Ko su stanovnici dženneta?

Nagrada i kazna su usko povezani sa djelima čovjeka. Ishod dobra je dobro, a ishod zla je propast. To je tako u svim situacijama, čak i onda kada dobročinstvo nosi poteškoće a zlo varljivu ljepotu… U većini slučajeva, čovjek gleda u trenutno stanje u kojem se nalazi, međutim to je perda spram hakikata i zamka u koju padaju nemarni. Sura El-Mu’minun je objavljena kako bi se oči vjernika otvorile prema budućnosti, a pogled odvratio od kamenja i trnja na putu i usmjerio prema beskrajno prostranim vidicima. Svi vjernici se trude zarad Allahova, dž.š., zadovoljstva i zalažu se da budu od sretnika koji će zaslužiti Džennet. Ako pogledamo u život Allahova Poslanika, s.a.v.s., časnih ashaba, r.anhum, i naših dobrih prethodnika vidjet ćemo da je sav njihov trud bio zbog tog cilja.

Plemeniti ashabi, r.anhum, su se veoma često obraćali Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., riječima: “O Allahov Poslaniče, reci nam neko djelo koje će nam osigurati ulazak u Džennet i udaljiti nas od Džehennema!” (Tirmizi, Iman, 8; Ibn Madždže, Fiten, 12) Naglašavajući važnost postavljenog pitanja Allahov Poslanik, s.a.v.s., bi ponekad odgovarao riječima: “Tražio si uistinu nešto veliko!”, ili: “Kamo sreće da si pitao nešto lakše! To je uistinu opširna tema…” (Ahmed, el-Musned, 3/472; Taberani; el-Kebir, 19/473) Sljedeći hadis vrlo slikovito govori o težnjama časnih ashaba, r.anhum: Allahov Poslanik, s.a.v.s., je upitao jednog od njih: “Kada klanjaš namaz, šta tražiš od Gospodara?” “Od Allaha tražim Džennet i utječem Mu se od Džehennema. Ja ne znam da činim duge i lijepe dove, kao što to činite Vi i Muaz.” A Poslanik milosti, s.a.v.s., mu na to odgovori: “A zar su moje dove i dove Muaza išta drugo do traženje Dženneta i utjecanje od Džehennema?!” (Ahmed, el Musned, 34/307; Ebu Nuajm, Ma’rifetu’s-Sahabe, III, 1367)

U časnoj suri El-Mu’minun, Uzvišeni Allah nas podrobno oba- vještava o osobinama džennetlija. Gotovo isti ajeti se ponavljaju u suri El-Me’aridž (22-35), što dodatno naglašava važnost tih osobina. Gospodar svjetova pojašnjava koje su to osobine koje vode u Džennet i obznanjuje da će svaki vjernik koji ih bude posjedovao naslijediti Džennetu’l-Firdevs i tamo vječno ostati. Omer, r.a., prenosi sljedeći hadis: “Kada bi se Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., spuštala Objava, na zemlji bi se čuo zvuk poput zujanja pčela. Jednoga dana ponovo smo začuli isti zvuk. Malo smo sačekali, a kada se zvuk stišao Allahov Poslanik, s.a.v.s., se okrenuo prema Kabi, podigao ruke i učinio dovu: ‘Allahu moj! Povećaj nam blagodati, a nemoj umanjiti. Uzvisi našu čast, a nemoj uniziti. Obaspi nas Svojom dobrotom, ne dozvoli da ostanemo lišeni. Učini nas odabranim i ne potčini nas pred neprijateljima. Budi zadovoljan nama i učini nas zadovoljnim Tobom!’ Potom je rekao: ‘Objavljeno mi je 10 ajeta, ko bude primijenio propise sadržane u njima, ući će u Džennet.’ Zatim je proučio prvih deset ajeta sure El-Mu’minun” (Tirmizi, “Tefsir”, 24; Nesai, es Sunenu’l- Kubra, 2/170)

Kada bi našu majku Aišu, r.a., upitali za ahlak časnog Poslanika, s.a.v.s., ona bi odgovarala: “Njegov ahlak je Kur’an”, a zatim bi učila suru El-Mu’minun, od ajeta “Vjernici će ono što žele postići” do ajeta “oni koji namaz čuvaju”. Govorila bi: “Eto takav je bio ahlak Allahova Poslanika, s.a.v.s.” (Buhari, el- Edebu’l-mufred, h.br. 308; Nesai, es-Sunenu’l-Kubra, 10, 193)

Vjernici, oni koji su spašeni

U pomenutim ajetima sure El- Mu’minun, Uzvišeni Allah kaže:

1. “Ono što žele – vjernici će postići”
2. “Oni koji molitvu svoju ponizno obavljaju”
3. “I koji ono što ih se ne tiče izbjegavaju”
4. “I koji milostinju udjeljuju” (zekat daju)
5. “I koji stidna mjesta svoja čuvaju”
6. “Osim od žena svojih ili onih koje su u posjedu njihovu, oni, doista, prijekor ne zaslužuju”
7. “A oni koji i pored toga traže, oni u zlu sasvim pretjeruju”
8. “I koji o povjerenim im emanetima i obavezama svojim brigu brinu”
9. “I koji namaze svoje na vrijeme obavljaju”
10. “Oni su dostojni nasljednici”
11. “Koji će Džennet naslijediti, oni će u njemu vječno boraviti.”

Ajeti časne sure El-Me’aridž, sažimaju iste karakteristike i glase:

1. “Osim vjernika”
2. “Koji namaze svoje na vrijeme obavljaju”
3. “i oni u čijim imecima bude određen dio”
4. “za onog koji prosi i koji ne prosi”
5. “i oni koji u onaj svijet budu vjerovali”
6. “i oni koji od kazne Gospodara svoga budu strahovali a od kazne Gospodara niko nije siguran”
7. “i živjeli jedino sa ženama svojim ili sa onim koji su u vlasništvu njihovu – oni doista prijekor ne zaslužuju”
8. “a oni koji traže izvan toga oni u grijeh upadaju”
9. “i oni koji povjerene im emanete budu čuvali i obaveze svoje ispunjavali”
10. “i oni koji dug svjedočenja svoga budu izvršavali”
11. “i oni koji namaze svoje budu revnosno obavljali”
12. “oni će u baščama džennetskim biti.”
13. “i oni koji stidna mjesta svoja a iman čuva skriven Namaz slama kibur (oholost) u čovjeku i istovremeno oslobađa i uzdiže njegov ruh. Zbog toga se za namaz kaže da je vjernikov mi’radž. 34 u srcu. (Elmalılı Hamdi Yazır, Hak Dini Kur’an Dili, Bekara, 3)

Da bi se osoba smatrala mu’minom uslov je da svojim vjerovanjem obuhvata imanske osnove. U suri El-Me’aridž Uzvišeni Allah naglašava važnost vjerovanja u Ahiret i kaže: “Vjeruju u Sudnji dan; Strahuju od Allahove kazne, jer od Allahove kazne niko nije siguran.”

 U navedenim ajetima nabrojane su osnove ibadeta i ahlaka koje su krucijalne i koje obrazuju definiciju pojma vjernik ili mu’min. Time je jasno definisano šta je to što se očekuje od svakog vjernika, bez obzira bio on muškarac ili žena. Iako se istina “postići će šta žele” prvenstveno odnosi na Ahiret, što saznajemo iz hadisa Allahova Poslanika, s.a.v.s., nema sumnje da su navedeni ajeti ujedno i formula za uspjeh na ovom svijetu. Bezbrojni su primjeri koji svjedoče tome da su ispravno vjerovanje i uredan život put do sreće još na dunjaluku.

Iman i felah

Riječ “felah” znači postići željeno i osloboditi se od zla neželjenog. Prvi uslov da se to postigne je nesumnjivo iman. Navedeno se ističe u prvom ajetu sure El-Mu’minun gdje Gospodar svjetova kaže: “Vjernici će ono što žele postići (felah)”. Isti termin se spominje i u suri El- Me’aridž, i vezuje za vjerovanje u Sudnji dan: “Vjeruju u Dan sudnji”. Riječ Iman u svom osnovnom značenju, znači ulijevati povjerenje, učiniti sigurnim. Allahovo, dž.š., ime “El-Mu’min” dolazi u tom značenju. Kao teološki termin, znači potvrditi nešto nedvojbeno i apsolutno.

Potvrditi nešto znači i prihvatiti ga kao ispravno, iz čega proizilazi sljedeće:

• Vjera islam se ne sastoji samo od vjerovanja. Sačinjavaju je vjerovanje i djela. Veoma je opasno zanemariti djela, a pouzdati se samo u vjerovanje.
• Iman i djelo nisu jedno. Jedno je imati ispravno vjerovanje o djelima, a drugo je izvršavati ta djela. Čovjek neće postati vjernik činjenjem dobrih djela, ali će vjernika njegovo vjerovanje navesti na činjenje dobrih djela. Zbog toga, musliman ne izlazi iz vjere ukoliko zanemari činjenje djelā, osim ako to nije zbog negiranja ili omalovažavanja obaveznosti istih.
• Iako temelji imana počivaju u srcu i savjesti, ne možemo reći da se iman na tome i završava. Iman počinje u srcu, manifestuje se na vanjštini i iznjedrava dobro širom cijelog univerzuma. Iman ne prihvata misli koje nanose štetu niti podliježe pozivima šejtana, jer to bi ga učinilo zarobljenim u srcu i savjesti.

“Oni koji namaz ponizno obavljaju”

U vezi namaza, u pomenutim surama naglašeno je sljedeće: 1. hušu–skrušenost, poniznost, svijest o Allahovom, dž.š., prisustvu 2. čuvanje namaza–klanjanje u propisano vrijeme 3. ustrajnost u namazu Važnost čuvanja namaza je istaknuta u obje sure. Hušu se spominje u jednoj a ustrajnost u drugoj suri. Sve troje ima iznimno veliku važnosti i zavrjeđuje posebnu pažnju. U arapskom jeziku za namaz se koristi termin “salat” i ima dva značenja.

U općem smislu dolazi u značenju dove a u fikhskoj terminologiji označava ibadet – savršen po svojoj formi i suštini – sačinjen od određenih radnji srca, jezika i tijela. Tom ibadetu, tj. namazu podučio nas je Allahov Poslanik, s.a.v.s., a on se sastoji od farzova, vadžiba, sunneta, mustehaba i edeba. Zatim, postoje namaski mekruhi i radnje koje kvare namaz. Detalje o tome možemo naći u ilmihalima kao i knjigama fikha.

Važnost namaza

Figurativno rečeno, vjera je jedna velika sveta građevina čiji je plan i strukturu napravio Uzvišeni Gospodar. Temelji joj se grade šehadetom a stubovi namazom. Jačanje stubova se postiže džema’atom, a potom se nadograđuju drugi elementi. Namaz u džema’atu je stub cijelog islamskog društva. Klanjati namaz u džema’atu znači držati uspravnim stub vjere. Samostalno klanjanje namaza je priprema za to. Ispravnost i skrušenost u namazu, osnažuju iman i manifestuju se u svim životnim poljima; životu daju savršen tok. Namazom se čisti čovjekova unutrašnjost i vanjština, jačaju srce i tijelo. Ako uporedite stanje čovjeka koji ne klanja namaz sa stanjem onog koji vodi računa o namazu, naći ćete da između njih postoji velika razlika.

Allahove, dž.š., riječi: “Uistinu namaz odvraća od razvrata i svega što je ružno” (Ankebut, 45) najbolje opisuju to stanje. Osoba u čijem životu je zastupljen namaz ostvaruje mnoge koristi. Neke od njih su: čistoća, srčana snaga, planiranje vremena, uredan socijalni život. To su koristi koje zadobija svako ko imalo vodi računa o namazu i ustrajan je u tome. Duhovne koristi namaza je nemoguće nabrojati. Najmanje od njih su, slamanje oholosti, jačanje pozitivnih osjećaja prema vjernici- ma, privikavanje nefsa da čini djela radi Allahovog, dž.š., zadovoljstva.

Najveći utjecaj na slamanje nefsa (nefsanskih prohtijeva) ima sedžda u namazu, i to je ujedno razlog zbog kojeg se oholi protive sedždi. Njima teško pada da svoja čela, koljena i skupocjenu odjeću spuste na zemlju. O tome Uzvišeni Allah kaže: “…a to je, zaista, teško, osim poslušnima.” (Bekara, 45) Oni ne razmišljaju o tome da je i ta odjeća, i ukrasi, i sve što imaju Allahov, dž.š., dar, i da će nakon nekog vremena postati zemlja.

Namaz slama kibur (oholost) u čovjeku i istovremeno oslobađa i uzdiže njegov ruh. Zbog toga se za namaz kaže da je vjernikov mi’radž–sredstvo koje ga uzdiže od dunjaluka i vodi do Allahovog Arša. U namazu, kao da život staje, a sva njegova stanja i etape kao da su sakupljeni u jedno. Stajanje pred Allahom, dž.š., razmišljanje, traženje, ustajanje, poginjanje, spuštanje na sedždu, spokojno sjedenje i predavanje selama na kraju, kao da čovjeka vodi kroz sve životne faze, otkriva mu tajnu postojanja, podstiče na razmišljanje o dunjaluku i Ahiretu, približava ga Uzvišenom Allahu i najzad, zajedno sa nagradom i osnaženim imanom vraća ga ponovo na ovaj svijet. (Hak Dini Kur’an Dili, Bekara, 3)

Ajeti koji govore o namazu zaista zavrjeđuju posebnu pažnju. Na samom početku Časnog Kur’ana Uzvišeni Allah kaže: “Oni vjeruju u nevidljivo i namaz klanjaju.” (Bekara, 3) Spominjanje namaza zajedno sa imanom, govori da je namaz identitet onih koji vjeruju. U drugom ajetu Gospodar svjetova ponovo ukazuje na usku vezu između vjerovanja i namaza i kaže: “Nije vjerovao i nije namaz obavljao.” (El-Kijame, 31) Potom, poistovjećuje one koji poriču i one koji ne obavljaju namaz: “Jer kada im se govorilo: ‘Budite prema Allahu ponizni (klanjajte namaz)!’ – oni to nisu htjeli. Teško toga dana poricateljima! Pa u koji će govor ako ne u Kur’an vjerovati?!” (El-Mursalat, 48-50)

Konstantno spominjanje namaza u Časnom Kur’anu ukazuje nam na to da je, kako se navodi i u hadisu, namaz stub vjere. Uzvišeni Gospodar hvali Svoje poslanike, a.s., zbog toga što su, kada bi im se čitali Allahovi, dž.š., ajeti, plakali i padali na sedždu (Merjem, 58), a kori one koji učiniše suprotno i kaže: “A njih zamijeniše zli potomci koji namaz napustiše i za požudama se povedoše”, potom dodaje: “Oni će sigurno zlo proći.” (Merjem, 59) Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Namaz odvaja vjernika od nevjernika.” (Muslim, Iman, 134; Ebu Davud, Sunne, 15; Tirmizi, Iman, 9) Drugim riječima, gotovo da je nemoguće da oni koji zanemare ili napuste namaz postignu ono što žele. Sve to ukazuje na važnost, veličinu i mjesto namaza među drugim ibadetima.

“Ikame”

Zanimljivo je da u Časnom Kur’anu uz namaz nije upotrijebljen glagol “klanjati” nego termin “ikame”, što ukazuje na posebnu važnost načina obavljanja namaza. Ikame znači: podignuti nešto, ispraviti, urediti, dati vrijednost, izvršavati ustrajno, izvršavati s pažnjom… Dakle, termin ikame sadrži mnogo šira i dublja značenja od glagola klanjati ili izvršavati. Sve to nam govori da nije dovoljno samo klanjati tijelom, Uzvišeni Allah od nas traži da namaz obavljamo potpuno ispravno, ponizno, na najljepši način, ispunjavajući sve namaske ruknove. Upravo zbog toga je tadili erkan (upotpunjavanje svih namaskih ruknova) vadžib.

Zbog toga su i roditelji dužni da dijete privole i naviknu na namaz; prijatelji da se međusobno podsjećaju na važnost namaza, vođe da omoguće klanjanje namaza, klanjanje džuma-namaza i da podstiču na obavljanje namaza u džema’atu. Jedno od značenja riječi ikame je i “ispraviti”, što nas asocira na hadis: “Namaz je stub vjere.” (Bejheki, Šu’abu’l-Iman, 4/300) Nabrojati sve dunjalučke, ahiretske, materijalne i duhovne koristi namaza je nemoguće, međutim bitno je da shvatimo da se namaz nalazi na prvom mjestu nakon imana te da doslovno predstavlja stub života vjernika.

Namaz i skrušenost

Ako obratimo pažnju na redoslijed u ajetima vidjet ćemo da se skrušenost tj. “hušu” u namazu spominje kao prvi uslov spasa, nakon imana. Veliki mufessir Taberi, rah., riječ hušu tumači na sljedeći način: “Hušu je robovo iskazivanje pokornosti i ljubavi prema Uzvišenom Gospodaru, namazom; pokoravanje Njegovoj zapovijedi klanjanjem namaza.”

Nema sumnje da je namaz jedan od temeljnih ibadeta vjere i ujedno najpotpuniji izraz okretanja Gospodaru. Međutim, da bi namaz zadobio takvo, duboko značenje, potrebno je mnogo više od pregibanja tijela i pukog izgovaranja dova i ajeta. Sve spomenuto potrebno je objediniti sa nijjetom robovanja i osjećajem strahopoštovanja u srcu.

Dakle, namaz se ne klanja samo tijelom, nego cijelim bićem. Duhovno upotpunjena dimenzija namaza i ibadeta uopće, u Časnom Kur’anu je opisana riječima “hušu”, “takva” i slično. Riječ hušu po svojoj definiciji podrazumijeva vjerovanje i ahlak. Osoba koja ne vjeruje u Allaha, dž.š., ne može posjedovati hušu. Čak i ako bi svojom vanjštinom obavljala ibadete i klanjala namaz, zbog nevjerovanja i nepoštovanja koje nosi u srcu, ta njena djela bi bila samo odraz licemjerstva. Licemjerstvo je međusobna oprečnost vanjštine i nutrine, oprečnost forme i suštine.

Drugim riječima, to je pokvarenost karaktera, lišenost plemenitih osobina. Dakle, da bi ibadet uistinu bio uzrok spasa, potrebno je obratiti pažnju, kako na formu, tako i na suštinu. (Heyet, Kur’an Yolu, Mu’minun, 2) Neki su hušu determinisali kao strah ili stid, rekavši da je to stanje srca. Drugi su pak rekli da je to smirenost organa. A istina je da hušu počiva u srcu i manifestuje se na organima, te samim tim obuhvata i jedno i drugo. Hušu je osjećaj poniznosti spram veličine i moći Gospodara, pokoravanje nefsa božanskoj riječi i zapovijedi, osjećaj poštovanja u srcu koji neminovno rezultira edebom.

Hušu na vanjštini je smirenost organa, pogled spušten na mjesto sedžde, bez osvrtanja lijevo i desno. Aišina, r.a., majka (supruga Ebu Bekra, r.a.) pripovijeda sljedeći događaj: “Jednom prilikom, dok sam klanjala namaz, ljuljala sam se. Kada me ugledao Ebu Bekr, toliko me prekorio da sam gotovo prekinula namaz. Poslije mi je rekao: ‘Čuo sam Allahova Poslanika, s.a.v.s., kako kaže: ‘Ne ljuljajte se dok obavljate namaz, kao što to čine Jevreji! Smirenost organa u namazu upotpunjuje namaz.’” (Hakim et-Tirmizi, Nevadiru’l-Usul, 2/171; Ebu Nuajm, Hilje, 9/304) Po pitanju obaveznosti srčane prisutnosti u namazu, ulema je jednoglasna.

Prenosi se da je Hasan el-Basri, rah., rekao: “Svaki namaz u kojem ne sudjeluje srce, ne vodi nagradi nego kazni.” Abdulvahid b. Zejd, rah., kaže: “Čovjek će od namaza imati nagradu samo onoliko koliko je bio prisutan srcem, o tome među ulemom postoji jedinstven stav.” Takav stav ima utemeljenje u Poslanikovim, s.a.v.s., riječima: “Rob klanja namaz ali mu se od toga piše samo desetina. Ili devetina, ili osmina, ili sedmina, ili šestina, ili petina, ili četvrtina, ili trećina, ili polovina.” (Ebu Davud, “Salat”, 127; Nesai, Sunen, 2/97)

Vjernička srca u namazu trepere iz strahopoštovanja zbog stajanja pred Allahom, dž.š. To strahopoštovanje se odražava na sve organe, pokrete i cjelokupno stanje. Probuđeni sviješću o Njegovoj veličini ruhovi se okreću samo Njemu. Napuštaju sve što je oko njih i u njima. Usmjeravaju se samo svome Gospodaru.

“Ostavljaju ono što ih se ne tiče”

Uzvišeni Allah, kao treću odliku vjernika koji će zaslužiti Džennet, navodi: “Ostavljaju ono što ih se ne tiče.” Dakle, napuštanje stvari koje ne koriste ni za ovaj ni za onaj svijet je osobina vjernika – onih koji su spašeni. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je to izrazio riječju “malajani” i kazao: “Napuštanje onoga šte te se ne tiče je od ljepote vjere.” Tim riječima je savjetovao vjernike da se drže daleko od beskorisnih stvari. (Tirmizi, “Zuhd”, 11; Ibn Madždže, “Fiten”, 12)

U ajetu se spomenuto izražava terminom “lagv” što znači “prazno, beznačajne riječi i djela”. Prema riječima Taberanija, rah., to je svako pogrešno i isprazno djelo koje Uzvišeni Allah ne želi da vidi kod roba. Ako bismo objedinili značenja iz ajeta i hadisa, možemo reći sljedeće: Napuštanje onoga što čovjeku ne donosi nikakvu korist, bilo da su riječi ili djela, uzrok je spasa i znak ljepote njegove vjere. “Lagv” i “malajani” podjednako se odnose i na riječi i na djela. Time se ne misli na napuštanje onog što vlastitim nefsom okarakterišemo kao bespotrebno, nego napuštanje svega onog što je vjera proglasila lošim i ispraznim.

Tek tada to biva uzrokom spasa i znak je ljepote vjere. Dakle onaj ko želi da uljepša svoju vjeru i bude spašen, treba da napusti sve ono što ga se ne tiče, jer biti musliman znači pokoriti se svemu što Gospodar traži. Jedan od najpouzdanijih znakova upotpunjenja vjere jeste napuštanje zabranjenog. Hasan Basri, k.s., kaže da tremin “lagv” podrazumijeva sve što je grijeh. Shodno tome, rob svoju vjeru uljepšava i upotpunjuje sviješću o Gospodaru, mušahedom (promatranjem Njegovih manifestacija), činjenjem ibadeta i svih drugih djela, svjestan da se nalazi pred Allahom, dž.š. A to svakako zahtijeva napuštanje svakog beskorisnog i beznačajnog djela i posvećenost prioritetnim stvarima.

“Oni koji zekat daju”

Opisujući osobine spašenih, u nastavku sure El-Mu’minun, Uzvišeni Allah kaže: “Oni koji zekat daju.” Zekat je peti islamski šart i jedna od temeljnih dužnosti muslimana. Izvršavanje iste je sredstvo vječne sreće a zanemarivanje i škrtarenje prema siromasima povlači veliku odgovornost. One koji se ogluše Uzvišeni Allah oštro opominje: “Onima koji zlato i srebro gomilaju i ne troše na Allahovom putu – navijesti bolnu patnju!” (Et-Tevbe, 34) “Na dan kada se ono u vatri džehennemskoj bude usijalo, pa se njime čela njihova i slabine njihove i leđa njihova budu žigosala, ‘Ovo je ono što ste za sebe zgrtali; iskusite zato kaznu za ono što ste gomilali!’” (Et-Tevbe, 35)

Slične opomene možemo vidjeti i u hadisima. Ebu Zer, r.a., prenosi sljedeći događaj: “Allahov Poslanik, s.a.v.s., je sjedio pored Kabe. Prišao sam mu a on, s.a.v.s., mi je rekao: ‘Kunem se Gospodarom Kabe, propali su oni koji imaju mnogo! Kunem se Gospodarom Kabe, propali su oni koji imaju mnogo (dunjaluka)!’ Čuvši te riječi mnogo se rastužih, i upitah ga: ‘Ko su ti, o Allahov Poslaniče, ko su ti koji su propali?’ ‘To su oni koji imaju mnogo dunjaluka a malo sevapa! Osim onih, koji čine dobročinstvo Allahovim robovima. Ali njih je tako malo! Svako ko umre a iza njega ostane deva ili ovca (ili imetak) na koju nije dao zekat, na Sudnjem danu će mu biti dovedena u najvećem obliku, a zatim će ga gaziti i udarati u vrat. I to će trajati sve dok se ne presudi!” (Buhari, “Zekat”, 44; Muslim, “Zekat”, 30, 32, 33)

Čišćenje imetka onih koji imaju mnogo potrebno je iz razloga što se prilikom zarade velikih količina neminovno umiješa i nešto što nije čisto. U 103. ajetu sure Et-Tevbe Uzvišeni Allah kaže: “Uzmi od dobara njihovih zekat, da ih njime očistiš i blagoslovljenim učiniš.” Allahov Poslanik, s.a.v.s., u hadisu kaže: “U trgovini se uvijek nađe neistina i prazna riječ, stoga vi tome dodajte sadaku!” (Ebu Davud, “Buyu”, 1; Tirmizi, “Buyu”, 4)

Poslanici, a.s., nisu obavezani zekatom, iz razloga što se oni ne mogu zaprljati dunjalukom. Oni su Allahovi, dž.š., štićenici. Izuzev njih, svakom ko ima mnogo imetka potrebno je čišćenje. Onaj ko ne posjeduje imetak, taj nema potrebu niti za čišćenjem istog, niti se na njega odnosi prijetnja i opomena upućena onima koji ne daju zekat. On je siguran od straha da će biti kažnjen zbog nagomilanog haram imetka, i straha zbog polaganja računa za svoj halal imetak. (Kelabazi, Bahru’l-fevaid, 1/509510)

“I koji stidna mjesta svoja čuvaju”

Jedna od osobina onih koji će postići ono što žele i naslijediti Džennetu’l-Firdevs jeste čednost tj. čuvanje stidnih mjesta. Uzvišeni Gospodar kaže: “I koji stidna mjesta svoja čuvaju – osim od žena svojih ili onih koje su u posjedu njihovu, oni doista prijekor ne zaslužuju – a oni koji i pored toga traže, oni u zlu sasvim pretjeruju.”

Čednost je jedan od temeljnih principa islamskog ahlaka. Kao i sve spomenute odlike u citiranim ajetima, podjednako obavezuje i muškarce i žene. Uređenost i organiziranost privatnog života, unutar granica Kur’ana i Sunneta, u mnogim poljima je ostavljena na volju pojedinca, međutim propisi koji se odnose na brak i porodični život, određeni su direktno Časnim Kur’anom. To je jasan pokazatelj koliko islam insistira na moralu i čednosti. Taj princip se naravno oduvijek odražavao na karakter i ahlak muslimana. Porodica je ono što određuje karakter muslimana i gradi njegovu svijest o moralu i čednosti.

U Časnom Kur’anu jasno je određeno da svaki pojedinac, bio muškarac ili žena svoje intimne potrebe zadovoljava samo sa svojim bračnim drugom. Dio ajeta u kojem stoji “one koje su u posjedu njihovu” odnosi se na robinje, što je bilo prisutno u prošlim vremenima. Uz ispunjavanje određenih uslova islam je dozvoljavao približavanje robinjama. (Ebu Bekr Ibnu’l-Arabi, III, 1310; Kurtubi, XII, 113) Uzvišeni Allah prekorava one koji stupaju u vanbračne veze opisujući ih kao one koji su nepravedni i koji prelaze granice, te naređuje da budu kažnjeni.

“Koji o povjerenim im emanetima i obavezama brigu brinu”

Jedna od odlika vjernika koji će postići ono što žele jeste i dosljednost u čuvanju emaneta. Uzvišeni Gospodar kaže: “I koji o povjerenim emanetima i obavezama brigu brinu.” Emanet je sve ono što je čovjek preuzeo na sebe kao odgovornost, bilo da je riječ o vjerskim ili dunjalučkim poslovima. Može biti materijalne i nematerijalne prirode.

Svaki dogovor, obećanje ili data riječ ubraja se u emanet. Dosljednost u spomenutom je božanska zapovijed. Prema riječima mufessira termin emanet obuhvata sva dobra koja ljudi povjeravaju jedni drugima, dogovore, obećanja i sve druge preuzete obaveze prema ljudima ali i obaveze i dužnosti prema Gospodaru. Pa tako, emanet je podjednako i imetak koji nam neko povjeri na čuvanje, i namaz i post koji Uzvišeni Allah traži od nas. Svaka šerijatska obaveza, hakovi prema Allahu, dž.š., i ljudima, punomoći, skrbništva, i druge dužnosti su emaneti. Svaki ugovor, svaka obaveza, bilo da je prema Allahu, dž.š., i Poslaniku, s.a.v.s., ili prema ljudima. Musliman je prije svega obavezan ugovorom koji je sklopio sa svojim Stvoriteljem, i svim dužnostima predviđenim njime. Navedeni ajet se odnosi na sve vrste emaneta.

“Koji namaze svoje na vrijeme obavljaju”

Vjernici – nasljednici Dženneta, se trude da svaki namaz klanjaju dosljedno i u njegovo vrijeme. Oni nisu lijeni niti nemarni spram namaza. Klanjaju namaz baš onako kako je naređeno. Ne skraćuju. Klanjaju tačno na vrijeme, upotpunjavajući sve farzove, vadžibe i sunnete. U namazu su svim svojim bićem, i osjećaju njegovu suštinu. Namaz je veza između Rabba i roba. Onaj ko ne čuva tu vezu ne može istinski čuvati ni veze među ljudima. U drugom ajetu sure El-Mu’minun naglašena je važnost klanjanja sa hušuom, a u 10. ajetu iste sure, Uzvišeni Allah ističe važnost klanjanja namaza u njegovo vrijeme i u skladu sa propisima.

Da bi se namaz očuvao potrebno je obratiti pažnju na ono što treba učiniti prije i poslije namaza. Upotpunjenje namaza zavisi od pripremljenosti za namaz. Priprema za namaz uključuje: srcem 40 iščekivanje nastupanja namaskog vremena, abdest, pokrivanje tijela, utvrđivanje kible, provjera čistoće odjeće i mjesta na kojem se klanja, odlazak u džamiju (muškarci). Zatim, oslobađanje srca od vesvesa i svega osim Allaha, dž.š., srčana budnost i iskrenost… U toku namaza, rob treba da nastoji oživjeti svijest o tome da je namaz mi’radž koji ga uzdiže ka Gospodaru, te da zikr čini budna srca ne gledajući lijevo ni desno. Nakon namaza, treba se čuvati grijeha i ispraznih riječi i djelā.

U vezi sa temom Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Kada rob lijepo uzme abdest, klanja namaz u njegovo vrijeme upotpunjavajući ruku i sedžde, namaz za njega čini šefa’at i kaže: ‘Neka te Allah sačuva, onako kako si ti mene čuvao.’ Međutim, kada rob oskrnavi svoj namaz (ne upotpuni ga), namaz mu kaže: ‘Neka ti Allah uskrati kao što si ti meni uskratio’. Zatim taj namaz bude zgužvan poput odjeće i bačen mu u lice.” (Tajalisi, el-Musned, 1/479; Bezzar, el-Musned, 7/140)

Čuvanje namaza odnosno klanjanje u propisano vrijeme je spomenuto i u suri El-Me’aridž “Koji namaze svoje budu na vrijeme obavljali”, što znači stalnost, ustrajnost. Ustrajnost i hušu su dva različita pojma i oni nisu međusobno uslovljeni. Hušu je stanje karakteristično samo za trenutke unutar namaza i pokazatelj je istinske posvećenosti namazu, a ustrajnost ne mora nužno značiti i dosljednost prilikom klanjanja namaza. Ukoliko bi Allahov Poslanik, s.a.v.s., pored farzova, započeo da klanja neku nafilu, trudio bi se da u tome bude ustrajan. Dokaz tome su riječi naše majke Aiša, r.a.: “Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., najdraže djelo je bilo ono koje je stalno, makar bilo i malo. On, s.a.v.s., je i nafila-namaze klanjao redovno.” (Muslim, “Salatu’l-Musafirin”, 215; Nesai, “Kible”, 13) Kao što se može vidjeti, prva i posljednja stvar koja vjernika vodi ka spasu jeste namaz. Sve traženo posjeduju oni koji klanjaju namaz, kako je naređeno. Time se potvrđuje činjenica da je namaz stub vjere islama.

 Naslijediti Džennetu’l-Firdevs

“To su oni koji će naslijediti Firdevs i u njemu će vječno ostati.” Kako se prenosi u izvorima, Firdevs je naziv za Džennet ili dio Dženneta. Aludira na središte Dženneta ili njegov najuzvišeniji dio. U jednom hadisu kojeg bilježe mufessiri, Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Za svakog čovjeka na Ahiretu su pripremljena dva mjesta; jedno u Džennetu i jedno u Džehennemu. Kada poricatelji umru i budu bačeni u Džehennem, vjernici će pored svog naslijediti i njihovo mjesto u Džennetu.” Potom je proučio gore spomenute ajete o nasljeđivanju Firdevsa. (Ibn Madždže, “Zuhd”, 39; Ibn Kesir, 5/459)

Navedeni hadis je ujedno i odgovor na pitanje zbog čega Uzvišeni Allah koristi termin “naslijediti” Džennet. Dakle, Gospodar svjetova je za svakog čovjeka pripremio po dva mjesta, jedno u Džennetu, jedno u Džehennemu. U slučaju da čovjek bude pokoran Gospodaru doći će na mjesto u Džennetu. U slučaju nepokornosti, čeka ga mjesto u vatri, i tada će neko od vjernika, pored svog, naslijediti i njegovo mjesto u Džennetu. Molimo Uzvišenog Gospodara da i nas učini od nasljednika Dženneta, amin!

Časopis Semerkand, br. 105., Tema broja