oni koji su postigli stanje itminana su na stepenu „nefsi mutmeinne: smirena duša“.
Sekinet je nur koji Uzvišeni Allah spušta u srca vjernika, kao rezultat bezuvjetne odanosti i privrženosti Njemu i Njegovom Miljeniku, s.a.v.s. To je nur koji unatoč svim teškim uslovima, otklanja strah i zebnju iz srca vjernika, daje mu sigurnost, i čini ga hrabrim i trezvenim u postupanju. Vanjština onih u čija je srca spušten sekinet, ukrašena je dostojanstvom i impozantnošću.
Budući da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao da se na skupove u kojima se čini zikr spušta sekinet, to nam govori da je mir koji osjetimo u medžlisima zikra upravo trag spomenute Allahove, dž.š., počasti.
Blagostanje hudura
Blagostanje i sigurnost koje donosi hudur odražavaju se na sve segmente našeg života. Rob radi, čini sve što se od njega traži, ali se u svemu pouzdava u Allaha, dž.š., zbog čega nema straha za opskrbu, brige za budućnost, niti straha od siromaštva. A po pitanju Ahireta, uvijek je između straha i nade, i to ne narušava njegov hudur.
Stanje rasterećenosti u pogledu dunjaluka ni u kom slučaju ne treba razumjeti kao neodgovornost ili lijenost. Isto tako, luksuz koji prelazi granice rasipništva, za istinskog vjernika ne može biti uzrok mira i sreće, nego je naprotiv, uzrok nemira. Jer, pravi vjernik ne može zaspati sit, ako je njegov komšija gladan. Također, istinski vjernik ne može sebi dozvoliti da ljenčari i bude drugome na teretu, jer to bi mu donijelo nemir i grižnju savjesti. Ukratko, sreća nije za tuđom sofrom, nego u časnom radu i halal opskrbi, makar ona bila i mala.
Sreća: blagostanje ili propast
U 106. ajetu sure Hud Uzvišeni Allah kazuje da će na Sudnjem danu okupiti Svoje robove – neke od njih kao sretne – „se'id“, a druge kao nesretne – „šekijj“. Potom, u narednim ajetima pojašnjava da će sretni, ući u Džennet, a nesretni u vatru. Dakle, šta je u hakikatu sreća a šta nesreća, opisano je u tim ajetima.
Shodno tome, sreća je stanje blagostanja koje čovjek osjeća uslijed postizanja konačnog dobra, Allahovom, dž.š., uputom. A najveće dobro su Džennet i Allahova ljepota. Stoga možemo reći da je istinska sreća, koja je ujedno i vječna, stanje stanovnika Dženneta.
Međutim, mi u našim dovama uvijek tražimo „sreću i dobro na oba svijeta“. To znači da sreća postoji i na dunjaluku, ali, to nije kratkotrajna slast, nego duboko zadovoljstvo koje čovjek osjeća uslijed slijeđenja Istine i napuštanja prolaznih užitaka. Zbog toga pojam sreće ne treba miješati sa kratkotrajnim užitkom postizanja materijalnih dobara. Svima nam je poznato da je vrijeme plemenitih ashaba, r.anhum, u historiji poznato kao period sreće ili zlatno doba, a dobro znamo da je to vrijeme obilježeno neimaštinom i raznim teškoćama.
Učenjaci su o ovosvjetskoj sreći govorili u poglavljima o ahlaku i kazali su da je to duhovna slast odnosno zadovoljstvo koje čovjek osjeća uslijed zalaganja svojim znanjem, mudrošću, lijepim ponašanjem i lijepim djelima, na putu postizanja ahiretske sreće. Kazali su i to da je sreća proporcionalna nivou marifetullaha (spoznaja Uzvišenog Allaha), a obzirom da će čovjek najveći stepen marifetullaha dosegnuti u Džennetu, to znači da će najveću radost i sreću kušati upravo u Džennetu.
Nesreća je stanje očaja, straha, panike i kajanja koje je još povrh svega beskorisno. To je stanje nemira koje čovjek osjeća zbog toga što se približava Ahiretu nespreman, bez dobrih djela, zavaran dunjalukom, utonuo u grijehe i nepokornost.
Zbog ustrajavanja u griješenju i odbijanja tevbe, sljedbenicima krivih puteva ružna djela su prikazana lijepim i njihova propast, na dunjaluku se čini kao sreća. Zbog toga čovjek treba biti veoma oprezan. Jer, prema modernom shvatanju sreća je osjećaj ugode koji čovjek osjeća prilikom zadovoljenja nefsanskih želja. Prema tom stanovištu, koliko je čovjek više u stanju da ispuni te želje, utoliko je njegova sreća veća i potpunija. I to je nažalost stanovište koje prihvata i dio muslimana.
Prije nego što se, u ime sreće, upustimo u trku za ispunjavanjem nefsanskih želja, trebamo dobro razmisliti o tome koja će nas želja na Ahiretu svrstati u red sretnih, a koja u red nesretnih.
Srce prosvijetljeno nurom imana
Sreća je prostranost grudi i smiraj srca. U časnom hadisu Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže: „Kada nur imana, uđe u srce ono postaje prostrano.“ Plemeniti ashabi, r.anhum, upitaše:
„O Allahov Poslaniče, kako znamo da je u srce ušao nur imana? Koji su znakovi toga?“
Allahov Poslanik, s.a.v.s., im odgovori:
„Okretanje Ahiretu koji je vječan, napuštanje dunjaluka koji je mjesto zablude, i spremanje za smrt prije nego što ona nastupi.“
Hadis nam ukazuje na vezu između imana i sreće, i pokazuje nam put postizanja srčanog mira. Također, nameće se zaključak da je sreća proporcionalna nuru imana u srcu. Iman obasjava srce, a grijesi ga zatamnjuju. U svjetlu je prostranost, a u tami tjeskoba. Čovjek je, dakle, sretan i spokojan onoliko koliko je velik njegov iman.
Sreća u zajednici
Svako od nas je član neke zajednice – porodice, džemata, ummeta… Musliman ima obavezu i odgovornost da radi za dobrobit i mir zajednice, i da izbjegava sve ono što narušava red u njoj. A da bi to ispunio, potrebno je da se pridržava sljedećeg:
- da se zalaže za jedinstvo utemeljeno na božanskim vrijednostima, i čuva od svega što prouzrokuje razjedinjenost
- da poslove obavlja uz istišaru (dogovor)
- da se pokorava vođi zajednice, sve dok ga ne skreće sa puta Istine
- da ukazuje ljubav i poštovanje svim članovima zajednice i čuva njihova prava
- da poštuje edeb i pravila uspostavljena za dobrobit cijele zajednice.
Vrtoglavi razvoj tehnologije donio je sa sobom mnoštvo otkrića i izuma koji se čovjeku nude u svrhu olakšanja života. Istom brzinom su se pomjerile i povećale granice životnog standarda, a težnja za luksuznim načinom života gotovo da je postala potreba.
Medijsko-reklamni mehanizmi, u službi profitnih interesa, imaju za cilj da potiču čovjeka na neobuzdani konzumerizam. Nude mu razne trendove i proizvode, obećavajući pri tom „ugodniji, sretniji i mirniji život“. I uspijevaju da ga zavaraju, iako trenutno stanje naprednih zapadnih zemalja, svjedoči da to i nije baš tako. U tim zajednicama uporedo sa rastom standarda i komfornog načina života raste i broj samoubistava, razvoda, narkomana i alkoholičara. Drugim riječima, oni koji sreću i mir traže u novcu, imetku, karijeri ili položaju, naposljetku bivaju primorani da potraže i psihijatra. Jer, luksuz i komfor ne donose mir, a sreća se ne kupuje novcem.
Dužnost traganja za srećom
Većina ljudi u potrazi za srećom ulazi u trku za dunjalukom. A trgovci dunjalukom dobro znaju da je potreba za srećom iskonska čovjekova potreba od koje on nikada ne odustaje, i to koriste kao mamac. Sve što mu prodaju – životni stil, trendove, proizvode, ideologiju – prodaju pod krinkom mira i sreće. I kao što to biva sa životinjom – shvata da je zagrizla lažni mamac tek nakon što postane kasno, tako i čovjek, kada shvati da je umjesto obećanog mira i sreće dobio nemir i nezadovoljstvo, tada već biva kasno.
Međutim, to nikako ne znači da treba odustati od traganja za srećom, to je naša dužnost. Ali, prvo trebamo znati šta tražimo, zatim trebamo biti vješti u prepoznavanju istinitog i lažnog, a potom tražiti na pravoj adresi.
Ako se pitamo šta je sreća i gdje da je tražimo, prije svega trebamo znati da ona nije u pukom smijanju i zabavljanju. Stanje istinskog mira i sreće je mnogo više od toga, to je stanje hudura, koje smo obavezni postići. Jer, stanje hudura je jedna od temeljnih odlika vjernika.
Ako tvrdimo da smo vjernici, obavezni smo da spoznamo šta je istinski hudur, da ga tražimo na pravom mjestu, da ga pronađemo i objeručke prigrlimo, jer, u mnoštvu poziva i ponuda čini se da smo zaboravili i izgubili suštinu.
Šta je sreća?
Sreća je stanje srčanog zadovoljstva, stanje u kojem se čovjek osjeća slobodno, zadovoljno, sigurno, pomiren sām sa sobom. To je stanje snage i smirenosti. Ako pogledamo u temeljne izvore – ajete i hadise, vidjet ćemo da se stanje sreće izražava terminima „itmi'nan“ i „sekine(t)“. U tesavvufskoj terminologiji stanje sreće i srčanog mira spominje se riječju „hudur“ , što doslovno znači „mjesto gdje se nalazi neko mnogo bitan, odnosno, biti pred posjednikom tog mjesta“. Osjećaj sreće, mira i zadovoljstva nazvan je hudurom zbog činjenice da je čovjek istinsku sreću prvi put kušao u Ezelu, onog trenutka kada je stajao pred Uzvišenim Gospodarom.
Dakle, hudur nije osjećaj niti stanje nefsa, ne pripada materijalnom svijetu, to je stanje ruha i srca, duboki užitak i slast, osjećaj duhovnog zadovoljstva kušan u svijetu duša. Ništa drugo što ne sadrži tragove te slasti ne može zadovoljiti čovjeka niti ga učiniti spokojnim. U Časnom Kur'anu Uzvišeni Allah kaže: „Uistinu se srca, kad se Allah spomene smiruju.“ (Ra'd, 28)
Pogrešna adresa
Navedeni ajet počinje riječima „ela“, a to je konstrukcija koja upozorava da treba posebno obratiti pažnju na sadržaj koji slijedi, tj. ukazuje na to da je ono što se navodi apsolutno tako, bez mogućnosti za alternativu. Uzvišeni Allah naglašava da će srca jedino zikrullahom postići smiraj i sreću, upozorava čovjeka da to dvoje ne traži na drugom mjestu, ali istovremeno i obznanjuje da će on to ipak pokušavati. I uistinu je tako, većina ljudi danas mir i sreću traži u bogatstvu, luksuzu, igri i zabavi, zbog čega ih, naravno, ne pronalazi.
Mnoštvo lažnih obećanja koja nam se danas nude učinilo je da zaboravimo šta zapravo tražimo. Danas čak i muslimani, na sreću najčešće gledaju kroz prizmu dunjaluka. Prema shvatanju modernog čovjeka sreća je stanje radosti i ushićenja uslijed ispunjenja neke nefsanske želje ili prohtjeva.
Toliko imetka, ali…
Vratimo se ponovo časnom ajetu. Uzvišeni Gospodar kaže: „Uistinu se srca, kad se Allah spomene smiruju.“, čime nam jasno daje do znanja da su smiraj i sreća u zikrullahu. A šta je zikrullah?
Rekosmo da je hudur osjećaj zadovoljstva i radosti koji smo kušali još u svijetu ruhova, kada smo stajali pred Gospodarom svjetova. Ako malo razmislimo, lahko ćemo uočiti vezu između zikrullaha i tog stanja, i lahko ćemo doći do odgovora.
A odgovor na pitanje „Gdje su mir i sreća?“ najlakše ćemo naći u riječima onih koji su se nakon mnogo lutanja vratili islamu. Da, mir i sreća su u islamu, međutim, da bismo istinski spoznali tu istinu, potrebno je na ispravan način objediniti islam, zikrullah i hudur – sreću kušanu u ezelu.
Bitno je ponovo naglasiti da su mir i sreća stanja ruha i srca, te da se ne postižu kroz materijalno niti prolazno, nego da se naprotiv, postižu oslobađanjem od ropstva materijalnom, kroz čišćenje srca i odgajanje duše. Sve dok ljubav za dunjalukom ne izađe iz srca, čovjek ne može pronaći mir i sreću.
Prisjetimo se riječi Junusa Emrea: „Toliko imetka, a duša tjeskobna…“, i zapitajmo se, nije li upravo tjeskoba to stanje koje čovjeka čini nesretnim?
Stepen ihsana
Stanje sreće je osjećaj užitka i smirenosti uslijed bivanja u Allahovoj, dž.š., blizini. Primjer za to je osjećaj slasti u namazu klanjanom sa ihlasom, radi Allahova, dž.š., zadovoljstva. Tačno je da se mi uvijek nalazimo u Allahovoj blizini, jer On Uzvišeni je sveprisutan, ali, da bismo osjetili slast u tome, uslov je da i mi budemo prisutni tj. svjesni Allahovog, dž.š., prisustva. Zahvaljujući toj svijesti čovjek se osvjedočava u Allahovu, dž.š., moć i veličinu, i predaje se Njemu kao svome jedinom Utočištu, a to mu ulijeva osjećaj sigurnosti i smirenosti.
Ako rob hodi putem istikameta, tražeći Allahovo, dž.š., zadovoljstvo, sa sviješću da ga On Uzvišeni stalno gleda, iako on Njega ne vidi, to je znak da je taj rob postigao stepen ihsana. Sreća je zadovoljstvo duše koje se u pravom smislu može kušati samo na tom stepenu.
Obzirom da su mir i sreća svojstveni mekamu ihsana, jasno je da su uslovljeni takvalukom (bogobojaznost), odgovornošću i ozbiljnošću. Jer, onaj ko je svjestan da ga Allah, dž.š., stalno gleda, taj je u svojim djelima bogobojazan. A takvaluk samo još više povećava mir, jer zahvaljujući takvaluku, robu bivaju otklonjene teškoće na Allahovom, dž.š., putu.
Smireno srce
Iman je djelo srca. Čovjek svojim srcem, u zavisnosti od njegove čistoće, spoznaje Allahovo, dž.š., postojanje, jednoću i sveprisutnost. Srce se čisti zikrullahom, a čisto srce se naziva kalb-i selim. U kolikoj mjeri se srce očisti, u tolikoj mjeri ono biva mjesto Allahovih, dž.š., tedžellijata (manifestacije). Kao što je nemoguće vidjeti odraz u prljavom ogledalu, isto tako je nemoguće da se na grijesima zaprljanom srcu pojavi odraz Allahovih, dž.š., tedželijata.
Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao da srca postaju uznemirena zbog činjenja grijeha, pa čak i sumnjivih stvari, i to je ujedno upozorenje za čovjeka. Dakle, svako od nas ima izbor da li će poslušati svoje srce i udaljiti se od onoga što mu donosi nemir, ili će se oglušiti i prepustiti grijehu…
Oni koji nisu uvjereni da će pred Gospodara svoga stati, opredjeljuju se za drugu opciju. Pored toga, oni i druge vode u propast. Pozivaju na zabavu, potrošnju i trku za dunjalukom do zadnjeg daha. Poput opojnog sredstva opijaju razum i sprječavaju čovjeka da za trenutak zastane i posluša glas svoga srca. Udaljavaju ga od Allahove, dž.š., milosti i svrstavaju u red nesretnika, pa on biva vječno nesretan, i na ovom i na onom svijetu.
„I to će proći“
Hudur je odlika čvrstog i stabilnog vjernika. To je stanje tevekkula (oslanjanje na Allaha, dž.š.) i teslimijeta (predanost Allahu, dž.š.), kakve možemo vidjeti u primjeru Ibrahima, a.s., kada je i u najtežoj situaciji rekao: „Hasbiallah ve ni'mel vekil: Dovoljan mi je Allah, kako je On divan zaštitnik.“ Stanje hudura je istinska sreća koja se jasno razlikuje od kratkotrajnog užitka zbog postizanja nekog prolaznog dobra. Naime, kratkotrajne užitke s vremena na vrijeme svi mogu osjetiti, međutim, to prolazno zadovoljstvo je površno i prividno. Čim se pojavi neka teškoća, radost nestaje.
Istinsko zadovoljstvo i sreću ne mogu narušiti teškoće i problemi na koje čovjek nailazi. Jer, dunjaluk je mjesto iskušenja, svaki čovjek se susreće sa teškoćama. Život se sastoji od uspona i padova. Ponekad smo radosni, ponekad tužni. Jedna od najvećih zabluda jeste očekivanje Dženneta na dunjaluku. Čovjek želi da je stalno radostan, da nema nikakvih problema i teškoća. A istina je da dunjaluk nije Džennet, nego naprotiv, tuđina za vjernika. Obzirom da je ovaj svijet mjesto iskušenja, teškoće i muke su neizbježne. Svi imamo trenutke kada smo tužni, povrijeđeni ili potišteni, ali to ne smije da bude uzrok zaborava na Allaha, dž.š. Ako smo u stanju da staloženo podnesemo ovosvjetske teškoće, i da, makar nas i boljelo, smireno kažemo „I to će proći“, znači da su naša srca ispunjena zadovoljstvom i srećom.
Najčešći razlozi nesreće i tuge su prevelika naklonost i očekivanja od dunjaluka, kao i nezadovoljstvo Allahovom, dž.š., odredbom.
Jesmo li spremni za smrt i život poslije smrti?
Pridavanje prevelike pažnje dunjaluku i prelaženje granica u trci za ovosvjetskim blagodatima, čovjeka dovodi u stanje nespremnosti za smrt i Ahiret. Mi naravno ne kažemo da treba napustiti rad, zanemariti ovaj svijet i suzdržati se od korištenja dozvoljenih blagodati. Uzvišeni Allah nam je podario veoma široko polje dozvoljenog u kojem na najljepši način možemo zadovoljiti sve svoje potrebe. Onaj ko se ne zadovolji time, nego slijedeći nefsa uđe u polje zabranjenog, dobit će samo nemir koji će ga učiniti još nezadovoljnijim. Ugađanje nefsu kojem „ako bi dao dvije planine zlata, zatražio bi i treću“ i koji ne poznaje granice, donosi čovjeku mnoštvo grijeha i vodi ga u propast. Pretjerana naklonost dunjaluku, umjesto sreću, donosi nemir i nesreću, čini nas nespremnim za smrt i Ahiret. Čovjekova sreća uveliko zavisi i od njegove spremnosti. Svaka nespremnost na bilo koji događaj za koji pouzdano znamo da će se dogoditi, čovjeka čini nemirnim. A nespremnost na smrt – koja je neizbježna, čovjeku zagorčava život, jer donosi nemir i strah koji iz dana u dan raste. Samo oni koji žive kao da će smrt doći svakog trenutka, odnosno oni koji „umru prije smrti“, prevazilaze strah i bivaju spokojni u svakom trenutku.
Put prelaze samo oni koji njime hode
Osoba može da bude na Pravom putu, ali ukoliko se ne podvrgne čišćenju srca, ne može daleko stići. Činjenica da čak ni oni koji ispunjavaju vjerske propise, ne mogu postići potpuno zadovoljstvo i smiraj, i da se ne mogu osloboditi duhovnih bolesti kao što su srdžba i kibur (nadmenost), dokaz je da su za istinsku sreću neophodni duhovni odgoj i čišćenje srca.
Vratimo se ponovo pitanju sa početka teksta: „Gdje su mir i sreća?“ Kao odgovor na to biće dovoljno da se osvrnemo na stanja i djela derviša koji su dostigli određene stepene na putu tesavvufa tj. duhovnog odgoja; mubarek insanā na čijim je licima uvijek osmijeh, unatoč svim ovosvjetskim mukama i teškoćama, koje kada sretnemo, podsjete nas na zikrullah. Oni su blagi i smireni, rasterećeni od briga i strahova, skromni i saosjećajni, odmjereni i dostojanstveni, predani potpuno Gospodarevoj volji, svjesni da On Uzvišeni „sve što čini, lijepo čini“. Sa istim edebom i radošću prihvataju i blagodati i teškoće, jer znaju da sve što dolazi, od Njega dolazi. Oni su sretni i potpuno spokojni jer su dunjaluk prodali za Ahiret.
Pa, da li da onda mir i sreću tražimo u ispraznim obećanjima ili na putu kojim hode sretni?
