Klasici tesavvufa
Ebu ‘l-Hasan el-Hudžviri, k.s., (preselio 465/1072)
Izvodi iz djela „Kešfu ‘l-Mahdžub“
Imam alima, predvodnik ljudi i čast fakiha, Ebu Hanife Numan b. Sabit, rah., imao je visoki položaj među alimima svoga vremena, a bio je veoma cijenjen i među tesavvufskim velikanima. Sa njegovog vrela su se napajali mnogi šejhovi među kojima su Ibrahim b. Edhem, Fudajl b. Ijad, Davud et-Tai i Bišr el-Hafi (Allah, dž.š., bio zadovoljan svima njima).
Na početku je dobio želju za uzletom – želio je da se udalji od ljudi, jer je svoje srce želio očistiti od rijaluka (pretvaranje) i želje za ugledom. Želio je očistiti srce za Uzvišenoga Gospodara. Jedne noći je sanjao kako sakuplja kosti iz kabura Allahova Poslanika, s.a.v.s., i kako nekima daje prednost u odnosu na druge. Od straha se odmah probudio. San je kasnije ispričao jednom čovjeku koji je prisustvovao sohbetima Muhammeda b. Sirina, i upitao ga za tumačenje. Taj zat mu je ovako kazao: „Postići ćeš tako veličanstven stepen u pogledu znanja Allahova Poslanika, s.a.v.s., i čuvanju njegova Sunneta, da ćeš razdvojiti ono što je sahih (ispravno) od onoga što je zaprljano.“
Među alimima je poznato da su u doba halife Ebu Džafera Mansura muslimani razmišljali o tome da jednog od četiri velika alima imenuju na poziciju kadi ‘l-kudata (vrhovni kadija). Ti alimi su bili: Ebu Hanife, Sufjan es-Sevri, Mis'ar b. Kudem i Šurejk. Oni su bili najveći alimi svoga vremena.
Tako halifa naredi da mu ih dovedu. Dok su vodili Ebu Hanifu, rah., on ih upita: „Hoćete li da vam kažem svoje pretpostavke za nas četvoricu?“ Rekoše da bi voljeli čuti njegovo mišljenje, a on im ovako kaza: „Ja ću nekako uspjeti pronaći način da se spasim kadijskog posla, Sufjan će pobjeći, Mis'ar će se napraviti ludim, a Šurejk će postati vrhovni kadija.“
Sufjan je uistinu uspio pobjeći. Dok su ga vodili, pobjegao je na jedan brod i zavapio: „Allahu za ljubav sakrijte me, hoće da mi odsijeku glavu!“ Te riječi je kazao vodeći se hadisom Allahova Poslanika, s.a.v.s.: „Onaj koga odrede za kadiju, taj je zaklan bez noža.“ Ljudi ga sakriše i tako se spasi, a preostalu trojicu dovedoše pred halifu.
Halifa Mansur se najprije obrati Ebu Hanifi:
„Ti trebaš preuzeti dužnost kadije.“
„O vođo vjernika, ja nisam Arap, arapski uglednici nikada neće biti zadovoljni mojom presudom.“, odgovori Ebu Hanife. Halifa Mansur mu na to reče:
„Ne može tako! Taj posao nema nikakve veze sa porijeklom i nacijom! Za tu dužnost je potrebno znanje, a ti si taj koji prednjači među alimima.“, ali Ebu Hanife se ipak spasi riječima:
„Ja nisam dostojan za taj posao. A sada ću odmah i pojasniti zašto sam rekao da nisam dostojan: Da sam rekao istinu, tim riječima bih sām pokazao da ustvari nisam dostojan te dužnosti. Da sam pak slagao, pa zar priliči da neko ko laže bude kadija muslimana? A ni Vi svakako nikada ne biste nekoga ko laže postavili za svoga vekila (zastupnik) i prepustili mu posao kadije!“
Upravo u tom trenutku Mis'ar istupi naprijed, uhvati Ebu Hanifu za ruku i poče ga ispitivati: „Kako si, kako su ti djeca, kakvo je stanje sa imetkom i stokom?“ Vidjevši to, halifa Mansur odmah povika: „Ovaj čovjek je lud, odmah ga izbacite napolje!“ Potom se okrenu Šurejku i reče: „Ti ćeš preuzeti dužnost kadije.“ Šurejk se pokuša izgovoriti riječima: „Ja sam bolestan čovjek.“, ali mu to nije pomoglo. Halifa mu reče: „Izliječit ćeš se i bit ćeš kadija.“
Iz navedenog događaja mogu se uočiti dva znaka Ebu Hanifine, rah., potpunosti: Prvi znak je to što su se obistinile njegove pretpostavke za svu četvoricu alima, a drugi je to što je uspio pronaći način da se spasi i što se nije obmanuo položajem koji su mu ljudi ponudili.
Priča je također čvrst dokaz ispravnosti puta melameta (bježanje od ugleda i slave). Jer, tri od četiri velika alima uspjela su pronaći način da se udalje od ljudi. A u današnje vrijeme, ni kod jednog alima ne uočavamo takav stav niti takvo postupanje.
Imam-i Azam Ebu Hanife, rah., je ispričao:
„Nakon što je Nevfel b. Hajjan preselio, sanjao sam da je nastupio Sudnji dan i da su svi ljudi pozvani na polaganje računa. Tada sam ugledao Allahova Poslanika, s.a.v.s., kako stoji pored svoga Havda, a sa njegove desne i lijeve strane su stajali šejhovi. Odmah do njega je stajao pir lijepoga lica i sijede kose, koji je prislonio svoj obraz na obraz Allahova Poslanika, s.a.v.s. Pored njega je stajao Nevfel. Kada me ugleda, priđe mi i nazva selam, a ja ga upitah: ‘Da li bi mi dao čašu vode?’ ‘Dok ne dobijem dozvolu od Allahova Poslanika, s.a.v.s., ne mogu ti dati.’, odgovori. Zatim mu Allahov Poslanik, s.a.v.s., prstom dade znak, i on mi donese čašu vode. Napio sam se, pa sam dao i svojim učenicima i prijateljima da piju, a količina vode u čaši se nije umanjila. Upitah: ‘O Nevfel, ko je onaj pir što stoji s desne strane Allahova Poslanika, s.a.v.s.?’, a on mi reče da je to Ibrahim, a.s. ‘Do njega je’, kaže, ‘Ebu Bekr es-Siddik, r.a.’ Ja sam nastavio dalje ispitivati, i kad god bih postavio pitanje, za prst bi mi privezao po jedan čvor. Tako sam ga upitao za sedamnaest osoba, a kada sam se probudio, na prstu mi je bilo privezano sedamnaest čvorova.“
Jahja b. Muaz Razi, rah., je kazao: „Usnio sam Allahova Poslanika, s.a.v.s., i odmah sam ga upitao: ‘Gdje Vas mogu pronaći?’ Odgovorio mi je: ‘U znanju Ebu Hanife.'“
Prenosi se da je Davud Tai, rah., nakon što je upotpunio svoje znanje i stekao ugled među ljudima, došao kod Ebu Hanife, rah., i upitao ga: „Šta sad da radim?“ Dobio je sljedeći odgovor: „Sada se prihvati činjenja djela, jer znanje koje nije popraćeno djelima je poput tijela bez duše.“
Poznati su njegovi lijepi halovi i kerameti koji ukazuju na to da je bio posjednik vera'a i takvaluka. Ima ih toliko mnogo da ne bi mogli stati u ovu knjigu.
Ja (Hudžviri), dok sam bio u Šamu, zaspao sam jedne prilike pored kabura Pejgamberovog, s.a.v.s., mujezina, hazreti Bilala, r.a. Usnio sam kako se nalazim u Mekki i kako se odjednom sa kapije Beni Šejbe pojavi Pejgamber, s.a.v.s. Zagrlio je nekog pira tako nježno, kao roditelj koji svoje dijete privije na grudi. Odmah potrčah prema njemu i poljubih mu noge i ruke. Čudio sam se ko je taj pir kojeg je zagrlio i zašto je to učinio. Pejgamber, s.a.v.s., je osjetio moje čuđenje, pa mi reče: „Ovaj zat je imam naroda tvoga mjesta.“ Zahvaljujući tom snu imam veliku nadu za sebe i za svoje sunarodnjake.
Neka je moja duša kurban za tebe, o veliki imame! Naravno da znanje neće biti potpuno sve dok ne bude popraćeno djelima. Niko ko se zadovoljio samo znanjem ne može biti istinski alim, jer alim se ne zadovoljava samo znanjem. I znanje, samo po sebi zahtijeva djelo. Kao što bez mudžahede (borba) nema ni mušahede (osvjedočenje), tako nema ni znanja bez djela. Djelo se ni u kojem smislu ne može odvojiti od znanja, isto kao što se sunčeve zrake ne mogu odvojiti od sunca.
A uspjeh je od Allaha, dž.š.
