Sreća je da se ne možemo sjetiti svega što smo u životu proživjeli. Međutim, ako smo mi zaboravili, to ne znači da je nestalo.
Taloženje trauma, boli i svekolikog iskustva su poput stalaktita naslaganih na zidovima špilje. Naslage su s godinama sve teže i veće, zraka i prostora u špilji naše duše je sve manje. Na poslijetku, uguši nas vlastiti život. Čovjek, prirodno, pokušava pronaći izlaz iz tog kamenog zatvora. Neko podjetinji, pa se u sedmoj deceniji ponaša kao tinejdžer, nadajući se da će tako vratiti vrijeme unazad. Neko padne u depresiju, neku vrstu utrnjenja, što je takođe svojevrsni pokušaj da se zaustavi ono što stati neće. Vrijeme neumoljivo prolazi, a ‘čovjek je, zaista, na gubitku’. Ljubav prema svemu i svačemu na ovom svijetu je za mnoge pokušaj da se održe u vječnosti. Ipak, kako ljudi uglavnom vole prolazne stvari, onda je razočaranje veće od slasti. I onda opet ne preostaje ništa do uzaludnih pokušaja da se vrijeme vrati, zaustavi. Ti pokušaji su besmisleni i nedjelotvorni, poput plastičnih operacija kojima se uklanjaju bore. U tesavufu je poznat lijek za očaj starenja i neumitnost smrti – to je povezivanje s Onim koji je Vječan, ne propada, ne umire. Ljubav prema Gospodaru daje čovjeku slobodu od svih drugih ljubavi koje su podložne nestajanju, a životu daje potpuni smisao. Hazreti Rumi poziva sve ljude u tarikat, bez obzira odakle dolaze, koje su vjere, nevjere, boje, godina. Jer, tarikat, duhovni put pročišćenja, ljubavi i nade skida stalaktite sa zidova naše duše i omogućava da u nju uđe svjetlost i zrak. Kada kamene naslage otpadnu, ostaju ožiljci. Veliki i duboki onoliko koliki su bili naši grijesi, traume, tuge. Međutim, kad zacijele, od njih ostaje samo blijedi trag koji, zapravo, slavi veličanstvenost Božije Milosti i Oprosta.
Aida Begić-Zubčević
Dođi!
Dođi ko god da si,
ne mari i ako si nevjernik,
ne mari i ako si posrnuo hiljadu puta.
Dođi!
Dođi ko god da si.
Jer ovo nisu vrata beznađa.
Dođi!
Takav kakav si.
Hz Mevlana Dželaludin Rumi
