Mama, babo, ne razumijem šta želite od mene!
Ukoliko postavljene granice i pravila nisu razumljivi i jasni, onda i to može biti jedan od uzroka nastanka problema u usvajanju discipline. Naprimjer, ukoliko djetetu kažemo: „Molim te nemoj biti nemiran!“, mi mu na taj način ne šaljemo konkretnu i jasnu poruku. Dijete bi trebalo biti u mogućnosti da sebi jasno odgovori na pitanja : „Šta je majka od mene tražila? Šta ne trebam učiniti? Kakvo je to pravilo postavljeno?“ Dakle, umjesto navedene rečenice, potrebno je da djetetu uputimo jasne smjernice poput: „Ako možeš, molim te igraj se u svojoj sobi.“, „Ne bi smio dirati šporet.“, „Možeš li, molim te, zatvoriti vrata od frižidera?“
Pored upozorenja, potrebno je i jasno iskazati posljedice nepoštivanja pravila. Kada kažemo: „Ugasi televizor ili ćeš loše proći!“, ili „Zatvori prozor i uđi unutra, nemoj me tjerati da ustajem!“, onda dijete razmišlja na način: „Šta će mi se dogoditi ako to učinim? Šta znači to da ću loše proći? Šta će se desiti ako moj otac ustane? Ja tu ne vidim ništa što bi me spriječilo u mojoj namjeri, pa prema tome, mogu nastaviti činiti šta sam naumio!“ Stoga, vrlo je bitno koristiti jasne izraze koji će djetetu pružiti mogućnost izbora, poput: „Dovoljno si gledao televiziju, već je prošlo sat vremena. Ukoliko ti ne ugasiš televizor, ja ću biti primoran da ga ugasim.“, ili „Ukoliko se budeš igrao naginjući se kroz prozor, morat ću te izvesti iz sobe. Izaberi da li ćeš se igrati dalje od prozora ili ćeš se igrati u svojoj sobi?“
Na taj način dijete će jasno shvatiti šta se od njega traži, kao i šta će se desiti ukoliko to ne ispuni. Naravno, iznimno je bitno da ukoliko dijete ne učini ono što od njega tražimo, uistinu odlučno ispunimo ono što smo obećali.
Ponekad roditelji koriste metode nagrade i kazne kako bi djecu podučili pozitivnim oblicima ponašanja ili kako bi ih spriječili u negativnim. Iako neki smatraju da je neprimjenjivanje kazni i primjenjivanje samo pohvala i nagrada odraz dobrih roditelja, takvo ubjeđenje nije ispravno. Jer, ukoliko se podsticaji koje nazivamo nagradom ne koriste ispravno, onda oni mogu negativno djelovati na dijete i nanijeti mu više štete nego kazne.
Kako se koriste metode nagrade i pohvale?
Mnogo je ispravnije nagraditi i pohvaliti dijete nakon što nešto učini i bez prethodne najave, nego li obećavati nagrade kako bismo osigurali da dijete učini određenu stvar. Pa tako, umjesto da postavljamo uslove poput: „Ako se budete lijepo igrali, dat ću vam čokoladu“, „Ako pojedeš sve iz tanjira, dopustit ću ti da gledaš crtani film.“, „Ako budeš miran, odvest ću te u lunapark.“, trebamo pratiti prirodan slijed. Onda kada dijete svojevoljno ispolji pozitivne oblike ponašanja bez ikakvog prethodnog podsticanja, tada treba iskoristiti priliku i nagraditi ga bez pretjerivanja. Tako će dijete osjetiti motivaciju da i dalje postupa na lijep način.
Naprimjer, ukoliko djetetu koje je pročitalo knjigu koju smo mu poklonili, poklonimo neku novu knjigu, bez prethodne najave o tome, onda ćemo istovremeno nagraditi njegov uspjeh i podstaknuti ga da nastavi sa tom lijepom praksom. Međutim, ne trebamo pratiti i nagrađivati svako djetetovo lijepo ponašanje. Jer, bitno je da ne učinimo da dijete pomisli da za svako lijepo ponašanje treba biti nagrađeno. Zbog toga mu nagrade trebamo davati samo ponekad. Na taj način ćemo spriječiti da dijete zapadne u stalno iščekivanje, misleći kako ga uvijek čeka spremna nagrada za učinjeno. Jedna od najočitijih grešaka koje se čine po tom pitanju jeste nagrađivanje i hvaljenje djece za ono što svakako spada u njihove obaveze. Takvo postupanje sprječava razvijanje djetetove svijesti o izvršavanju dužnosti. Uz to, na taj način postaje nemoguće i trajno usvajanje pozitivnih oblika ponašanja. A dijete počinje očekivati nagradu i pohvalu za svaki postupak, te ispoljava poremećaje u ponašanju onda kada se njegovo očekivanje ne realizuje.
Koja je mjera u pohvali?
Suprotno rasprostranjenom mišljenju, mala i iskrena pohvala djetetu može mnogo više značiti od ogromne nagrade. Međutim, naravno da i pohvala mora biti u okviru određenih granica. Naprimjer, umjesto iskazivanja pohvale vezane za djetetovu ličnost, pohvala treba biti usmjerena na njegov trud i rad. Zbog toga umjesto nedefinisanih izjava poput: „Ti si divno dijete, vrlo si pametan, ti si fantastičan!“, mnogo su umjesnijie pohvale u kojima djetetu detaljno ukazujemo na ono što je ispravno učinilo. Naprimjer, ispravno bi bilo kazati: „Pronašao si poprilično praktično rješenje za ovaj problem, čestitam!“, „Stavio si pravi omjer šećera u limunadu, mnogo mi se sviđa njen okus.“, „To što si igračke pokupila tako što si ih grupisala, je odlično.“
A pohvale koje su izrečene onda kada to nije potrebno ili pohvale koje nisu primjerene, jednako nanose štetu poimanju dosljednosti kao i razvoju djetetove ličnosti. U takvoj situaciji vrlo je izvjesno da će dijete često razmišljati na način: „Zašto me majka nije pohvalila? Zar oni ne bi trebali pred svima govoriti o tome koliko sam uspješan? Čime će me nagraditi za ovaj uspjeh koji sam postigao? Zašto mi otac nije uputio kompliment? Zbog čega nije učinio / kupio to što sam tražio?“ Na taj način, razvijaju se djeca koja su zatvorena za kritiku, koja stalno moraju slušati pohvale, koja pokazuju narcisoidne reakcije, koja se lahko povrijede na najmanji komentar i koja imaju nisko samopouzdanje.
Dobro, a kazne?
Prilikom primjene određenih sankcija kojima nastojimo postići disciplinu ili spriječiti negativne oblike ponašanja, vrlo je bitno da budemo svjesni nivoa dječijeg razvoja i toga šta su i u kojem dobu djeca sposobna učiniti. Naša očekivanja od djece, kao i pravila kojima ih nastojimo podučiti, trebaju biti realna. Naprimjer, djetetu koje ima potrebu za kretanjem nije nimalo pravedno reći da pola sata sjedi za sofrom. Ili, dijete koje preferira da koristi crnu boju, premda nema nikakvih psiholoških smetnji, sprječavati u tome, i prisiljavati ga da koristi druge boje, jeste pogrešno i predstavlja ograničavanje djeteta. Onako kako je nerazumljivo kažnjavati četverogodišnje dijete jer se nije samo obuklo, jednako je neumjesno i birati boju pidžame za dijete koje ima deset godina.
Još jedna stvar na koju treba obratiti pažnju prilikom sankcija jeste to da se ni u kojem slučaju ne smije raditi o „kazni koja je namijenjena samo djetetu“, već da to uvijek trebaju biti posljedice nepoštivanja pravila, rezultati pogrešnog odabira, odnosno mjere koje važe za sve ukućane, ukoliko krše pravila. Naprimjer, ukoliko djetetu koje se nastavlja igrati uprkos tome što je došlo vrijeme za pisanje zadaće, oduzmemo igračku, trebamo mu objasniti da to nije kazna namijenjena njemu, već da je to prirodan rezultat nastao kao posljedica kršenja pravila. Ukoliko djetetu kažemo: „Ne uzimam ti igračku da bih te kaznio, već zato što je to pravilo naše kuće i svi moramo poštovati pravila.“, omogućit ćemo mu da prirodno prihvati to stanje.
Ali, treba znati da pretjerane sankcije koje se primjenjuju da bi se dijete kaznilo za nešto što nema veze sa neželjenim oblicima ponašanja, u potpunosti negativno utječu na odgoj djeteta. Naprimjer, ako roditelji zatvaraju dijete u sobu zato što je bilo glasno, uskraćuju mu džeparac na mjesec dana zato što nije željelo jesti, oduzimaju mu najdražu knjigu zato što je navečer kasno leglo, ili ga pak fizički kažnjavaju, onda je takvim roditeljima vjerovatno potrebna stručna pomoć.
Još jedna greška koju roditelji često čine jeste to da sami ne ispoljavaju pozitivne oblike ponašanja koje očekuju od djece. Ukoliko kažemo: „Ne smiješ jesti čips!“, a mi ga jedemo, ili kažemo „Trebao bi čitati knjige.“, a mi u ruke ne uzimamo ni časopis, onda je neizbježno da će dijete podići zastavu neposlušnosti. Dijete koje je prinuđeno da radi ono što njegovi roditelji ne rade, gubi uvjerenje u to da je ponašanje na koje ga podstiču korisno. Vrlo je moguće da će takvo dijete početi razmišljati na način: „Da je to nešto toliko dobro, moja porodica bi to radila. Kada sam ja u pitanju insistiraju na tome iz svoga ćejfa, nepravedni su prema meni.“
