Mi smo među prvima u svijetu po pitanju gledanja televizije i korištenja društvenih mreža.
Na prvi pogled se može pomisliti kako smo tako među najmudrijim i najsavjesnijim posmatračima ovoga svijeta.
Nije li tako? Svi mi znamo da nije.
Danas mnogi od nas prate događaje u vezi politike i sporta, a koji se razvijaju i mijenjaju iz minuta u minut. Dok u rukama imamo mobilne telefone, ponekad se upuštamo u rasprave na društvenim mrežama, ponekad gledamo fotografije i video zapise, a ponekad razgovaramo ili se dopisujemo s nekim.
Ponekad se satima zaglavimo ispred TV-u, prateći neku debatu ili raspravu, i zaspimo tako pred ekranom. Sljedećeg jutra razgovaramo jedni s drugima o vijestima koje smo čuli i čitali. Ponekad i po cijeli dan raspredamo o tome…
On ima ideal, ali…
Dok smo studirali na fakultetu, najvažnije nam je bilo biti svjestan svijeta izvan sebe. Šta se dešava u zemlji, ko šta radi u islamskom svijetu, kuda ide svijet?
Da bismo saznali odgovore na ova pitanja, pratili bismo novine, gledali televizijske vijesti, čitali knjige, časopise i trčali na konferencije. Do jutra smo razgovarali o nacionalnim i svjetskim temama. To smo radili kako ne bismo ostali zaglavljeni u vlastitoj ljusci, i znali smo da je neizostavna dužnost postati svjesno ljudsko biće.
Posjedovati ideal znači biti svjestan ovoga svijeta, i biti o njemu informisan. Ići na univerzitet značilo je biti svjestan šta se dešava. Nekada smo na religiozne ljude koji se ne bave ovim temama, poput nas, gledali kao na “nesvjesne ljude”. Za mnoge od nas namaz, post i zikr nisu bili mnogo vrijedniji od praćenja svijeta i posjedovanja ideala. Glavni posao je bio spasiti zemlju i svijet.
Kako su godine prolazile i kako smo se suočavali sa činjenicama, shvatili smo da je većina stvari za koje smo mislili da su važne zapravo nevažne, a stvari za koje smo mislili da su nevažne, da su upravo one važne. Da, bili smo svjesni svijeta, ali nismo bili svjesni sebe. Imali smo predodžbu o događanjima u svijetu, ali nismo imali pojma o sebi, i tome šta se u nama događa. Da, stigli smo negdje, ali kao da ovo mjesto nije naše.
A šta bi napisao onaj ko je svjestan svijeta, ali koji nije svjestan svog Gospodara, koji nema vezu s Njim? Pravo pitanje nije pitanje šta se događa u zemlji, nego šta se događa u tebi, u meni, u nama! Kako bismo mogli popraviti svijet ignorirajući sebe, i igonorirajući potrebu da radimo na sebi i na tome da sebe promijenimo? Kako bismo mogli da radimo poslove i obavljamo na ulici, u gradu, u državi, u svijetu, a da nismo obavili svoje poslove koje imamo kod svojih kuća!?
Moramo razumjeti ovo: u našoj vjeri sve počinje od mene, počinje sa mnom. Svaki posao počinje sa saznanjem šta Uzvišeni Allah želi od mene i s tim da to uradim. Počinje od toga da znam i radim ono što je meni obavezno, a ne drugima, društvu ili redu. To smo pak shvatili prekasno.
Mi ne radimo, mi radimo na tome da neko drugi uradi
Dozvolite mi da vam ispričam jedan događaj u vezi sa ovim pitanjem. U vrijeme sukoba iz 1970-ih, između desno i lijevo orijentiranih, u previranjima u kojima su se mladi ljudi međusobno ubijali, grupa mladih ljudi, koji su bili poznati kao vođe omladine, i tako priznati, je tražila šejha. Odlaze u nekoliko tekija. Svuda vide kako ih lijepo dočekuju i čašćavaju. Zatim se žele sastati sa Sejjidom Muhammedom Rašdom, kuddise sirruhu. Sejda ih prima u svojoj bašti. Mladi ljudi mu ljube ruku, jedan po jedan. Sejda im izražava dobrodošlicu riječima “dobrodošli”. Potom ih pita za zdravlje, a onda postavlja pitanje:
- Ko ste vi, čime se bavite?
Jedan od njih odgovori:
- Šejh-efendija, mi činimo džihad kako bismo islamizirali ovu zemlju.
Sejda, kuddise sirruhu, na to reče:
- Dobro. A klanjate li vi?
Mladići se začudiše, jer su mislili kako oni obavljaju dužnost koja je važnija do namaza. Njihov predstavnik na to reče:
- Ima nas i koji klanjaju, a ima nas i koji ne klanjaju, koji propuštaju namaz.
Na to će Sejda, kuddise sirruhu:
- Tamam, Allah razi olsun. Ako čovjek ne klanja namaz, kako onda u tom slučaju može da čini džihad?
Te su riječi prisutne začudile. Tada je nekoliko njih odmah zatražilo da budu primljeni u tarikat. Drugi su pak otišli nekim trećim putem.
Riječi tog šejha su za nas jedno mjerilo. Ne bismo smjeli da izgovaramo velike riječi, bez da radimo ono što Uzvišeni Allah od nas traži, i bez da obavljamo stroge obaveze – farzove. Ne bismo smjeli tvrditi da smo muškarčine, ukoliko ne radimo djela muškarčina. Ne smijemo tvrditi kako smo došli na cilj, bez da smo zakoračili na put koji njemu vodi. Ne smijemo pomisliti kako ćemo postati učenjaci tako što pratimo društvene mreže i dnevna događanja.
Naša opsesija vijestima
Kada kažemo aktuelnosti i dnevna događanja, odmah pomislimo na novosti. Bilo bi ispravno reći da imamo opsesiju vijestima kao društvo. Većina nas ujutro prvo provjeri vijesti. Koji političar je kome šta rekao, ko se s kim borio, gde je u svetu bila katastrofa, koje su najnovije glasine u sportu, i tome sl…
Gdje god da odemo u kafiće, restorane ili radna mesta, u jednom uglu stoji upaljen TV. Mnogi su podešeni na informativni kanal. Glasnoća televizije je maksimalno pojačana, a vijesti koje deprimiraju ljude razlijegaju se tako… Svako ko vidi ovu scenu izvana može pomisliti da je nivo svijesti društva visok. Međutim, svi znamo da nije tako…
Naš narod, kada je vjera u pitanju, još ne poznaje ni najosnovnija načela svoje vjere. Ali koji političar, koja vojska, koja stranka šta radi tog dana, pa i tog sata, prati i zna. On tvituje o ljudima koje ne poznaje; pišu se pohvala, psovke, polemiše se. Očigledno je da smo se izgubili u prateći aktuelnih tema ili dnevnih događanja.
Riječ “haber” kojom na turskom imenujemo vijest je arapskog porijekla. Korijensko značenje ove riječi je „testirati nešto da bi se to ispravno spoznalo, imati znanje o unutrašnjoj strani nečega“. U smislu koji koristimo danas, vijest znači „riječ koja govori o događaju u prošlosti, budućnosti ili sadašnjosti“. Da li je to ispravno ili pogrešno i da li odgovara istini jeste stvar za procjenu.
Moral u vijestima
Ako pitate novinare, vijest je istina. Pa da li je zaista tako? Naravno da ne! Jer vijest o događaju nije sam događaj, to je njegov prijenos. Slike i snimci koje se koriste u vijestima nisu sam događaj ili cjelina događaja. To je samo snimak ili nekoliko snimaka, zato što je moguće prenijeti i dokumentirati isti događaj iz mnogo različitih uglova. Dvije različite osobe mogu prenijeti događaj vrlo različito, čak i na suprotne načine. Radi se o namjerama ljudi, uglovima gledanja i percepciji. Novinari, s druge strane, mogu pogrešno prikazati događaj s određenim namjerama i svrhama, ne greškom, ili pogrešno bez namjere.
Dakle, kao i u svemu ostalom, moral je osnovni kriterijum u novinarstvu. Nemoralna osoba posluje sa lažima, izvrtanjima i obmanama. Malcolm X, američki musliman koji je stradao šezdesetih godina prošlog vijeka, to vrlo dobro izražava: “Ako niste budni, mediji će vam prenijeti tlačitelja kao potlačenog i potlačenog kao tlačitelja!“
Laž ili obmana česta je pojava u novinarstvu, uostalom kao i u drugim oblastima. Jer novinarstvo je profesija u kojo vrijedi pravilo:”ko plaća svirača, taj bira i melodiju”. Drugim riječima, novinari rade svoj posao po želji šefa koji posjeduje kanal, informativni sajt i televizije sa koje su plaćeni. Često lahko lažu. Oni mogu klevetati, lagati iskrivljavati činjenice, bez imalo grižnje svijesti…
Vrlo malo njih iskreno priznaje ovo moralnu devijaciju u koju su zapali. Naprotiv, mnogi novinari tvrde da oni i njihove kolege rade „sveti posao“. Navodno, svi su u potrazi za istinom. Naročito u američkim filmovima, ova tema se dosta uvjerljivo obrađuje. Hrabri novinar, sa jedinim ciljem da javnosti kaže istinu, otkriva prljave odnose u državi, afere političara, pa čak i u ime toga riskira i vlasititi život. Novinari su uvijek heroji u filmovima. To je normalno, jer mnoge američke filmske kompanije posjeduju i medijske kanale.
Nažalost, naše novinarstvo je u obliku tračeva. Ono što mi zovemo vijestima uglavnom su vijesti u vezi političkih stranaka. Vijesti se daju u smislu govora u vezi ove ili one stranke. Medijski kanali daju vijesti koje podržavaju stranku koja njih podržava, ali ne i one vijesti koje podržavaju stranke koje njih ne podržavaju. Zapravo, ponekad ne uključuju čak ni vrlo važna dešavanja jer nisu primjerena njihovim interesima. Zato u vijestima nema puno vijesti.
Činjenica ili fikcija?
U svijetu se u svakom trenutku dešavaju brojni događaji i zbivanja. Toliko vijesti mediji ne mogu prenijeti. Zato se, bilo na web-stranicama ili na televiziji, vijesti biraju i daju određenim redoslijedom. Ovo se zove “dnevni red vijesti”.
Dakle, kako odabrati vijesti o onim događajima koji će biti na dnevnom redu između toliko događaja? Medijski menadžeri određuju dnevni red prema „vrijednosti vijesti“, a što znači prioritet događaja u smislu vremena, značaja, obima i uticaja na javnost.
Naravno, vrlo mali broj ljudi određuje vrijednost vijesti događaja, koji određuju koje će vijesti biti prenošene, koji ih ređaju i odlučuju kako će te odabrane vijesti biti distribuirane. To su ljudi koji vode medije i njihovi šefovi. Ukratko, vijesti koje dođu do nas zapravo se proizvode prema interesima i stavovima kompanije, interesne grupe ili stranke. U takvom okruženju u kojem interes sve određuje, ne može se govoriti o objektivnom, stvarnom i nepristrasnom novinarstvu.
U ovom trenutku, kritično pitanje je: Koliko je tačno tako nesavršeno i problematično područje učiniti središtem naših života i smatrati ga osnovom naše svijesti?
Međutim, mi smo se prepustili ovom ograničenom i problematičnom razumijevanju novinarstva. Mislimo da nam praćenje dnevnih događanja budi svijest. Nemojmo misliti da nas praćenje događanja čini važnima. Jer mi mislimo da tako znamo mnoge detalje koje drugi ljudi ne znaju, a što je privilegija.
Baviti se neprestano aktualnim vijestima i događanjima znači predati se praćenju izmišljenih vijesti. Čak i najzahtjevniji gledaoci vijesti imaju problema da se prisjete čak i događaja o kojima se najviše pričalo protekle sedmice. Jer svijest slabi kod onih koji prate toliko vijesti i događanja, s toliko detalja. Kada ljudi stalno „konzumiraju“ vijesti, ne uspijevaju da shvate osnovu na kojem se baziraju događanja o kojima se u vijestima izvještava, njihov međusobni odnos, i što je najvažnije, njihovu vezu sa sopstvenim životom.
Dakle, oni koji nude najbolje analize nisu oni koji znaju najviše detalja i aktuelnih vijesti. Naprotiv, oni koji se mogu izdići iznad struje su oni koji mogu ići i plivati dalje. Tako, oni koji prodru u vijesti i ono što stoji iza njih, mogu da ih bolje shvate. Oni su oni koji posjeduju jasnoću da vide poredak u svijetu i sunnetullahu – Allahovome poretku i zakonu u svijetu. Oni su ti koji to rade uključivanjem sebe u temu.
Informacije, znanje i svijest
Većina nas misli da možemo steći znanje i postići svijest i postati osviješćeno, pa čak i da možemo doći do mudrosti neprestano, iz trenutka u trenutak, prateći medije, a posebno društvene mreže. Međutim, mediji nikada nisu izvor informacija i nisu način postizanja svijesti i osvješćenja. Zato što su podaci, informacije, znanje i svijest različiti koncepti. Vijesti koje se prenose u medijima su ili podaci ili informacije. Informacije ne predstavljaju znanje. Kada osoba ima informacije, ne može se reći da je odmah posjednik znanja. Osoba može imati puno informacija, a malo znanja. Osoba koja zna hiljade statistika i beskorisnih detalja nije samim time stručnjak za tu temu.
Dakle, mediji su izvor informacija, štaviše, vrlo su problematičan izvor informacija, ali nisu jedini i dovoljni izvor informacija. Osoba dobija glavne informacije iz knjige, enciklopedije, ozbiljnih izvora koje su pripremili stručnjaci. Samo ako osoba ima tako solidnu bazu znanja može na licu mjesta procijeniti informacije koje iznose mediji. Onda se ne predaje dnevnim aktualnostima, nego ih analizira i provjerava. Vijest ne može dati po sebi neki smisao, smisao pripada samoj osobi koja sluša ili prati vijest. Svijest se javlja tek kada informacija postane jasna i smjesti se u holistički okvir.
Dok uče izradu vijesti u novinarstvu, novinari govore o formuli koju čine pitanja „šta, gdje, kada, kako, zašto i ko“, na koja se moraju dati odgovori. Ako obratite pažnju, svako od ovih pitanja samo po sebi ne daje informacije. Naprimjer, neka osoba zna odgovore na sva pitanja, ali ne zna odgovore na pitanja “kako i zašto”. Znanje se, s druge strane, može steći samo odgovorom na pitanja “kako i zašto”. Odgovori koji se daju na pitanja “kako i zašto” u aktuelnim vijestima, s druge strane, imaju za cilj da u velikoj mjeri usmjere konzumenta vijesti. U velikoj mjeri ta pitanja podliježu tumačenju.
Halke koje se nalaze jedna u drugoj
Mediji i novinarstvo su zapravo industrija tračeva. Ova kultura ogovaranja koja napada naše živote također napada i opterećuje naša srca, umove i poslove.
Zarobljenik aktuelnosti i vijesti jeste pod okupacijom. Ovakvim teturanjem lijevo-desno pod utjecajem medija i vijesti gubimo dane i godine i živote u besposlici i nečemu od čega nemamo nikakve koristi, štaviše, od čega imamo šteteu. Potpuni je gubitak provoditi svoje živote baveći se takvim stvarima kada imamo toliko toga što moramo učiniti za Uzvišenog Allaha u ovom kratkom životu.
Kao i u svim stvarima, postoji fundamentalna razlika u tome šta znači biti zainteresovan za nešto i šta znači biti rob nečemu. S tim u vezi, postoji događaj koji je Bediuzzaman Said Nursi, rahmetullahi alejh, prenio u svom djelu “Asâ-yı Mûsâ”. Bilo je to u 1940-im. Jednog dana su mu došli učenici. Pitali su:
– Prošlo je pedeset dana od početka Drugog svjetskog rata, ali Vas rat uopće ne zanima. Niti slušate vijesti niti nas pitate o novostima. Međutim, mnogi učenjaci prate vijesti iz trenutka u trenutak ispred svojih radija.
Bediuzzaman, rahmetullahi alejh, im je kratko odgovorio:
- Život je veoma kratak, a onoga što treba obaviti je mnogo. Dužnosti čovjeka su poput halki koje se nalaze jedne u drugima. U unutrašnjoj halki su srce i želudac. U drugima su tijelo, kuća, komšiluk, grad, domovina, Zemlja, čovječanstvo, te naposljetku živa bića. U svakoj halki imaju dužnosti. Ali najveći zadatak je u najmanjoj halki. Zatim slijedi redom, po halkama. Zbog privlačnosti velike halke, nefs napušta dužnosti u maloj halki i zaokuplja nas nepotrebnim, besmislenim i trivijalnim poslovima. Ljudi uzalud troše svoj život. Zapravo, ponekad oni koji prate ove ratne borbe postanu pristalice neke strane svojim srcem. Oni tako tolerišu okrutnost i postaju partneri u okrutnosti.
Potom je svojim studentima govorio o tome kako je pitanje spašavanje vlastitog imana najvrednije i najvažnije pitanje kojim se treba baviti. Objasnio im je da je borba protiv vlastitih prohtjeva i požuda najveća borba.
Iznutra prema van
Ove riječi nam ukazuju na jednu veoma važnu mjeru. U našoj vjeri, odgovornost počinje od same osobe; širi se na njezinu porodicu, rodbinu, komšije, komšiluk, grad, rodno mjesto i konačno na cijeli svijet. Ovo su halke koje se nalaze jedna u drugoj.
Najveća odgovornost osobe jeste odgovornost koju ima prema vlastitoj kući i kućama koje su joj najbliže. To je uvijek slučaj s pitanjem zekata, sadake, dobročinstva, naređivanju dobra i zabranjivanju zla, džihadu, učenju i podučavanju… Čovjek ne treba pokušavati da podučava druge, a da prethodno ne izuči nauke koje su za njega obavezne.
Naprimjer, prioritet u učenju Časnog Kur'ana jeste da ga prvo nauči i izuči sam osobno, a zatim da svoju porodicu podučava. Zatim dolazi podučavanje drugih. Ovaj poredak je validan u pitanju zekata, sadake i pozivanja u vjeru. Uvijek dužnost počinje od vas samih, vaše porodice, potom vaših rođaka, zatim ljudi oko vas, a na kraju dolaze drugi i ostali ljudi.
Osnovne dužnosti ljudi kao Allahovih robova jesu za sve iste. Namaz, post, zekat i hadž su obavezni za sve. Osim ovih osnovnih dužnosti, ostale dužnosti osobe se zasnivaju na osnovu njenog posla, uticaja, autoriteta i odgovornosti. Nije svačiji rad na istom stepenu, od iste važnosti, i iste veličine. Svaki legitiman posao, veliki ili mali, veoma je važan. Ali mi nismo odgovorni za tuđi rad, niti su drugi odgovorni za naš. Na Mahšeru, naš Gospodar će uzeti u obzir ona djela koja su bila naša dužnost, i pitat će nas za njih, a neće nas pitati za djela drugihosoba. Osoba koja upravlja kompanijom ili državom odgovarat će za poslove onih za koje je odgovoran. Jer koji god posao čovjek radi, njegov račun će biti prema tom poslu kojim se bavio.
Neophodno je da akademici, biznismeni, birokrate i političari koji rade u ovoj oblasti znaju, razmišljaju, istražuju i razgovaraju o događajima koji se događaju širom Zemlje i diljem svijeta. Za većinu ljudi praćenje svjetskih događaja je skretanje u nepotrebno, a često čak i nešto što je apsurdno. To je zato što toznanje koje postižu nema nikakve funkcije ni koristi. Umjesto toga, sukladnije razumu i vjeri je da dobiju informacije koje su od koristi za ono čime se bave, njihov život i ličnost.
Međutim, neka pitanja se tiču svih nas. Naprimjer, pitanja u vezi onoga što čine političari. To utiče na sve nas. Nemojmo pak ovo porediti sa političkim tračevima. Ako nemamo uticaja u politici, džaba nam je žaliti se na ono na što nemamo uticaj i što nije u našem domenu. Ti problemi su posljednja odgovornost za nas, ali prva odgovornost onih koji su u politici i državnoj upravi.
Nije dužnost studenta da upravlja državom. Njegova dužnost je da na najbolji način nauči svoje lekcije, jer mu je prioritet da nauči ono što mu je potrebno. No, prije svega, znanje koje bi trebalo biti fundamentalno i kojem bi se trebala dati prednost nad svim ostalim znanjima jeste znanje o dužnostima robovanja koje Uzvišeni Allah očekuje od nas. Od obavljanja namaza do nejedenja harama, od pdoučavanja naše djece vjeri do milostivog upozoravanja onih koji čine loše… Sve tu to dužnosti koje nam vjera nalaže da se njima bavimo.
To je svačija dužnost, bez obzira na profesiju ili profesionalnu orijentiranost. Povrh toga, znanje koje treba da steknemo jesu i informacije o našem poslu, profesiji i dužnosti. Inžinjer treba da poznaje nauku o inžinjerstvu, birokrat nauku o birokratiji, obućar nauku o izradi cipela, i to veoma dobro i detaljno. Osim toga, možemo steći znanje o stvarima koje volimo i koje nas zanimaju, a kao što su to književnost, uzgoj cvijeća, rukotvorine, učenje jezika… I ovo je lijepo. Ako se pridržavamo ovog redoslijeda, naše učenje, poslovanje i naš životni stil će se zasnivati na temeljima vjere. I sve će se to međusobno nadopunjavati. Ako pobrkamo ovaj poredak, naše robovanje, moral i ličnost će se pogoršati.
Ko je za šta odgovoran?
Naravno, svaka osoba koja živi u društvu ima aspekte u kojima dolazi u dodir s drugima, i u kojima drugi dolaze u dodir s njom. Ono što drugi rade utiče na nas, a ono što mi radimo također utiče na druge… Ali mi smo odgovorni za sopstvenu podjelu odgovornosti i da upozoravamo jedni druge na Pravom putu.
Naprimjer, primarna dužnost nastavnika jest da pokuša da svoje učenike obrazuje na najbolji način u oblasti koju predaje. Pošto nije nadležan za direktora škole i njegove poslove, nije odgovoran za njegov rad. Međutim, krug uticaja, autoriteta i odgovornosti tog direktora škole je širi od kruga nastavnika i uključuje i njega i njegov rad.
Odnosno, ono što je naša dužnost jeste ono što je u našem uticaju, ovlašćenju, nadležnosti i odgovornosti. To su stvari za koje će naš Gospodar tražiti od nas da na Sudnjem danu položimo račun. Zato rob ne treba da zaboravi na to da će na Sudnjem danu za sve što je činio polagati račun.
Prioriteti i balans
Što više ljudi usmjeravaju svoju ograničenu moć, rad i vrijeme na ono što rade i čime se bave, veća je vjerovatnoća da će kvalitetnije utjecati na društvo i sistem. Kako svaka osoba nastoji da se istakne u svom poslu, kvalitet postepeno raste i širi se na okolinu. Važi i obrnuto: stvari neće ići na bolje ako se ljudi neprestano žale na sistem i ne popravljaju sami sebe. Prvi korak u poboljšanju stanja u društvu jeste samokorekcija.
Za to moramo da znamo da je primarnu odgovornost naš vlastiti rad. Pa kako da napravimo ovu razliku?
Prvo ćemo naučiti sve to. Radit ćemo na tome, trudit ćemo sezbog toga, i doći ćemo do solidnih resursa. Naučit ćemo šta je superiorno, važno i vrijedno i zašto.
Izvori koji nas podučavaju mjerije u ibadeta jesu Časni Kur'an, Sunnet i ono čemu su nas učenjaci podučili. Bez mjere nema ni ravnoteže u čovjeku. Riječ “muvazene” ili “ravnoteža” dolazi od korijena “vezn”. Ta riječ znači “vaga”. Vaga ima ne jednu već dvije posude. Jednom se mjeri, a u drugu se stavlja ono što se mjeri. Mjerenje je završeno tak kada su te dvije posude u ravnoteži. Ali da bi se to postiglo, vaga mora ispravno raditi.
Naše vage srca i uma su slomljene već dva vijeka. Zato je naše mjerenje pogrešno. Pošto ne možemo da balansiramo ni srce, ni u misli, niti da između toga dvoga uspostavimo ravnotežu, mi nastavljamo da proizvodimo djela, ideje i izgovaramo riječi bez mjere.
Naš put je slobodan, ali mi hodamo teturajući. Samo je pitanje vremena kada ćemo pasti s puta i survati se na zemlju. Iz tog razloga, moramo savladati mjere i na njima podizati svoj moral. Neophodno je slijediti običaj koju je Gospodar uspostavio, a ne običaj naroda.
Nakon određivanja primarnih zadataka koji su naša dužnost, potrebno je da se fokusiramo na njih, damo im težinu i posvetimo slobodno vrijeme. Stoga, svoju ljubav, trud, pažnju i vrijeme trebamo posvetiti stvarima i ljudima za koje će nas naš Gospodar smatrati odgovornim na Sudnjem danu. Neophodno je ne davati toliki značaj, prioritet i vrijeme sporednim poslovima koji nisu u domenu naše dužnosti.
Ukratko, prava dužnost roba je da usmjeri sebe, potom svoju porodicu, a zatim i svoju okolinu na puti istine. Ne možemo popraviti svoju porodicu, svoju okolinu, svoju državu ili svijet, a da prije toga ne ispravimo i ne popravimo sebe. Ne možemo, dakle, u tom slučaju ispraviti svoje razmišljanje, rad ili put.
Zatim, naša stvarna dužnost jeste da hodimo putem koji su nam Uzvišeni Allah i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pokazali i zacrtali. Bez obzira kojim poslom ili profesijom se bavili, to nam predstavlja prvenstvenu dužnost.
