Tevba ili pokajanje je prvi mekam na putu imana, početna tačka putovanja ka Uzvišenom Gospodaru, i ključ vrata koja vode u Njegovu blizinu. U jezičkom smislu riječ „tevba“ znači „vratiti se“, dok u teološkoj terminologiji ima značenje kajanja i napuštanja grijeha.
Tevba je napuštanje grijeha zbog njihove ružnoće, s prezirom u srcu, makar ti grijesi donosili i neku korist. Tevba je robovo ostavljanje grijeha zbog njihove omraženosti, čvrsta odluka da im se neće vraćati, i popravljanje i nadoknađivanje propuštenog, ukoliko je to moguće. Tevba je žal i kajanje zbog učinjenih grijeha, traženje milosti u stanju straha i nade, napuštanje lošeg društva i druženje sa vjernicima.
Ostavljanje grijeha zbog štete koju grijeh prouzrokuje, tijelu, imetku ili ugledu, a ne zbog prezrenosti grijeha, nije tevba. Učiniti tevbu znači pokajati se za prošlost, i popraviti budućnost.
Na koncu, učiniti istinsku tevbu znači odustati i od pouzdavanja u tevbu, dakle, učiniti tevbu i od tevbe.
Postoji mnogo definicija tevbe, ali pod uslovom da znamo da učiniti tevbu znači objediniti redoslijedom ilm (znanje), hal (stanje) i amel (djelo), onda se sve definicije mogu svesti u jednu. Prvo dakle dolazi znanje, potom stanje, a potom djelo. Stanje proizilazi iz znanja, a djela proizilaze iz stanja.
Znanje je robova spoznaja da su grijesi velika propast i da predstavljaju perdu između njega i Gospodara. Kada rob usvoji znanje o tome i svojim srcem postane svjestan, on osjeća tugu i nemir, jer zna da ga njegovi grijesi udaljavaju od njegova Gospodara. Svako srce koje je daleko od Gospodara, tužno je i pati. Bol zbog onoga što je bilo uzrok udaljavanja od Allaha, dž.š., nazivamo kajanjem.
Kada ta bol obuzme srce u potpunosti, to se onda naziva halom, i tada rob donosi čvrstu odluku vezanu za prošlost, sadašnjost i budućnost. Ta odluka rezultira djelom, tako što rob napušta grijehe odmah – sadašnjost, odlučuje da im se nikada neće vratiti – budućnost, a prošlost popravlja činjenjem dobra i nadoknađivanjem propuštenih djela.
Ukoliko se pažljivije analiziraju te tri odlike, uočava se da tevba ima svojstvo da loše osobine roba mijenja dobrim osobinama. A to će biti moguće samo ukoliko rob bude zajedno sa Uzvišenim Gospodarom i onda kada je među ljudima, ukoliko bude preferirao šutnju i pazio da jede halal hranu.
Prenosi se da je hazreti Ali, r.a., čuo nekog čovjeka, beduina, kako čini dovu:
„Allahu moj, kajem Ti se i tražim oprosta od Tebe.“, pa mu se obratio riječima:
„O pokajniče! Tevba učinjena na brzinu (bez potpunog prisustva svijesti) je tevba lažljivca.“ Nakon toga čovjek upita:
„Dobro, ako je tako, šta je onda tevba?“, a hazreti Ali, r.a., mu odgovori:
„Tevbu čini šestero: da se pokaješ za učinjene grijehe, da nadoknadiš propuštene farzove, da tražiš halala za nanesenu nepravdu, da odlučiš da se ne vraćaš grijesima, i da tijelo hranjeno grijesima uposliš u pokornosti, odnosno, da natjeraš svoj nefs da kuša gorčinu pokornosti kao što je kušao slast grijeha.
Šta je nasuh-tevba?
U časnim ajetima, Uzvišeni Gospodar je u opisu tevbe spomenuo termin „nasuh“, u našem jeziku prevedeno kao „iskreno, ozbiljno“. To je riječ koja ima dvojako značenje izvedeno iz korijena „nush“ i „nasihat“. Shodno tome, ima dva osnovna značenja: „iskrenost, čistoća“ i „popraviti, srediti“. Stoga, „nasuh“ je „onaj ko se mnogo čisti, popravlja i upotpunjava svoje stanje i propuste u pogledu svoje vjere, sve dok ne otkloni i posljednji nedostatak“.
Korijen „nush“ znači „željeti dobro svima, iskreno i dobronamjerno popravljati nepravilnosti, savjetovati“. Prema tome, nasuh je istovremeno i savjetnik – divan savjetnik.
Činiti nasihat, znači podsticati na ibadet, a odvraćati od grijeha. Gledano sa tog aspekta, istinska tevba je nasuh-tevba, iz razloga što onoga ko je učini odvraća od grijeha. Ukoliko je rob iskren i ustrajan u svome pokajanju, to će ga u svim situacijama sprječavati od činjenja grijeha. Međutim, ako čini tevbu, ali je stalno kvari i vraća se grijesima, onda je to znak da njegova tevba nije nasuh-tevba. Jer, da je njegova tevba njegov savjetnik, on se nikada ne bi vratio grijesima za koje se pokajao.
Ukoliko se osvrnemo na oba, gore navedena značenja, uočavamo da je „nasuh“ sifat (svojstvo) tevbe, koji ukazuje na potpuno iskreno, čisto i ozbiljno pokajanje. Utjecaj takve tevbe je ogroman, popravlja kompletno čovjekovo stanje – njegovu vjeru i ahlak.
Nasuh-tevba je istinsko pokajanje, učinjeno iz srca, nakon kojeg se osoba više ne vraća grijesima, ali unatoč tome zna da spas nije u njenim rukama, nego se pouzdava samo u Allahovu, dž.š., milost i dobrotu. (Imam Nesefi, Medariku ‘t-tenzil ve hakikatu ‘t-te'vil; Imam Gazali, Ihjau ulumi ‘d-din; Ragib el-Isfahani, Mufredat; Ebu ‘l-Lejs Semerkandi, Tefsiru ‘l-Kur'an; Imam Rabbani, Mektubat; Ismail Hakki Bursevi, Ruhu ‘l-bejan; Mehmed Vehbi Efendi; Hulasatu ‘l-bejan; Elmalılı Hamdi Yazır, Hak Dini Kur'an Dili)
Kako se čini nasuh-tevba?
U jednom hadisu Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže:
„Kao što se mlijeko ne vraća u vime iz kojeg je izašlo, isto tako se onaj ko učini iskrenu tevbu ne vraća grijesima.“ (Kurtubi, el-Džamiu li ahkami ‘l-Kur'an, 18/182; Sujuti, ed-Durru ‘l-Mensur, 8/227)
U drugom hadisu kaže: „Svi ljudi griješe, a najbolji od njih su oni koji se kaju za grijehe.“ (Tirmizi, Kijamet 50; Ibn Madže, Zuhd 30)
Abdullah b. Abbas, r.a., je nasuh-tevbu ovako opisao:
„Nasuh-tevba je da tražiš oprosta jezikom, kaješ se srcem i tijelo držiš daleko od grijeha.“
Ashab Huzejfe el-Jemani, r.a., poznat kao Poslanikov, s.a.v.s., saputnik, je rekao: „Čovjeku je dosta zla da se nakon tevbe vrati grijehu.“
Uzvišeni Allah u suri Nisa’ opisuje pokajanje za koje je obećao da će ga primiti:
„Allah prima pokajanje samo od onih koji učine kakvo hrđavo djelo samo iz lahkomislenosti, i koji se ubrzo pokaju; njima će Allah oprostiti – A Allah sve zna i mudar je. Uzaludno je kajanje onih koji čine hrđava djela, a koji kad se nekom od njih približi smrt, govore: ‘Sad se zaista kajem!’, a i onima koji umru kao nevjernici. Njima smo bolnu patnju pripremili.“ (Nisa’, 17-18)
Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „O ljudi, pokajte se i tražite oprost od Uzvišenog Allaha, jer ja Mu se u jednom danu pokajem stotinu puta.“ (Muslim, Zikr, 42)
Tevba časnog Poslanika, s.a.v.s., obavezuje i ummet na kajanje. Unatoč činjenici da je bio čist od grijeha, Allahov Poslanik, s.a.v.s., je obznanio da se u danu kajao stotinu puta, da bi ummet podstaknuo na tevbu i istigfar.
Stoga, čovjek je obavezan da se stalno kaje. Jer, kajanje u smrtnom času ne donosi korist. Tevba onoga ko se kaje u trenutku kada duša dođe do grla i kada izgubi svaku nadu u život, a prije toga je ustrajno činio grijehe, pa ga je u tom stanju zatekla smrt, nije tevba koja je naređena. Da li će biti primljena, ovisi o Allahovoj, dž.š., volji.
Povratak od kufra, iman i tevba prije nego što duša počne da napušta tijelo – dok osoba još uvijek ima nadu za život – je primljena kod Gospodara, Uzvišeni Allah je obećao da će je primiti. Kajanje i iman u trenutku kad se duša rastaje od tijela, se ne primaju. Nakon imana treba učiniti barem neko dobro djelo, i potrebno je da osoba ima dovoljno vremena za to. (Fahruddin Razi, Tefsir-i Kebir, Abdulkerim el-Kušejri, Letaifu ‘l-išarat; Rabbani, Mektubat; Kelabazi, Taarruf; Hak Dini Kur'an Dili)
Pored toga, tevba treba da bude svojevoljna. Prisilno pokajanje je kao iman očitovan na samrti, nema vrijednost. Tako je i sa svim drugim ibadetima. Zbog toga poslanici, a.s., ljude nikada nisu tjerali u vjeru silom, nego su im pokazivali mudžize i pozivali ih na najljepši način.
„Da bi Gospodar vaš preko ružnih postupaka vaših prešao“
Navedeni dio ajeta je nada da će Allah, dž.š., zbog Svoje dobrote i milosti, pokriti grijehe roba koji se pokajao, a nikako ne znači da će Uzvišeni Gospodar obavezno tako postupiti. Obzirom da je tako kada je riječ o nasuh-tevbi, onda je jasno da za druge vrste pokajanja nemamo garanciju nikako. Nada u Allahov oprost, primljenost tevbe i nagradu, ne umanjuje iskrenost u pokajanju. Naprotiv, podstiče roba na još veću iskrenost i budi želju u njegovom srcu – želju da ostavi grijehe zbog njihove omraženosti kod Gospodara, želju da ih Allah, dž.š., pokrije kao da se nisu ni desili, i želju za Njegovim zadovoljstvom.
Bitno napomenuti da pokrivanje ili brisanje grijeha tevbom, nije isto što i nečinjenje grijeha. Jer, tevba neće izbrisati grijehe iz Allahovog, dž.š., znanja, pa tako onaj ko se pokaje za grijehe ne može biti jednak onome ko ih nije činio. Izbrisati grijehe iz Allahovog znanja je nemoguće, ali moguće ih je pokriti nasuh-tevbom, dobročinstvima i kefaretom (otkup za grijehe). Grijesi bivaju oprošteni i izbrisani iz knjige robovih djela, a rob biva oslobođen kazne. Štaviše, nakon toga, shodno stanju roba, Allah, dž.š., prema njemu postupa kao da nije ni činio grijehe. Ali, budući da nije nevin, ne može dostići stepen onih koji su nevini i potpuno čisti od grijeha. Iako je tako, rob ne treba gubiti nadu u Allahovu milost, jer Allah, dž.š., sve može.
Prema tumačenju Ebussuda Efendija i Hakima Nišaburija, rah., ajet u kojem Uzvišeni Allah zapovijeda tevbu je dokaz da je pokajanje farz (obavezno) nakon svakog grijeha. Jer, svaku zapovijed koja je apsolutna potrebno je ispuniti odmah. Kao što je slučaj u gore navedenom ajetu, zapovijed tevbe nije uslovljena ničim, pokajanje je farz nakon svakog grijeha, malog ili velikog. Odlaganje pokajanja nije dozvoljeno. Ukoliko rob, nakon učinjenog grijeha odlaže tevbu, on time čini još jedan grijeh. Onaj ko posrne i zapadne u grijeh, treba se što prije pokajati i zatražiti oprosta od Allaha, dž.š.
Kao što onaj ko proguta otrov odmah reaguje, pokušavajući ga izbaciti iz tijela, isto tako i onaj ko učini nepokornost ili grijeh treba odmah učiniti tevbu, kako bi se riješio otrova koji ubija njegovo srce. A Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Propao je onaj koji zanemaruje svoje poslove, govoreći ‘Uradit ću kasnije.‘“ (Dejlemi, el-Firdevs, 2420; Ebu Nuajm, Hil'je, 33, 383; 6, 55; 9, 283; Ibn Adi, el-Kamil, 1, 205)
„Allah neće osramotiti vjernike“
U drugom dijelu ajeta, kao veliku radosnu vijest, Gospodar svjetova kazuje:
„(…) Da bi vas u džennetske bašče, kroz koje će rijeke teći, uveo, na dan u kojem Allah neće osramotiti Vjerovjesnika i one koji su zajedno sa njim vjerovali.“
Uzvišeni Allah neće osramotiti Svoga Poslanika, s.a.v.s., tj. neće odbiti njegov šefa'at. Primit će njegov zagovor za one koji budu imali pravo na njega, te na taj način vjernici neće biti osramoćeni pred nevjernicima. Moguće i da se ajetom nagovještava da će vjernici koji budu imali mnogo grijeha, za svoje grijehe biti kažnjeni skriveno od očiju nevjernika.
Svjetlost shodno imanu i djelima
Uzvišeni Gospodar u ajetu kaže: „Svjetlo njihovo će ići ispred njih i s njihove desne strane.“ U ajetu je spomenuta prednja i desna strana iz razloga što će tim sretnicima knjiga djela biti data sa te dvije strane. Suprotno njima, stanovnici Džehennema će knjigu dobiti sa lijeve i sa zadnje strane.
„‘Gospodaru naš’ – govoriće oni – ‘učini potpunim svjetlo naše i oprosti nam jer Ti, doista, sve možeš.‘“
Ibn Abbas, r.a., kazuje da će tako reći zbog straha, kada vide da se ugasilo svjetlo munafika.
Hasan el-Basri, rah., u tumačenju spomenutog dijela ajeta kaže: „Uzvišeni Allah je upotpunio njihov nur, ali oni će ponovo tražiti od Gospodara, iz želje da Mu se još više približe.“
Svjetlo vjernika razlikovat će se shodno njihovim djelima. Nur onih koji budu na najnižem stepenu osvjetljavat će samo mjesto gdje budu stajali. Stoga će oni tražiti od Allaha, dž.š., da upotpuni odnosno poveća njihov nur.
Prenosi se da će arifi, oni koji budu prednjačili u imanu i dobru, preko Sirat-ćuprije preći poput munje. Neki će vjernici preći poput vjetra, neki poput konja, neki pak okrenuti licem na tlo, a neki će biti vučeni sa stražnje strane. Tada će posljednje dvije skupine, moliti Allaha, dž.š.: „Gospodaru, učini potpunim svjetlo naše.“ Allame Džarullah ez-Zemahšeri, rah., o tome govori u tefsiru Keššaf.
Sehl et-Tusteri, k.s., kaže: „Vjernici su uvijek u potrebi za Allahom, dž.š., i na ovome i na budućem svijetu. Čak i kada budu u Džennetu – u obilju i ljepoti, oni će ponovo željeti i tražiti svoga Gospodara. Jer, oni izgaraju u čežnji za Njim, i zbog toga govore: ‘Učini potpunim svjetlo naše.'“
Prema drugom tumačenju, upotpunjavanje nura vjernika traje sve dok ne stignu u Džennet. Riječi „oprosti nam“ znače „očisti nas od nečistoće grijeha“.
Imam Rabbani, k.s., u djelu „Mektubat“ u vezi sa navedenim ajetom kaže:
„Najveća sreća je postići stanje u kojem za svaki grijeh činiš tevbu, postupaš prema takvaluku i čuvaš se svih harama i sumnjivih stvari. Veliko je dobro i kajati se samo za neke grijehe i čuvati se samo nekih harama. Nadati je se da će se bereket i nur takvog postupanja proširiti, te da će se čovjek početi kajati za sve grijehe i čuvati se svih harama. Ako nije moguće nešto izvršiti u potpunosti, onda to ne treba u potpunosti ni ostaviti.“
„Ti, doista, sve možeš“
Ako bismo posljednje riječi ajeta „Ti, doista, sve možeš“ posmatrali u kontekstu prethodnog dijela ajeta, mogli bismo kazati da znače: „Ti, doista, možeš, upotpuniti naše svjetlo, oprostiti grijehe i primiti našu tevbu.“
Objedinjujući sva navedena značenja, možemo kazati da tefsir ajeta glasi:
„O vjernici! Čišćenje srca od grijeha je potreba imana. Čišćenje počinje tevbom – iskrenim kajanjem i okretanjem Allahu, dž.š. Učinite tevbu koja će vam biti savjetnik i zaštita od grijeha, i koja će očistiti vaša srca, a organe ukrasiti ibadetom. Ako učinite tako, nadati je se da će vam Gospodar svjetova oprostiti, preći preko vaših greški i uvesti vas u džennetske bašče kroz koje će rijeke teći.
Kako god se svako ko strahuje od smrti čuva otrovne hrane, isto tako i onaj ko se boji vječne patnje treba da se čuva grijeha. Onaj ko bi i pojeo nešto otrovno, zbog želje za životom na ovom svijetu, odmah bi to povratio. Isto tako, i još i više, onaj ko unese u sebe otrov grijeha – a to je otrov za vjeru, treba da učini sve što je potrebno kako bi ga što prije izbacio iz sebe. Jer, ahiretska patnja je vječna.
Stoga, čovjek treba učiniti tevbu i osloboditi se od utjecaja grijeha, prije nego što otrov uništi njegovu duhovnost. A ukoliko se to desi, može da bude kasno.“ (Tefsir-i Kebir; Ihjau ulumi ‘d-din; Nedžmeddin Kubra, Usul-i ašere; Rabbani, Mektubat; Letaifu ‘l-išarat; Hulasatu ‘l-bejan; Hak Dini Kur'an Dili)
Uzvišeni Allah najbolje zna.
