Musliman je čovjek jedinstva, daleko od povođenja za pretpostavkama koje vode u razjedinjenost. Njegova svijest je visoka, čista od srdžbe i pohlepe. Svaki njegov stav i pogled, oblikovani su prema toj svijesti.
Slijediti put Allahova Poslanika, s.a.v.s., znači čuvati vjerovanje ehli sunneta i biti daleko od fitni (smutnja) i nereda. A najveća fitna je optuživanje muslimana za kufr.
Svi ljudi obavezni su da prihvate islam i žive po njegovim principima. Zbog toga se javno pozivaju u islam. Ako prihvate poziv i postanu muslimani, biće im oprošteni prijašnji grijesi, te ako umru u tom ubjeđenju, zaslužit će vječni Džennet.
„Oni koji poslije njih (muhadžira i ensarija) dolaze, govore: ‘Gospodaru naš, oprosti nama i braći našoj koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u našim srcima bude imalo zlobe prema vjernicima, Gospodaru naš, Ti si, zaista dobar i milostiv!'“ (Hašr, 10)
Kada je riječ o procjeni ljudi, donošenju suda o njima i postupanju shodno tome, musliman treba biti veoma pažljiv i oprezan. Jer, donositi sud o ljudima je krajnje ozbiljna stvar, toliko ozbiljna da niko nema pravo na grešku.
Posebno kada su u pitanju teme iman – kufr, vjernik – nevjernik, tada je važnost još veća. Ukoliko sud o nečijem vjerovanju ili nevjerovanju nije podudaran sa onim što je kod Uzvišenog Gospodara, onaj ko ga izriče na sebe preuzima zastrašujuće veliku odgovornost i posljedice mogu biti nesagledive. Greške po tom pitanju uzrok su velikih fitni, azaba (kazna) i Allahove srdžbe.
Zbog toga, kada donosimo sud o ljudima, trebamo imati u vidu temeljne principe islama i stav ehli sunneta, te ne smijemo zaboraviti da je islam vjera milosti. Ako nekoga, prema vlastitom raspoloženju, običajima i nahođenju nefsa, ili pak zbog nekih materijalnih ili političkih interesa, proglasimo vjernikom odnosno nevjernikom, umjesto milosti, ishod će biti propast.
Pogledajmo najprije šta je to što vjernika čini vjernikom, zatim, kakav je odnos između vjerovanja i djela, kakav vjernik treba imati stav u relaciji sa drugim vjernicima, te pogrešnu praksu koja je danas mnogo rasprostranjena.
Priznavanje imanskih osnova
Iman se sastoji od vjerovanja i potvrđivanja srcem. Da bi neko, kod Allaha, dž.š., bio vjernik musliman, potrebno je da vjeruje u imanske osnove ili kako je to u narodu poznato „imanske šarte“. Dakle, potrebno je da vjeruje u Allahovo postojanje, jednoću, meleke, knjige, poslanike, Sudnji dan, i da Uzvišeni Allah stvara i dobro i zlo. Onaj ko vjeruje u nabrojano, taj je vjernik. Ukoliko umre sa tim ubjeđenjem čak i kao griješnik, nakon određene kazne ili oprosta, ući će u Džennet i ostati vječno u njemu. To je obećanje Uzvišenog Allaha. A Njegovo obećanje je istina i nesumnjivo će se ostvariti.
Za osobu koja negira imanske osnove kaže se da je kjafir ili nevjernik, dok se onaj ko vjeruje u Allahovo, dž.š., postojanje, ali Mu pripisuje sudruga ili ortaka naziva mušrikom. Ko srcem negira, ali se zbog nekog interesa ili fitne izjašnjava kao vjernik ili musliman, taj je munafik (licemjer). Oni koji u potpunosti negiraju postojanje Allaha, dž.š., i boga uopšte, te zastupaju stav da univerzum postoji sam po sebi, nazivaju se ateisti. Zatim, imamo i one koji prihvataju boga kao stvoritelja, ali ne prihvataju nijednu vjeru. Takvi se nazivaju deistima. Termin agnostik se koristi za one koji nemaju definisan stav o tome da li postoji ili ne postoji stvoritelj. Sve nabrojane skupine su izvan okvira imana.
Termin „Ehli batil“ se koristi za one koji su napustili vjeru Istine – islam, i zastupaju stavove različitih filozofija i ideologija, ili pak one koji slijede običaje i tradiciju suprotne vjeri. Ehli kitabije (Sljedbenici knjige) su sljedbenici prethodnih, danas izmijenjenih, vjera čiji propisi nisu pravosnažni.
Sve spomenute skupine obavezne su da prihvate islam i žive po njegovim principima. Zbog toga se javno pozivaju u islam. Ako prihvate poziv i postanu muslimani, biće im oprošteni prijašnji grijesi, te ako umru u tom ubjeđenju, zaslužit će vječni Džennet. Uzvišeni Allah ne prihvata nijednu vjeru, ideologiju niti filozofiju osim islama. Oni koji negiraju islam i Pravi put nakon što ga upoznaju i budu pozvani, a zatim umru u tom stanju, na Ahiretu neće imati nikakvog dokaza u svoju odbranu, i njihovo mjesto će biti Džehennem.
Temelj imana čini prihvatanje i očitovanje uzvišene kelime „La ilahe illallah Muhammedu ‘r-Resulullah“. Onaj ko priznaje Boga, za jedinog Stvoritelja, ali ne priznaje Muhammeda Mustafu, s.a.v.s., kao posljednjeg poslanika poslanog svim ljudima, te ne priznaje vjeru koju je on dostavio, taj ne može biti vjernik. Isto tako, ne može se optužiti za kufr onaj ko vjeruje u spomenutu istinu, izjašnjava se kao vjernik musliman i prihvata dozvoljenim ono što vjera dozvoljava a zabranjenim smatra ono što vjera zabranjuje, koliko god da grijeha činio, sve dok ne bi otvoreno i svjesno zanegirao neku od imanskih osnova. Jer, kako se prenosi u hadisima, onaj ko očituje vjerovanje u imanske osnove je vjernik, sve dok svjesno ne negira neku od njih. (Taberani, el-Evsat, br. 4430; Hejsemi, ez-Zevaid, 1/106)
Reći za nekoga da je kjafir ili mušrik znači proglasiti ga vječnim džehennemlijom. Ukoliko to nije tako, osoba sebe dovodi u veliku opasnost. U vezi s tim Allahov Poslanik, s.a.v.s., oštro upozorava:
„Ko brata po vjeri nazove nevjernikom, ta riječ će se obistiniti na jednom od njih dvojice. Ako je onaj kome je riječ upućena uistinu nevjernik, onda njemu i pripada. Ali ako nije, onda se riječ vraća onome ko ju je izrekao (ko vjernika nazove nevjernikom, sam postaje nevjernik).“ (Muslim, Iman 111)
„Ubistvo brata muslimana (namjerno, smatrajući to dozvoljenim) je kufr, a upućivanje mu ružnih riječi je grijeh.“ (Tirmizi, Nesai, Sujuti, es-Sagir, 6091)
Zbog činjenja određenih grijeha mu'min se može nazvati griješnikom, zalimom, munafikom, gafilom, džahilom i slično, međutim da bismo rekli nekome da je nevjernik, pri toj osobi se ne smije naći nijedan znak imana, ili, pri njemu moraju biti jasni znakovi nevjerstva, ili da pak otvoreno negira vjeru istine ili zagovara ono što je širk.
Vjernik se ne može optužiti za kufr čak ni onda kada čini velike grijehe, sve dok za njih ne govori da su dozvoljeni. Takvo postupanje nema mjesta u vjerovanju ehli sunneta, za njega ne postoji niti jedan dokaz niti primjer u praksi pravovjernih. U vezi sa tom temom, stav ehli sunneta je sljedeći:
Ukoliko jedna osoba pri sebi ima 99 znakova kufra i samo jedan znak imana, ta osoba se prihvata kao vjernik. Jednom znaku imana daje se prednost u odnosu na 99 znakova kufra, bitno je samo da osoba otvoreno ne kaže: „Ja sam nevjernik, biram nevjerovanje.“
Je li dovoljan samo iman?
Evidentno je da Allahovo, dž.š., zadovoljstvo nećemo postići samo time što ćemo reći: „Da, ja sam vjernik elhamdulillah.“ Uzvišeni Gospodar želi da budemo krajnje iskreni u toj tvrdnji i da ispunimo datu riječ kojom smo se obavezali na robovanje. U Časnom Kur'anu kaže:
„Misle li ljudi da će biti ostavljeni na miru ako kažu: ‘Mi vjerujemo!’ i da u iskušenje neće biti dovedeni? A Mi smo u iskušenje dovodili i one prije njih, da bi Allah sigurno ukazao na one koji govore istinu i one koji lažu.“ (‘Ankebut, 2-3)
Iman je ugovor između roba i Rabba. Izgovaranjem riječi: „Moj gospodar je Allah“ ili „La ilahe illallah“ rob zapravo obećava i obavezuje se na pokornost svim Allahovim, dž.š., propisima. S druge strane, i Uzvišeni Gospodar obećava: Nagrada za iman su Džennet i vječne blagodati, a kazna za poricanje su Allahova srdžba i Vatra.
Pokornost Allahu, dž.š., je dokaz imana. Suština pokornosti je izvršavanje farzova i napuštanje harama. Najvažniji od svih farzova je klanjanje pet dnevnih namaza. Namaz je stub vjere, islamski šart, dokaz imana, znak vjere i ono što razdvaja vjerovanje od nevjerovanja.
Pored namaza i drugih ibadeta koji karakterišu vjernika, Allahov Poslanik, s.a.v.s., opisujući vjernika kaže:
„Vjernik je onaj od koga su ljudi sigurni u pogledu svojih života i imetaka.“ (Tirmizi, Iman, 12; Nesai, Iman, 8; Ibn Madže Fiten, 2; Ahmed, Musned, 3/154)
„Musliman je onaj od čijih su ruku i jezika sigurni drugi muslimani.“ (Buhari, Iman, 4, 5; Muslim, Iman, 64; Ebu Davud, Džihad, 2; Tirmizi, Iman, 12)
Musliman koji čini velike grijehe i ustrajava u njima naziva se fasikom (griješnik). Sve dok vjeruje da su grijesi koje čini haram, čak i ako zbog snage nefsa ili utjecaja okoline ne uspjeva da ih ostavi, on je vjernik. Ali, takav vjernik obavezan je da učini tevbu i krene putem pokornosti. Ako pak umre u tom stanju, sa vjerovanjem u srcu ali sa grijesima za koje se nije pokajao, nakon kazne ili oprosta, ući će Džennet, jer on je vjernik.
Onaj ko srcem poriče, ali zarad ostvarivanja određene koristi ili nanošenja štete muslimanima, jezikom iskazuje vjerovanje, taj je munafik. Šteta koju na dunjaluku munafik nanese vjeri veća je od štete koju nanese nevjernik, te će zbog toga i njegova kazna na Ahiretu biti veća.
Među vjernicima postoje različiti stepeni. Uzvišeni Allah je vjernike razvrstao u tri osnovne kategorije, shodno njihovim djelima, stanju i ahlaku. U Časnom Kur'anu kaže:
„Mi ćemo učiniti da Knjigu poslije naslijede oni Naši robovi koje Mi izaberemo; biće onih koji će se prema sebi ogriješiti (zalim), biće onih čija će dobra i loša djela podjednako teška biti (muktesittir), i biće i onih koji će, Allahovom voljom, svojim dobrim djelima druge nadmašiti (sabikun) – za to će veliku nagradu imati.“ (Fatir, 32)
Allahov Poslanik, s.a.v.s., bi proučio taj ajet a zatim bi govorio: „Oni ljudi iz moga ummeta koji prednjače u dobru (sabik) ući će u Džennet bez polaganja računa. Oni koji su na srednjem stanju, njihovo polaganje računa će biti lahko. A oni koji su se prema sebi ogriješili, bit će kažnjeni shodno veličini njihovih grijeha, a potom će ući u Džennet.“ (Ahmed, Musned, 5/194, 6/444; Hakim, Mustedrek, 2/426; Hejsemi, ez-Zevaid, 7/95)
Dakle, čak i oni koji sebi učine zulum (nepravda) grijesima, zbog nura imana smještenog u njihovim srcima, u ishodu će ući u Džennet. To je Allahova najveća milost ukazana robovima.
Različiti stavovi učenjaka
Gledano sa stanovišta, potvrđivanja (tasdik), očitovanja (ikrar) i dokazivanja, iman je definisan na više različitih načina. Najznačajnije od tih definicija su:
„Iman je nedvojbena potvrda srca.“ Alimi prvog vremena, alimi Maturidijske i Ešarijske škole akaida, su po pitanju potvrđivanja srcem bili jednoglasni. Međutim, Imam Ebu Hanifa, rah., i većina alima hanefijskog mezheba na tu definiciju dodaju i „očitovanje jezikom“, rekavši da se iman sastoji od potvrđivanja tj. vjerovanja srcem i očitovanja jezikom.
Kada neko kaže: „Ja sam vjernik, musliman, i vjerujem u imanske osnove kojima je podučio poslanik Muhammed, s.a.v.s.“, on preuzima obavezu izvršavanja vjerskih dužnosti i zadobija status vjernika. Za njim se može klanjati namaz, stječe pravo na zaštitu života, imetka i časti, te pravo da se oženi muslimankom, a nakon što umre potrebno ga je zakopati u muslimansko mezarje, prema propisima islama. Obzirom da iman u srcu nije vidljiv, treba ga izraziti riječima ili djelom. Ali, ako neko uzvjeruje srcem, a zatim preseli na Ahiret prije nego što to iskaže riječima, ili je pak spriječen da to izgovori zbog bolesti ili slično, sa njega spada obaveza očitovanja jezikom i on je kod Allaha, dž.š., vjernik.
Treći dio uleme je na spomenutu definiciju imana dodao i djela, rekavši da je iman vjerovanje srcem, očitovanje jezikom i izvršavanje islamom naređenih djela. To je stanovište Imama Šafije, Imama Malika i Imama Ahmeda. Prema njihovim riječima iman čine tri rukna (sastavni dio), i djela su sastavni dio imana.
Međutim, čak i taj dio uleme – alimi ehli sunneta koji zastupaju stav da su djela sastavni dio imana – ne proglašavaju nevjernikom onoga ko ne čini djela, kao što to sebi daju za pravo neke zabludjele skupine. Sve dok osoba vjeruje i farz prihvata kao farz a haram kao haram, vjernik je ali grješnik i treba učiniti tevbu.
Allame Alusi, rah., kaže da prednost treba dati stavu kojim se iman definiše kao potvrda srcem. Međutim, zbog toga što se u Časnom Kur'anu nalazi mnoštvo ajeta u kojima se iman i djela spominju zajedno, dio uleme djela smatra sastavnim dijelom imana. Ipak, pretežno mišljenje je da djela nisu sastavni dio imana, nego su potreba, znak i plod imana, i pokazatelj potpunosti.
Spašena skupina
Allahov Poslanik, s.a.v.s., je nagovijestio da će se njegov ummet podijeliti na mnogo skupina, rekavši: „Moj ummet će se podijeliti na 73 skupine. Sve osim jedne će završiti u Džehennemu!“ Prisutni upitaše začuđeno: „O Allahov Poslaniče, ko je ta spašena skupina?“, a Allahov Poslanik, s.a.v.s., odgovori:
„To su oni koji su na mome putu i putu mojih ashaba.“ (Tirmizi, Iman, 18)
Spomenuta spašena skupina naziva se „Frka-i nadžije“ ili skupina „Ehli sunnet ve ‘l-džemat“. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao da je spas u slijeđenju džemata, u pogledu vjerovanja, ibadeta i ahlaka, i življenju islama u džematu. (Ebu Davud, Sunnet, 1; Ibn Madže, Fiten, 17; Ahmed, Musned, 3/145)
A „džemat“ je velika većina koja slijedi Časni Kur'an i Sunnet, i hodi putem istikameta.
Svako treba razmisliti o svome stanju i zapitati se kojoj skupini pripada. Ako se uhvatio u zamku zalutalih, treba odmah da ih napusti i uđe u redove sigurne skupine ehli sunneta ve ‘l-džemata.
Skupina ehli sunneta je dovoljno široka da može obuhvatiti svakog vjernika. To nije grupa pojedinca ili određene kategorije. Svi koji slijede Kur'an, Sunnet i ashabe, r.anhum, u vjerovanju, fikhu i ahlaku, predstavljaju skupinu Frka-i nadžije.
Trun imana
Iman je duhovni dragulj čija je vrijednost neprocjenjiva. Čak i trun imana uzrok je vječne sreće. Allah, dž.š., ga poklanja kome hoće, i samo On Uzvišeni zna šta je u čijem srcu. Mi nemamo pravo ni ovlast da nekoga proglasimo kjafirom ili mušrikom, gledajući u njegove grijehe – nemamo pravo ni ovlast da nekoga ko očituje iman i izjašnjava se kao vjernik, osudimo na vječni Džehennem.
U časnim hadisima Allahov Poslanik, s.a.v.s., nas obavještava da će Uzvišeni Allah na Ahiretu narediti melekima da izvedu iz Džehennema i uvedu u Džennet svakoga ko u srcu bude imao i trun imana. Dakle, svako ko u srcu ima imalo nura imana, vjernik je, i na posljetku će ući u Džennet. No dobro, da li mi možemo znati ima li neko imana i koliko? Naravno da ne možemo. Stoga je najsigurniji i najljepši put da svakoga ko kaže da je vjernik, tretiramo i posmatramo kao vjernika.
U sljedećim hadisima se nalaze radosne vijesti, ali je skrivena i opomena. Pokušajmo je razumjeti:
„Ko svojim srcem posvjedoči da nema boga osim Allaha, i umre u tom stanju, ući će u Džennet.“ (Ahmed, Musned, 5/236, Ibn Hibban, Sahih, br. 200; Taberani, el-Kebir, 20/41; Hejsemi, Mevaridu ‘z-Zeman, br. 4-7)
„Ko posvjedoči da nema boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov Poslanik, Allah će mu zabraniti Džehennem.“ (Muslim, Iman, 29; Tirmizi, Iman, 17)
„Došao mi je Džebrail i donio radosnu vijest:
‘Svi ljudi iz tvoga ummeta koji umru ne pripisujući druga Allahu, dž.š., ući će u Džennet.’, pa sam upitao:
‘Čak i ako čine blud ili krađu?’
‘Da. Čak i ako čine blud ili krađu (ako umru ne pripisujući druga Allahu, dž.š., nakon oprosta ili kazne ući će u Džennet)’ (Buhari, Tevhid, 33; Muslim, Iman, 94)
„Na Sudnjem danu, Uzvišeni Allah će narediti melekima:
‘Izvadite iz vatre svakog ko Me je barem jedan dan na Zemlji spominjao, ili (kada je sam) Mene se bojao (i umro ne poričući Me).’“ (Tirmizi, Džehennem, 9)
Allahov Poslanik, s.a.v.s., nam prenosi da će na Sudnjem danu na tas vage biti stavljena knjiga sa 99 spisa u kojima su loša djela, a na drugu stranu samo jedan papir na kojem će pisati kelime-i šehadet, i taj papir će prevagnuti. Jer, ništa se ne može mjeriti sa imenom Allaha, Milostivog, Samilosnog. (Tirmizi, Iman, 17; Ahmed, Musned, 2/213; Ibn Madže, Zuhd, 35; Hakim, Mustedrek, 1/6; Ibn Hibban, Sahih, 225)
Allahova, dž.š., milost i Džennet su prostrani. Niko nema pravo da ih sužava ili vrši raspodjelu prema vlastitom raspoloženju. Takvo postupanje je prelaženje granica robovanja.
Dok donosimo presudu…
Uzvišeni Allah u Časnoj Knjizi vjernike podučava edebu:
„O vjernici, kada u boj krenete, na Allahovu putu, sve dobro ispitajte, i onome ko vam nazove selam ne recite: „Ti nisi vjernik!“ – kako biste se domogli ovozemaljskih dobara; ta u Allaha su mnoge dobiti! I vi ste prije bili kao oni, pa vam je Allah darovao milost Svoju; zato uvijek sve dobro ispitajte, a Allahu je, zaista, poznato ono što radite.“ (Nisa’, 94)
Kao što se može vidjeti, Gospodar svjetova u ajetu dva puta kaže „dobro ispitajte“.
Prenosi se da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., poslao grupu boraca u džihad, te se oni sukobiše sa narodom Fedeka. Svi stanovnici pobjegoše, ostade samo Mirdas b. Nehik, jer je on još prije postao musliman, pa se u to pouzdao. Kada je ugledao konje kako se približavaju, sakupio je ovce u pećinu i izašao pred njih. Muslimani mu se približiše i uzviknuše tekbire, a on im uzvrati riječima „La ilahe illallah Muhammedu ‘r-Resulullah. Esselamu alejkum!“ Usame, r.a., je bio uvjeren da on te riječi izgovara samo da bi se spasio smrti, te ga ubi, a njegovo stado povedoše sa sobom. Nakon tog događaja je objavljen spomenuti ajet. Kada je Allahov Poslanik, s.a.v.s., čuo šta se desilo, veoma uznemiren upita Usamu, r.a.:
„Kako si mogao ubiti nekoga ko govori la ilahe illallah!? Kada on sutra na Sudnji dan dođe sa tim riječima, šta ćeš ti uraditi?“ Te riječi je ponovio tri puta. A Usame, r.a., tužan, odgovori:
„Kamo sreće da sam tek danas postao musliman a da ove riječi nisam čuo od poslanika.“
Zatim je Allahov Poslanik, s.a.v.s., molio od Allaha, dž.š., oprost za Usamu, r.a., i naredio mu da kao otkup oslobodi jednog roba. (Muslim, Iman, 157, 158; Ebu Davud, Džihad, 95; Sujuti, ed-Durru ‘l-Mensur, 2/635)
U drugoj predaji stoji još da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., ukorio Usamu, r.a., riječima: „Rasporio si njegovo srce, jesi li pogledao unutra?!“
Nijednog vjernika ne možemo okrivljivati za kufr, zato što čini grijehe, ili ima drugačije mišljenje. Isto tako, onome ko se izjašnjava kao musliman ne možemo kazati: „Izašao si iz vjere“, ako uistinu nismo svjedoci da je izrekao riječi koje nedvojbeno izvode iz vjere. Samo Allah, dž.š., zna šta je u čijem srcu i mislima i kakav je čiji nijet. I On će sa svima svoditi obračun.
Opasno rasuđivanje
Među 72 zabludjele skupine spomenute u hadisu, Haridžije su skupina koja ima najuža, najkruća i najtvrđa shvatanja i poglede. Njihova osnovna parola je ajet: „(…) Pita se samo Allah, On sudi po pravdi i On je sudija najbolji.“ (En'am, 57) Prema njihovom shvatanju onaj ko učini veliki grijeh postaje nevjernik i zaslužuje vječni Džehennem jer je prekršio Allahovu, dž.š., zapovijed.
Sljedbenici te ideje su posredovanje između hazreti Alija, r.a., i hazreti Muavije, r.a., povodom izmirenja, osudili kao suprotno ajetu i obojicu nazvali nevjernicima. Rekli su da obojicu treba ubiti, unajmili ljude, i na kraju ubili hazreti Alija, r.a. Dakle, povodeći se za svojom bolesnom logikom Allahov ajet su uzeli kao dokaz i ubili Njegovog dosta, ubijeđeni da sprovode Allahovu, dž.š., zapovijed i čine hizmet vjeri. Njihovo učenje je velika zabluda odjevena u ruho istine. Pogledajmo sljedeći primjer:
Grupa Haridžija je susrela Abdullaha b. Habbaba i upitali su ga šta misli o hazreti Osmanu, i Aliju, r.anhum. On je i jednog i drugog spomenuo po dobru, na što su oni i njega i njegovu trudnu ženu nemilosrdno ubili. Oni su naime sve one koji su voljeli hazreti Alija, r.a., i navedeni događaj pomirenja smatrali ispravnim, proglasili nevjernicima koje treba ubiti.
Potom je ta ista grupa zločinaca zatražila od jednog kršćana da im proda voće iz bašće. Vlasnik im reče da ne želi novac nego želi da im pokloni voće. A oni, iz tobožnje bogobojaznosti, to ne prihvatiše jer nisu željeli da uđu u tuđi hak!
Isto tako, jedan haridžija je jašući na konju zgazio žabu. Toliko mu je bilo teško da je sišao s konja, klanjao dva rekata namaza i molio oprost od Allaha, dž.š. Dakle, nenamjernu povredu životinje smatrao je grijehom i žalio zbog toga, a hladnokrvno ubistvo mu'mina, samo zato što misli drugačije, smatrao je ibadetom.
I danas imamo one koji Allahove ajete koriste kao dokaz za ponašanje suprotno vjerskim propisima. Oni zahirska značenja iz Kur'ana i Sunneta tumače prema vlastitoj pameti i prema vjernicima koji misle drugačije nisu sposobni pokazati ni toliko poštovanja i ljubaznosti koliko pokazuju prema nemuslimanima. I što je najgore, oni su neumoljivi, kod njih ne prolaze ni lijepa riječ niti znanstveni dokazi.
Poštovanje prema prethodnicima
Kada su u pitanju procjena i sud o ljudima, jedna od velikih grešaka jeste komentarisanje postupaka i razilaženja naših dobrih prethodnika, mu'mina, alima, a posebno časnih ashaba, r.anhum, i davanje sebi za pravo donošenje suda o tome ko je kriv a ko ispravan među njima. A plemeniti Poslanik, s.a.v.s., je dolazeće generacije jasno upozorio da se suzdrže od takvih ponašanja i zabranio da se o bilo kojem ashabu govori loše, da se ashabi proklinju, i da se spominju nesuglasice među njima. Naredio nam je da ih sve spominjemo po dobru.
Naša vjera zabranjuje proklinjanje mrtvih, čak i ako je riječ o pripadnicima druge vjere, jer proklinjanje umrlom ne donosi ni štetu ni korist, a žive rastužuje i može ih navesti da uzvrate istom mjerom, te predstavlja loš primjer.
Ako se osvrnemo i pogledamo u prošlost, naći ćemo brojne primjere onih koji su iz navodne ljubavi prema Ehli bejtu izražavali neprijateljstvo i mržnju prema pojedinim velikim ashabima, r.anhum. Takvo ponašanje nanosi štetu onome ko govori i onome ko sluša, a ehli bejt rastužuje.
Jedne prilike grupa ljudi iz Iraka dođe kod Zejnulabidina, rah., unuka hazreti Alija, r.a., i počeše govoriti protiv Ebu Bekra, Omera, i Osmana, r.anhum. Željeli su time pokazati ljubav i odanost prema djeci hazreti Alija, r.a. Kada su završili, Zejnulabidin, rah., ih upita:
„Možete li mi reći ko ste vi? Jeste li možda muhadžiri – oni koji su spomenuti u Kur'anu kao prvi muslimani koji su napustili svoje domove i imetke radi Allahovog zadovoljstva, pomagali Allahovom Poslaniku, i pokazali odanost Uzvišenom Gospodaru?“
„Ne, nismo“ odgovoriše prisutni, a Zejnulabidin, rah., ponovo upita:
„Dobro, jeste li onda od ensarija – onih koji su muslimane muhadžire prihvatili i Medinu učinili njihovom domovinom, voljeli ih i pretpostavili svojim nefsovima, davali im ono za čim su i sami imali potrebu?“
„Ne, mi nismo ni od njih“ odgovoriše, a Zejnulabidin, rah., nastavi:
„Kažete da niste od te dvije skupine. A znajte da niste ni od onih koje je Allah, dž.š., pohvalio riječima:
„Oni koji poslije njih (muhadžira i ensarija) dolaze, govore: ‘Gospodaru naš, oprosti nama i braći našoj koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u našim srcima bude imalo zlobe prema vjernicima, Gospodaru naš, Ti si, zaista dobar i milostiv!’“ (Hašr, 10)
Nakon što je proučio navedeni ajet, Zejnulabidin, rah., ih oštro pogleda i reče:
„Izlazite! Allah vam dao ono što zaslužujete!“ (Ebu Nu'ajm, Hil'je, 3/161)
Posljednji dah
Po pitanju klasificiranja ljudi na vjernike i nevjernike, gleda se posljednje stanje, stanje prije smrti. Stoga čovjek treba da bude odlučan u namjeri da dragulj imana i dobra djela sačuva sve do kraja, i da moli Allaha, dž.š., da mu se smiluje i pomogne ga da život upotpuni dobrom.
Kao što stoji u hadisu, postoje ljudi koji će veći dio svog života provesti čineći dobro, drugi će ih gledati kao Džennetlije i zavidjet će na njihovom stanju. Ali, desit će im se veliko iskušenje, izgubit će iman i dobro koje su imali, i otići u Džehennem, a bili su korak od Dženneta.
Isto tako, bit će i onih koji će većinu života provesti u griješenju, a onda će Allahovom milošću učiniti tevbu i popraviti svoje stanje. Kraj svog života provest će u dobru i pred Gospodara doći kao Njegovi pokorni robovi. Ući će u Džennet, a bili su korak od Džehennema.
To je Allahovo određenje. Allah, dž.š., čini ono što hoće. Ipak, većina ljudi umire onako kako su živjeli. Proživljeni će biti u stanju u kojem su umrli i u tom stanju će doći na Mahšer (mjesto suđenja). Plemeniti Gospodar nikome ne čini nepravdu, i ne dozvoljava da propadnu ičija djela. Mu'minima daje ono što im je obećao.
Ali isto tako, niko nema garanciju za svoj kraj, niti iko može reći da su njegova dobra djela u njegovim rukama, da ih je učinio zahvaljujući svojoj pameti i da će ih na isti način sačuvati. Kakav će čiji kraj biti samo Allah, dž.š., zna. Zbog toga, rob se ne smije pouzdavati u svoja djela i smatrati sebe od spašenih, a druge ljude gledati s omalovažavanjem. Tražeći za sebe istikamet od Uzvišenog Gospodara, treba tražiti uputu i oprost i za druge ljude.
Također, ni onaj čije je stanje loše ne treba da gubi nadu. Allahovom pomoći nevjernik može postati vjernik, griješnik pokoran, a Allahov neprijatelj može učiniti korak ka Njegovom prijateljstvu. Mnogo je onih koji su bili loši, a onda su iskrenom tevbom postali evlije.
Jednom prilikom Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao:
„Kada Uzvišeni Allah jednom robu želi dobro, On ga uposli na Svome putu.“
Časni ashabi, r.anhum, upitaše: „Kako?“, a Allahov Poslanik, s.a.v.s., odgovori:
„Dadne mu da čini dobra djela prije nego što mu dođe smrtni trenutak.“ (Tirmizi, Kader, 8; Ahmed, Musned, 3/112; Hakim, Mustedrek, 1/340; Ibn Hibban, el-Ihsan, 341)
Abdullah b. Mes'ud, r.a., je rekao:
„Kada vidite brata da je zapao u grijehe, ne pomažite šejtana protiv njega, proklinjući ga. Tražite od Allaha, dž.š., spas iz tog stanja i dobro, i za sebe i za njega. Mi, Poslanikovi, s.a.v.s., ashabi, nismo donosili konačan sud ni o kome sve dok ne bismo vidjeli u kakvom je stanju preselio. Ako bi njegov kraj bio dobar, znali smo da je postigao dobro. Ako bi pak umro u lošem stanju, strahovali smo za njega.“
Iman i djela
Uzvišeni Allah se obraća vjernicima riječima: „O vjernici, bojte se Alaha onako kao se treba bojati i umirite samo kao muslimani! Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte!“ (Al-i ‘Imran, 102-103)
Držanjem za „Allahovo uže“ – slijeđenjem Kur'ana, Sunneta i džemata, sa ihlasom i teslimijetom, život predajemo Allahu, dž.š., na emanet i ulazimo pod Njegovu zaštitu. Onaj ko napusti džemat koji je na istini i ostane sam sa svojim nefsom, zapada u iskušenja i fitnu. Takav slabi duhovno i materijalno, i postaje lahak plijen za šejtane u ljudskom i džinskom obliku.
Iman je potrebno osigurati znanjem i dobrim djelima. Iman i djelo su kao srce i tijelo. Niti iman može opstati bez djela, niti djelo bez imana. Čovjek živi islam tek onda kada je iman popraćen dobrim djelima, pokornošću i ibadetom. Islam je manifestacija imana, a iman je akaid islama. Allah, dž.š., ne prima djela bez imana.
U skupu kojem je prisustvovao jedan od velikih evlija, Bajezid Bistami, k.s., neko je kazao hadis: „Ključ Dženneta su riječi la ilahe illallah.“ (Ahmed, Musned, 5/242; Bezzar, Musned, br. 2660), pa je Allahov, dž.š., dost rekao:
„Da, tako je. Ali ključ može otvoriti vrata samo ako ima zupce na sebi. Da bi riječi la ilahe illallah mogle lahko otvoriti vrata Dženneta, kod mu'mina koji ih izgovara mora se naći četvero:
- jezik, čist od laži i gibeta
- srce, čisto od spletki i izdaje
- stomak, čist od harama i sumnjivih stvari
- dobra djela, čista od nefsanskih težnji i bid'ata.“
Naš zadatak je da povedemo brigu o svome stanju, prije nego što dođe smrt, da utvrdimo bolesti naših srca i radimo na izlječenju, da o drugima mislimo dobro i molimo Allaha, dž.š., da naš posljednji dah bude sa imanom. Uzmimo pouku iz sljedećeg hadisa:
Enes, r.a., prenosi: „Allahov Poslanik, s.a.v.s., je često učio dovu: ‘Allahu moj, Ti Koji okrećeš srca onako kako želiš! Učvrsti moje srce u vjeri.’ Upitao sam:
‘O Allahov Poslaniče, mi smo povjerovali u tebe i sve što si dostavio. Da li se i nakon toga plašiš za nas?’
‘Da‘, odgovorio je, ‘Uistinu su srca između dva prsta Allahova. On ih okreće na stranu koju želi.‘“ (Tirmizi, Kader, 7)
Da bismo osnažili svoj iman, potrebno je da se podrobno upoznamo sa imanskim osnovama, a zatim da srcem prigrlimo sebebe koji će doprinijeti uvećanju ljubavi prema Allahu, dž.š. Na čelu tih sebeba su zikr, tefekkur, namaz, dova, halal zalogaj, sadaka i čuvanje od harama. Također, potrebno je svakodnevno se kajati za grijehe, jer grijesi prljaju srce i prouzrokuju tjeskobu u prsima. Osim toga, vjernik često treba izgovarati uzvišenu kelimu „La ilahe illallah“ srcem i jezikom, te često obnavljati svoj iman. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je kazao:
„Uistinu iman stari kao što stari vaša odjeća. Stoga obnavljajte iman u vašim srcima.“ (Hakim, Mustedrek, 1/4; Taberani, el-Kebir, 1/262; Hejsemi, ez-Zevaid, 1/52)
Drugom prilikom, Allahov Poslanik, s.a.v.s., je svojim ashabima, r.anhum, rekao:
„Često obnavljajte iman.“ Jedan od ashaba je upitao:
„O Allahov Poslaniče, kako da obnavljamo iman?“
Allahov Poslanik, s.a.v.s., je odgovorio: „Često izgovarajte riječi la ilahe illallah.“ (Ahmed, Musned, 2/359; Hakim, Mustedrek, 4/256; Hejsemi, ez-Zevaid, 1/52)
Jedan od najljepših puteva da čovjek osjeti slast imana i dosegne potpunost, jeste ljubav prema Allahovim, dž.š., dostovima. I ono što je najvažnije, rob se treba svakodnevno radovati što je počašćen islamom i tu radost treba ispoljavati riječima: „Zadovoljan sam da mi Gospodar bude Allah, dž.š., poslanik Muammed, s.a.v.s., i vjera islam.“
Vjernik treba voljeti svakog vjernika i smatrati ga Allahovim, dž.š., dostom. Svoju braću treba spominjati po dobru u njihovom odsustvu. Vjerske osnove i principe nikada ne smije uzimati za predmet šale, i treba se kloniti običaja suprotnih islamu. Treba izbjegavati postupke i način odijevanja svojstvene nevjernicima i griješnicima. Vjernik nikada ne smije sebe smatrati spašenim, a druge upropaštenim. Mora se čuvati oholosti, mržnje i zavisti, te prigrliti poniznost i skromnost.
Vjernik se ne smije upuštati u rasprave i svađe sa vjernicima zbog niskih nefsanskih interesa i poriva. Između pozicije zalima (nepravednik) i mazluma (onaj kome je nepravda učinjena) vjernik uvijek treba birati položaj mazluma. A kada se desi fitna, ne treba braniti nijednu stranu. Svim svojim bićem treba se zalagati za širenje bratstva među muslimanima, gašenje fitne i prevazilaženje razlika među njima, kao i za sprječavanje bespotrebnih rasprava i prepirki. To je najveći hizmet vjeri.
Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao:
„Neka se raduju oni koje je zaokupljenost vlastitim mahanama odvratila od istraživanja tuđih nedostataka; koji udjeljuju višak i čuvaju jezik od nepotrebne priče; koji čuvaju Sunnet, a izbjegavaju bid'ate (novotarija).“ (Dejlemi, Musned, br. 3742; Sujuti, el-Džami'u ‘s-sagir, br. 5306)
Časopis Semerkand, br. 115, Tema broja
