Granice trebaju biti u skladu sa djetetovim godinama i razvojem, te dovoljno funkcionalne i fleksibilne kako djeci ne bi pričinjavale poteškoće i kako bi im omogućile da otkriju sebe.
Djeca imaju potrebu za slobodom kako bi otkrila vlastite sposobnosti, naučila preuzeti odgovornost i upoznala život. Mlade ličnosti koje svaki dan sve više odrastaju sklone su preispitivanju pravila koja im odrasli postave. Pravila trebaju biti promjenjive prirode, jer nije ispravno da djetetu od 5 i od 10 godina, naprimjer, jednako ograničimo vrijeme odlaska na spavanje. Kada naša djeca postanu dovoljno spremna za određene stvari i preuzimanje odgovornosti bit će potrebno da preispitamo postavljena pravila.
U tom periodu roditelj treba sebi postaviti pitanje: „Da li to pravilo treba i dalje važiti? Da li je došlo vrijeme za preuzimanje odgovornosti?“ Kako bi podržali zdrav razvoj djeteta, roditelji uvijek trebaju izvagati u kojoj mjeri i za šta su djeca spremna i, ako je potrebno, trebaju proširiti prethodno postavljene granice. Pogrešno je djetetu od deset godina braniti da samo ode u prodavnicu i bespotrebno ga ograničavati govoreći mu: „Ne može! Ti si mali, ne možeš ići sam, nešto će ti se dogoditi.“ Isto tako, pogrešno je i prisiljavati dijete od pet godina da samo obavlja teške poslove uz izgovore: „Neka nauči, neka bude samostalan, neka odraste!“ Granice trebaju biti u skladu sa djetetovim godinama i razvojem, te dovoljno funkcionalne i fleksibilne kako djeci ne bi pričinjavale poteškoće i kako bi im omogućile da otkriju sebe.
Poteškoće u podučavanju
Djeca se međusobno razlikuju po svojoj prirodi, naravi, interesovanjima, načinu percipiranja i sposobnostima. Zbog toga, uzaludno je očekivati da svako od njih na isti način razumijeva i primjenjuje pravila. Iako jedno Vaše dijete odmah gasi televizor nakon što mu to kažete, drugo dijete koje ima drugačiji karakter ili je doživjelo određene nesuglasice sa Vama možda će iskušavati Vaše strpljenje. Bitno je nastaviti sa odlučnošću i ne pokazati bilo kakvo kolebanje. Ključno je to da svi odrasli iz djetetovog okruženja zauzmu isti stav, da svi primijene iste metode i da ne popuštaju u već određenom pravilu. Ukoliko je to moguće, o postavljenim pravilima trebaju biti obaviješteni svi članovi porodice, rodbina, nastavnici i prijatelji kako bi podržali roditelje.
Najvažniji faktor neuspjeha roditelja u postavljanju pravila jeste uporno ponavljanje pogrešnog pristupa. Kao što smo i prije rekli, normalno je da previše autoritativni ili previše popustljivi roditelji neće postići nikakve rezultate. Djetetu koje ne poštuje granice roditelji moraju pristupiti smireno, imajući jasan i odlučan stav. Ukoliko se ljutnja nastavi, onda treba sačekati da se obje strane smire, jer povisivanje tona, prijetnje, nasilje, zatvaranje djeteta u sobu i tome slična nasilna ponašanja neće izroditi nikakvim pozitivnim rezultatima. Isto tako, neće ničemu služiti niti navaljivanje, pretjerano savjetovanje, ili kritikovanje.
Metode postavljanja pravila
Svoju poruku usredotočite na ponašanje. Suštinski cilj je u odbijanju neprihvatljivog ponašanja, a ne u odbijanju djeteta. Stoga, ne treba izgovarati riječi koje će naštetiti djetetovim emocijama. Ne treba upotrebljavati izraze koji djetetu ulijevaju osjećaj manjka vrijednosti, poput: „Baš imaš ružnu narav! Zar te nije stid da rastužuješ svoga brata? Zar ne vidiš da sam zauzeta! Kako si samo bezobrazan, dosta mi je više tebe!“
Budite jasni i razumljivi. Umjesto da upotrebljavate rečenice poput: „Ne gledaj previše crtane filmove. Nemoj kasniti puno, pa da se babo naljuti. Dobro pospremi svoju sobu. Nemoj piti štetne napitke…“, koje ostavljaju prostora za eskiviranje, koristite jasne rečenice poput: „Možeš gledati televiziju pola sata. U tri sata budi u kući. Spremi svoj krevet i obriši stol. Ne smiješ piti koka-kolu, možeš piti jogurt…“
Unaprijed ih upoznajte sa posljedicama određenog ponašanja i svoje riječi potvrdite djelovanjem. Naprimjer, recite djetetu da ćete mu uzeti čokoladu iz ruku ukoliko ju bude jelo bez pitanja, ili da se nekoliko dana neće moći igrati igračkama, ukoliko ih ne pokupi nakon igre. Nakon što kažete takve rečenice, onda ih zaista i sprovedite u djelo.
Primijenite sistem ograničenja kojima ćete podstaći dijete da prestane ponavljati pogrešne postupke. Naprimjer, ukoliko dijete uporno kasni kući, odredite novo vrijeme dolaska kući, tako da ono bude još ranije od dotadašnjeg. Ukoliko tokom igre uporno vara, onda mu ne dajte da neko vrijeme učestvuje u igri. Ukoliko je djetetu prešlo u naviku da je stalno za računarom ili da drži mobitel u rukama, te zbog toga zapostavlja svoje obaveze, onda mu na neko vrijeme oduzmite mobitel ili računar. Ukoliko neku stvar izgubi zbog nemara, nemojte mu je odmah kupovati.
Tri različita pristupa i rezultati
Kako bismo bolje razumjeli koji je to ispravan pristup roditelja, navest ćemo određene primjere. Pogledajmo primjere majki koje su došle u goste sa svojim sinovima: Imranom, Amarom i Ismailom. Zamislimo da je Imranova majka autoritativna, Amarova previše popustljiva, a da Ismailova majka ima uravnotežen pristup. Nakon što svaki od njih učini neki nestašluk, reakcije njihovih majki će izgledati otprilike ovako:
Imranova majka: „Sine, ne udaraj svog druga, istući ću te!“ Čak i kada bi Imran u tom trenutku rekao „Dobro!“, on bi malo kasnije opet nastavio sa istim ponašanjem… Majka bi opet rekla: „Kome ja govorim, ne budi bezobrazan, loše ćeš proći!“, a onda bi ga udarila po ruci. Imran bi se ponašao kao da se smirio. Nakon pet minuta začula bi se buka, jer se Imran popeo na policu, pao sa nje i udario se u glavu. Dakle, majčine prijetnje i nasilje nisu ga zaustavile.
Amarova majka: „Amare, vrlo je opasno da se penjete na policu, brineš me. Nemojte se penjati, može li dušo? Budite mirni.“ Amar bi rekao „Dobro!“ i nastavio bi sa igrom. Nakon nekog vremena i on bi pao i udario se u glavu. Majčina blaga upozorenja nisu urodila plodom.
Ismailova majka: „Ismaile, možeš li malo doći?“ Ismail bi došao, a majka bi mu rekla: „Hoćeš li da se ovdje igraš, ali da se ne penješ po polici, ili se želiš igrati kući sam?“ Ismail bi rekao da se želi igrati tu i da se neće penjati po polici, a onda bi se nastavio smireno igrati.
Iako autoritativna majka jasno izražava ono što želi, njena metoda je grubost i zbog toga još više podstiče dijete na negativno ponašanje. Majka koja je postupila previše blago, iako je pristupila djetetu sa poštovanjem, ona nije jasno ocrtala granice i dijete nije osjetilo da postoji neka posljedica zbog koje ne smije nastaviti postupati kako želi. Majka koja je pristupila na uravnotežen način, koja je zatražila od djeteta da napravi izbor i izrazila posljedice izbora, jasno je ocrtala granice, smireno je razgovarala sa djetetom i postigla je kompromis. Na takvoj majci je da bude odlučna i ispuni ono što je rekla ukoliko se Ismail nastavi penjati po polici, da ga zaista odvede kući i pokaže da se nije radilo varanju.
Zajedničko djelovanje
Osvrnimo se sada na rješavanje sukoba među braćom i sestrama. U situacijama kada djeca ne žele dijeliti određenu igračku, nikakvog efekta neće imati nelogične rečenice poput: „Ko je prvi uzeo, neka se on igra“ ili „Sine, ti si stariji, daj bratu nek se igra.“
Isto tako, roditelj koji postupi grubo ili primijeni silu govoreći: „Dajte mi tu igračku, niko se sad neće igrati! Ako išta progovorite, oboje ću vas zatvoriti u sobu!“, izazvat će ljutnju kod djece i neće ih naučiti ispravnom ponašanju. Štaviše, takvo postupanje kod djece ostavlja utisak da se sve može riješiti prijetnjama, silom i batinama. Suprotno tome, roditelj koji je sasvim pasivan i koji u takvim situacijama reaguje na način: „Molim vas djeco, nemojte se svađati, baš me mnogo umarate, zar vam nimalo nije žao mene; dobro, dat ću vam igračku, ali lijepo se igrajte, jesmo li se dogovorili?“, također neće postići nikakav rezultat. Takav roditelj svojim riječima djeci šalje poruku da mu smeta njihovo ponašanje, ali da ih neće zaustaviti u tome i da će opet nastaviti govoriti kako nije zadovoljan takvim ponašanjem. A djeca, sve dok su spremna da slušaju te žalbe, mogu nastaviti sa istim ponašanjem. Inače, takvi roditelji su upravo najmanje uspješni u postavljanju granica.
Kao što vidimo, bitno je ne ulaziti u sukob sa djetetom. Ukoliko nastojimo ubijediti dijete, onda jedna strana dobija a druga gubi. Kada upotrijebimo snagu, opet se isto dešava. Istina, uz strogi pristup roditelji uvijek pobjeđuju, a bespomoćna djeca primorana su da uvijek gube, međutim, takva djeca se zbog toga osjećaju jako loše. Najispravniji način je u zajedničkom djelovanju, u pružanju djetetu mogućnosti izbora i omogućavanju preuzimanja odgovornosti. Stoga, prvo što roditelj treba učiniti jeste da smiri ljutnju kod djece, a zatim da kaže: „Svako od vas može se igrati deset minuta (dok velika kazaljka ne dođe na…). U suprotnom, uzet ću vam igračku.“ Nakon toga, roditelj će doista pratiti vrijeme na satu. Kada je u pitanju izbor ko će se prvi igrati igračkom, roditelji mogu upotrijebiti pravednu metodu izvlačenja imena djeteta ili tome sličan način odabira.
Stvari koje roditelji ne trebaju raditi:
- Postupati kako dijete želi, samo da bi prestalo iskaljivati ljutnju.
- Kada dijete ne ispoštuje pravilo i ne uradi ono što se od njega traži, učiniti traženo umjesto njega, pa čak to bilo i uz prijekore i ljutnju.
- Ne dati djetetu priliku da pokuša, i raditi umjesto njega stvari za koje je ono sposobno.
- Stalno ignorisati negativna ponašanja misleći da će proći sama od sebe.
- Uvijek sprječavati negativne posljedice djetetovog lošeg postupka.
Časopis Semerkand, br. 110, Odgoj djece
