Mehmed Ceman | OSMANSKO CARSTVO
Historija je zabilježila nekoliko duela između sultana Selima Javuza i šejhu’l-islama koji je protestovao protiv nekih njegovih odluka. Sultan Selim Javuz (Žestoki) nije uzalud ponio ovaj nadimak. Vladao je kratkih, ali vrlo burnih osam godina, tokom kojih je bio prisiljen donositi krupne odluke koje su ponekad vrlo restriktivno djelovale na čitave slojeve društva. Iako su donošene sa najboljom namjerom, te odluke, po mišljenju šejhu’lislama, nisu bile u skladu sa šerijatom, pa je zahtijevao njihovo hitno povlačenje. Međutim, sultan Selim je i sam bio poznavalac šerijata, a imao je na divanu dvojicu vojnih kadija, izuzetnih učenjaka, pa je otvarana žestoka diskusija sa šejhu’l-islamom. Pošto bi iscrpio sve argumente koji ne bi poljuljali sultanovo mišljenje, šejhu’l-islam bi potegao za posljednjom mjerom – donošenjem fetve uperene protiv sultanove odluke ili uskraćivanju donošenja fetve koja bi poduprla sultanovu odluku. Pritiješnjen fetvom vrhovnog tumača šerijata, sultan Selim bi povukao donesenu odluku.
Zabilježeni su i slučajevi izuzetno tvrdoglavih sultana koji bi povukli spornu odluku tek nakon što bi šehju’l-islam zaprijetio da će ga proglasiti kršiteljem časnog šerijata. Nije bilo niti jednog Osmanovog potomka koji bi se, nakon takve prijetnje, usudio i dalje insistirati na svojoj odluci. Vremenom, položaj šejhu’lislama je bivao sve važniji, pa je ova institucija preuzela sve ključne dužnosti koje je nekada obavljao vojni kadija, kao što je postavljanje muftija i kadija te nadzor nad njihovim radom. Na vrhuncu moći ove institucije šejhu’l-islam je kontrolisao kompletno sudstvo i cjelokupnu ulemu Osmanlijske države. Ipak, položaj šejhu’lislama je postao ključan tek kada je na njega prešlo pravo donošenja fetvi koje su se odnosile na svakodnevni život i uobičajena vjerska pitanja, ali počesto i na krupna politička pitanja.
