Lijep ahlak na ovome svijetu doprinosi popravljanju međuljudskih odnosa i održavanju zdravog društvenog života. Allahov Poslanik, s.a.v.s., obradovao nas je viješću da će nam lijep ahlak na Ahiretu donijeti najveće nagrade: „Na Sudnjem danu na mizan neće biti postavljeno ništa teže (ništa neće donijeti veće sevape) od lijepog ahlaka!“
Postoji toliko mnogo hadisa koji govore o lijepom ahlaku, da su hadiski učenjaci napisali posebna djela na tu temu. U hadiskim knjigama postoje posebna poglavlja koja govore o lijepom ahlaku, o odgoju nefsa i čišćenju od grijeha.
Istinski muttekija, obzirom da je pronašao sredstvo približavanja Allahu, dž.š., ne propušta niti jednu priliku da Mu se približi. Takva osoba nastoji Mu se približiti klanjem kurbana, obavljanjem hadža, davanjem sadake…
Ono što je potrošeno na nepokornost i griješenje, čak i da je malo, spada u rasipništvo. S druge strane, čak i da mnogo potrošimo na putu pokornosti Allahu, dž.š., to spada u umjereno trošenje. Ukoliko je rob pokoran Allahu, dž.š., i svoj imetak troši na ispravne stvari, onda on postupa u skladu sa takvalukom.
Uzvišeni Gospodar je ahlak našeg Poslanika, s.a.v.s., pohvalio i uzvisio ajetom: „Jer ti si, zaista, najljepše ćudi.“ (Kalem, 4) A Allahov Poslanik, s.a.v.s., je kazao: „Mene je moj Gospodar odgojio, i usavršio moj ahlak!“, potvrđujući tim riječima da je njegov lijepi ahlak djelo odgoja kjamil-i mukemmil Odgajatelja (Onaj Koji je potpun i Koji dovodi do potpunosti). (Sulemi, Adabu ‘s-suhbe, str. 10; Sem'ani, Edebu ‘l-imal ve ‘l-istimla, str. 1; Sujuti, Džam'iu ‘l-ahadis, 2/88)
„Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na onome svijetu, i koji često Allaha spominje.“ (Ahzab, 21)
Uzvišeni Gospodar navedenim ajetom potvrđuje uzornost ahlaka Allahova Poslanika, s.a.v.s., i zasigurno želi da svi vjernici upravo taj ahlak uzmu sebi za primjer. I Allahov Poslanik, s.a.v.s., je također često naglašavao važnost lijepog ahlaka.
Lijep ahlak na ovome svijetu doprinosi popravljanju međuljudskih odnosa i održavanju zdravog društvenog života. Allahov Poslanik, s.a.v.s., obradovao nas je viješću da će nam lijep ahlak na Ahiretu donijeti najveće nagrade: „Na Sudnjem danu na mizan neće biti postavljeno ništa teže (ništa neće donijeti veće sevape) od lijepog ahlaka!“ (Sulemi, Adabu ‘s-suhbe, str. 10; Sem'ani, Edebu ‘l-imal ve ‘l-istimla, str. 1; Sujuti, Džamiu ‘l-ahadis, 2/88)
Postoji toliko mnogo hadisa koji govore o lijepom ahlaku, da su hadiski učenjaci napisali posebna djela na tu temu. U hadiskim knjigama postoje posebna poglavlja koja govore o lijepom ahlaku, o odgoju nefsa i čišćenju od grijeha. Neka od tih poglavlja su: „Kitabu husni ‘l-huluk“, „Kitabu ‘l-edeb“, „Kitabu ‘l-birr“, „Kitabu ‘z-zuhd“, „Kitabu ‘r-rekaik“ i „Birr ve sila”.
Mi ćemo u ovom tekstu za temu uzeti hadis koji prenosi Ali, r.a., i navodi da je on, lično, čuo Allahova Poslanika, s.a.v.s., kako kaže:
“Namaz je približavanje (Gospodaru) za svakog muttekiju. Hadž je džihad svakog nejakog. Džihad žene je u lijepom ophođenju prema svome mužu. Onaj ko čini dovu, ne čineći dobra djela, je poput onog ko baca strijelu bez luka. Onaj ko vjeruje da će mu ono što dadne biti nadoknađeno, taj u dobročinstvu postupa velikodušno.
Zaštitite svoje imetke zekatom. Onaj ko umjereno troši neće zapasti u siromaštvo. Umjeren život je polovina zarade. Ljubazno postupanje je polovina pameti. Tuga i žalost su polovina starosti. Onaj ko rastuži roditelje, učinio je nepokornost prema njima. Propalo je djelo (sevapi koje donosi) onog ko jadikuje u trenutku nevolje.
Opskrba dolazi u onoj mjeri u kojoj je potrebna za život. Sabur se spušta shodno težini nevolje. Allah daje opskrbu onome ko živi umjereno, a lišava opskrbe onoga ko je rasipnik. Povjerljivost privlači opskrbu, a izdaja privlači siromaštvo.” (Kelabadi, Bahru ’l-fevaid, 1/297-298; Bejheki, Šu’abu ’l-iman, 2/386, 415-416; 5/184, 185; 8/503-504)
Bliskost muttekija
Namaz je najvrjedniji ibadet koji roba približava Allahu, dž.š. U jednom časnom ajetu, Uzvišeni Allah kaže: “(…) već namaz obavljaj i nastoj da se Gospodaru svome približiš!” (Alak, 19) Navedeni ajet jasno ukazuje na to da namaz i sedžda približavaju roba Uzvišenom Gospodaru. Vezano za to Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Trenutak u kojem je rob najbliži Uzvišenom Allahu je trenutak kada je na sedždi i kada kaže: ‘(Gospodaru moj) ja sam sebi učinio nepravdu, oprosti mi!’” (Abdurrezzak, el-Musannef, 2/155; Ibn Ebu Šejbe, el-Musannef, 6/29, 67; Hennad, ez-Zuhd, 27463)
Kada govorimo o muttekijama, možemo reći da postoje vjernici koji su u generalnom i apsolutnom značenju muttekije, i oni koji su muttekije samo u određenom smislu. Ukoliko se neko javno i tajno boji Allaha, dž.š., te se svom snagom trudi da izvršava farzove i da se kloni zabrana, onda se ta osoba smatra muttekijom u punom smislu. Ukoliko pak rob nije kod sebe upotpunio sve nabrojane vrline, ali se kloni širka, onda se i takav u određenom smislu može smatrati muttekijom.
Djela potpunih muttekija su zasigurno primljena, jer Allah, dž.š., u Časnom Kur’anu kaže: “Allah prima samo od onih koji su dobri (muttekije).” (Ma'ide, 27) Budući da su djela muttekije primljena, onda su ona za njega sredstvo približavanja Uzvišenom Gospodaru. Tako je i namaz muttekije, bez ikakvog dodatnog uvjeta, za njega sredstvo približavanja Allahu, dž.š, jer to je Njegovo obećanje. A On nikada ne krši dato obećanje.
Vjernici koji su muttekije samo u određenom smislu nemaju obećanje da će njihova djela biti primljena. Primljenost djela takvih robova ovisi o volji Allaha, dž.š. Ukoliko On Uzvišeni primi njihov namaz, onda taj namaz biva sredstvo približavanja Njemu, a ukoliko ne primi, onda ih njihov namaz ne može približiti Uzvišenom Gospodaru.
Riječi Allahova Poslanika, s.a.v.s.: “Namaz je približavanje (Gospodaru) za svakog muttekiju”, radosna su vijest i za muttekije koje nisu u mogućnosti da zakolju kurban i kurbanom se približe Uzvišenom Allahu.
Istinski muttekija, obzirom da je pronašao sredstvo približavanja Allahu, dž.š., ne propušta niti jednu priliku da Mu se približi. Takva osoba nastoji Mu se približiti klanjem kurbana, obavljanjem hadža, davanjem sadake… Ukoliko pak nema mogućnosti za izvršavanje takvih djela, onda neprestano ima nijet da ih izvrši kada dobije priliku za to. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Kada rob naumi da učini neko dobro djelo, zbog njegovog nijeta mu se piše kao da je učinio dobro djelo, čak i ako ga ne učini. A ukoliko ga učini, onda mu se piše deset dobrih djela.” (Buhari, Rikak, 31; Muslim, Iman, 207,259; Taberani, el-Kebir, 4/205, Bejheki, Šu’abu ’l-Iman, 6/128)
Isto značenje imaju i riječi: “Hadž je džihad svakog nejakog.” Džihad podrazumijeva podnošenje svih nedaća i nevolja, žrtvujući imetak i tijelo – sve osim života. A dati život znači žrtvovati i svoje postojanje za Uzvišeni Cilj. Uzvišeni Allah je rekao: “Allah je od vjernika kupio živote njihove i imetke njihove u zamjenu za Džennet koji će im dati – oni će se na Allahovu putu boriti, pa ubijati i ginuti. On im je to zbilja obećao u Tevratu, i Indžilu, i Kur’anu – a ko od Allaha dosljednije ispunjava obećanje svoje? Zato se radujte pogodbi svojoj koju ste s Njim ugovorili, i to je veliki uspjeh.” (Tevba, 111)
Stoga, onima koji zbog bolesti ili drugog opravdanog razloga nisu u mogućnosti da učestvuju u džihadu, hadž im donosi nagrade džihada, jer i tokom obavljanja hadža čovjek mora podnijeti mnoštvo poteškoća. Prije svega, mora žrtvovati imetak, a potom strpljivo podnijeti sve teškoće puta i samih obreda hadža. Ta žrtva i podnošenje teškoća donose mu nagradu borbe na Allahovom, dž.š., putu. U istom svjetlu tumače se i riječi: „Džihad žene je u lijepom ophođenju prema svome mužu.“
Trud i dova
Riječi Allahova Poslanika, s.a.v.s.: “Onaj ko čini dovu ne čineći dobra djela, je poput onog ko baca strijelu bez luka”, možemo protumačiti na sljedeći način: Osoba koja pokušava baciti strijelu bez luka, ne može uspjeti u tome, čak i kada bi bila vrhunski strijelac. Ukoliko strijelac u svojim rukama ne drži luk, onda je nemoguće da pogodi metu. A da je imao čvrstu odluku, najprije bi pripremio luk, a onda bi ispalio strijelu.
Upravo takvo je i stanje onoga ko želi da njegova želja bude ispunjena i čini dovu za to, a ne izvršava naredbe niti čini dobra djela. Za takvu osobu možemo reći da ne posjeduje istinsku odlučnost i čvrstu volju prilikom činjenja dove, jer da posjeduje čvrstu volju u traženju ispunjenja svoje želje, onda bi bio odlučan u traženju. A odlučnost u traženju očituje se kroz iskren nijet, te činjenje dobrih djela.
Imetak se ne umanjuje dijeljenjem
Riječi Allahova Poslanika, s.a.v.s.: „Onaj ko vjeruje da će mu ono što dadne biti nadoknađeno, taj u dobročinstvu postupa velikodušno“, tumačimo na sljedeći način: Postoje dvije vrste nagrade za onoga ko udjeljuje. Prva vrsta su sevapi, kao dugoročna nagradu na Ahiretu, a druga vrsta su blagodati koje čovjek dobije neposredno nakon učinjenog dobrog djela. Uzvišeni Allah i jednu i drugu nagradu obećava u Časnom Kur'anu.
Ajet: „(…) Što god vi udijelite, On će to nadoknaditi, On najbolje opskrbljuje.” (Saba’, 39), obećanje je za nagradu na ovome svijetu. A u 261. ajetu sure Bekara, Uzvišeni Allah obećava sevape, tj. nagradu na Ahiretu: „Oni koji imanja svoja troše na Allahovom putu liče na onoga koji posije zrno iz kojeg nikne sedam klasova i u svakom klasu po stotinu zrna. – A Allah će onome kome hoće dati i više; Allah je neizmjerno dobar i sve zna.“
Štaviše, Uzvišeni Allah dobročiniteljima obećava desetorostruku nagradu za dobro koje učine: „Ko uradi dobro djelo, biće desetorostruko nagrađen.“ (Bekara 160) Prema tome, na ostatak čovjekova imetka spušta se poseban bereket, pa jedan dio koji je ostao zadobiva desetorostruku vrijednost. Onaj ko se srčanom pronicljivošću osvjedoči u te istine, neprestano udjeljuje i daruje drugim ljudima. A istinsko znanje je ono koje je stečeno putem pronicljivosti srca.
U nastavku hadisa Allahov Poslanik, s.a.v.s., nam je naredio da zaštitimo svoje imetke zekatom. U čovjekovom imetku dvoje ima svoj hak (pravo). Prvo su siromasi, a drugo su potrebe koje se pojave uslijed određenih, nenadanih situacija. Uzvišeni Allah je Taj Koji potražuje pravo siromaha. Isto tako, nenadane situacije su manifestacija kadera, što znači su i one pod Allahovom, dž.š., moći i upravom. Onaj ko ispuni pravo siromaha, postići će zadovoljstvo Uzvišenoga Gospodara.
Moguće je da Uzvišeni Allah manifestuje Svoj kader tako što će spriječiti događaje koji bi prouzrokovali nenadano trošenje imetka. Baš kao što se navodi u časnom ajetu: „Allah je dokidao šta je htio, a ostavljao šta je htio; u Njega je Glavna knjiga (Levh-i Mahfuz)“ (Ra'd, 39) A može se desiti i da On Uzvišeni od Sebe podmiri potrebe nastale uslijed nenadane situacije. On od Sebe nadoknadi ono što je čovjek potrošio, a podari mu i sabur, pa čovjek ne jadikuje zbog gubitka, što opet povećava njegovu nagradu.
Kada čovjek iz svoga imetka udijeli zekat, taj zekat biva zaštitna tvrđava za ostatak njegova imetka. Ukoliko mu pak Allah, dž.š., podari dodatni imetak zauzvrat, onda je taj imetak pod još većom zaštitom Uzvišenog Allaha.
Živjeti umjereno
Ko se usmjeri ka Allahu, dž.š., ko se uzda u Njega i oslanja na Njega, taj neće biti ovisan o drugome. Uzvišeni Allah će mu ispuniti sve potrebe i otkloniti nedostatke. Potvrda toga je u Njegovim riječima: „Onome koji se u Allaha uzda, On mu je dosta.“ (Talak, 3)
U istom ajetu, Uzvišeni Allah kaže: „To je savjet za onoga koji u Allaha i u onaj svijet vjeruje – a onome koji se Allaha boji, On će izlaz naći i opskrbiće ga odakle se i ne nada.“ Ajet se može protumačiti u značenju: „Ko god u potpunosti okrene lice od masive (svega sem Allaha, dž.š.), ko se usmjeri samo Njemu, i ko se bude Njega bojao, On će ga učiniti imućnim, opskrbit će ga Svojim rahmetom.“ U tom smislu su i riječi Allahova Poslanika, s.a.v.s.:
„Kada biste se vi istinski oslanjali na Allaha, On bi vas opskrbljivao kao što opskrbljuje ptice: ujutro odlaze gladne, a predvečer se vraćaju site.“ (Ibn Madže, „Zuhd“, 14; Tirmizi, „Zuhd“, 33; Nesai, es-Sunenu ‘l-kubra, 10/389)
Prema tome, ko god se usmjeri ka Allahu, dž.š., i istinski osloni na Njega, toga ne može pogoditi siromaštvo. Siromaštvo na koje mislimo je stanje ovisnosti o drugim ljudima.
Allahov Poslanik, s.a.v.s., nadalje kaže: „Onaj ko umjereno troši neće zapasti u siromaštvo. Umjeren život je polovina zarade.“ Živjeti umjerenim životom znači držati se srednjeg puta, između škrtarenja i rasipanja. Vezano za to, Uzvišeni Hakk, u Časnom Kur'anu kaže: „I oni koji, kad udjeljuju, ne rasipaju i ne škrtare, već se u tome drže sredine.“ (Furkan, 67)
Polovina pameti i polovina starosti
Potpunost pameti očituje se u robovanju radi Allahovog, dž.š., zadovoljstva i u lijepom postupanju prema Njegovim stvorenjima. Ispunjavanje dužnosti robovanja oslanja se na dva temelja: odanost i zadovoljstvo. Dakle, odanost u ispunjavanju naredbi i zadovoljstvo spram odredbe Uzvišenog Allaha. A lijepo ponašanje očituje se u neuznemiravanju ljudi i u velikodušnom postupanju prema njima. Ko god se bude klonio uznemiravanja ljudi i ko bude postupao velikodušno, ljudi će ga voljeti.
Riječima: „Ljubazno postupanje je polovina pameti“, Allahov Poslanik, s.a.v.s., kao da želi poručiti: Ko god se bude lijepo odnosio prema ljudima, stekao je polovinu pameti. A ako takva osoba bude ispunjavala i svoju dužnost robovanja Allahu, dž.š., onda je upotpunila i drugu polovicu.
U nastavku hadisa, Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže: „Tuga je polovina starosti.“ Starost je stanje nemoći i gubljenja snage. Ukoliko se u čovjekovom srcu nastani tuga, on gubi snagu koju je posjedovao, jer tuga je slabost sama po sebi.
Nadalje, Allahov Poslanik, s.a.v.s., nam obznanjuje da rastuživanje roditelja znači nepokornost prema njima. Ko god rastuži roditelje, čak i da nije imao namjeru da ih uznemiri, on im je pričinio tegobu.
Strpljenje i opskrba
Riječi Allahova Poslanika, s.a.v.s.: „Propalo je djelo (sevapi koje donosi) onog ko jadikuje u trenutku nevolje“, su za vjernike vrlo važno upozorenje. Uzvišeni Allah, u Časnom Kur'anu, kaže: „(…) Samo oni koji budu strpljivi biće bez računa nagrađeni.” (Zumer, 10) Nestrpljenje u nevoljama očituje se kroz jadikovanje i žaljenje, a osoba koja tako postupa ne zaslužuje sevape, jer se žali na odredbu Uzvišenog Allaha.
Ipak, treba znati da su jadikovanje i zapomaganje osobine čovjeka. U vezi s tim Uzvišeni Gospodar kaže: „Čovjek je, uistinu, stvoren malodušan: kada ga nevolja snađe – brižan je.“ (Mearidž, 19-20) A strpljenje se manifestuje uz pomoć i dobrotu Uzvišenog Hakka. Štaviše, Uzvišeni Allah, u Časnom Kur'anu kaže: „Strpljiv budi! Ali, strpljiv ćeš biti samo uz Allahovu pomoć.“ (Nahl, 127)
Iz toga zaključujemo da što je veća nevolja, to Allah, dž.š., više povećava sabur Svoga roba. Uz to, navedeni ajet nosi dvije jako bitne poruke. Prva poruka je zapravo ohrabrenje od Uzvišenog Allaha, Koji kaže da će nam podariti potrebni sabur. Druga poruka nas upozorava da trebamo biti svjesni da strpljenje koje posjedujemo nije od nas, već se manifestuje kao rezultat Allahove, dž.š., pomoći i dobrote prema nama.
Umjereno ponašanje i povjerljivost
U posljednjem dijelu časnog hadisa, Allahov Poslanik, s.a.v.s., kazuje: „Allah daje opskrbu onome ko živi umjereno, a lišava opskrbe onoga ko je rasipnik. Povjerljivost privlači rizk, a izdaja privlači siromaštvo.“ Te riječi Allahova Poslanika, s.a.v.s., možemo tumačiti na sljedeći način:
Ono što je potrošeno na nepokornost i griješenje, čak i da je malo, spada u rasipništvo. S druge strane, čak i da mnogo potrošimo na putu pokornosti Allahu, dž.š., to spada u umjereno trošenje. Ukoliko je rob pokoran Allahu, dž.š., i svoj imetak troši na ispravne stvari, onda on postupa u skladu sa takvalukom. A ko se bude oslanjao na Allaha, dž.š., On će ga opskrbiti odakle se i ne nada.
Prema tome, osoba koja rasipa svoj imetak ostat će lišena i ovosvjetske nagrade i dugoročne nagrade na Ahiretu. A kada je u pitanju osoba koja troši umjereno, Uzvišeni Allah će joj na ovome svijetu dati nagradu, ljepšu od onoga što je utrošila, a dobit će i nagradu na Ahiretu.
Očuvati emanet znači zauzdati i držati pod kontrolom tjelesne porive te sputavati nefsanske želje. Takvo stanje srcu donosi hejbet i oživljava ga. A izdaja slabi srce i privlači siromaštvo.
Siromaštvo, odnosno ovisnost, je stanje u kojem čovjek osjeća potrebu za nekim drugim, sem Allaha, dž.š. Onaj ko se prepusti svojim strastima i na taj način upropasti samoga sebe, taj je okrenuo svoje lice od Allaha, dž.š. A onaj ko tako postupi, zasigurno će zapasti u stanje ovisnosti.
A istina je to da su sva stvorenja osim Allaha, dž.š., siromašna i ovisna, baš kako se i navodi u časnom ajetu: „O ljudi, vi ste siromasi, vi trebate Allaha, a Allah je nezavisan i hvale dostojan.“ (Fatir, 15) (Kelabadi, Bahru ‘l-fevaid, 1/298-302)
Časopis Semerkand, br. 113, Lijepa narav
