Trebamo podržati osjećaj samostalnosti kod djece jer to je osnov za razvoj zdrave, sigurne ličnosti, svjesne svoje osobenosti i svojih sposobnosti. Želja za samostalnošću kod beba, počinje se razvijati nakon šestog mjeseca. Ta potreba još više raste nakon što dijete učini svoje prve korake. A roditelji su ti koji trebaju uvijek na prikladan način podržati djetetovu želju za “slobodom”.
PERIOD PUZANJA
Nakon napunjenog šestog mjeseca možemo primijetiti da se bebe dok su u naručju odguruju prema nazad te da ih mnogo više privlače predmeti na podu. Takvo bebino ponašanje prvi je znak težnje za samostalnošću. U tom periodu trebamo joj obezbijediti neku šarenu dekicu koja će biti njen prostor za igru i trebamo obratiti pažnju na to da je ne uzimamo u naručje za vrijeme igre, ukoliko beba ne izražava želju za tim. U periodu od 6 do 9 mjeseci, beba počinje puzati i tada njen osjećaj samostalnosti još više jača. Otkrivanje različitih mjesta dodatno doprinosi razvoju samostalnosti. U tom periodu mnogo je bitan pristup roditelja. Oni trebaju obezbijediti sigurno okruženje, i sa distance pratiti bebu, dozvoljavajući joj da slobodno istražuje prostor. Iznenadni povici: “Ne idi tamo! Ne udaljavaj se! Past ćeš!”, mogu prouzrokovati bespotreban strah i brigu kod djeteta, što negativno utječe na razvoj osjećaja samostalnosti. Što više raste strah kod djeteta, ono sve više traži utjehu u majčinom krilu i sve više gubi želju da bude neovisno. Stoga, umjesto da impulsivno reaguju, roditelji trebaju nastojati ostati smireni. Uz to, trebaju obratiti pažnju na to da ne intervenišu onda kada to nije potrebno, te ukoliko zaista ima potrebe za upozorenjem, da to učine na smiren način, staloženim tonom.
S PRVIM KORACIMA POČINJE “UMJETNIČKA PREDSTAVA”
Sa prvim koracima, bebe pokušavaju na različite načine dokazati da su i one samostalni pojedinci. One tada još više žele biti slobodne i nikako im se ne sviđaju upozorenja. Iako dijete u tom periodu još uvijek nije naučilo pričati, ono jasno šalje poruku: “Gledajte mene, vidite kako sam uspio!” Samostalno želi skinuti odjeću i obući se, samostalno želi jesti. A sve to se najvjerovatnije ne dešava onako kako je majka zamišljala. Može se desiti da džemper obuče na noge, ili da jelo razmaže po cijelome licu i raspe po podu. Može se desiti da beba u tom periodu ne dozvoljava da joj se presvuče pelena jer lično želi naznačiti svoje granice. Ma koliko proces usisavanja kuće bio rutinska stvar za vas, za bebu je to posebno ushićenje. Za to malo biće, nevjerovatan je osjećaj pokazati svoje sposobnosti okolini. Zbog toga, vrlo je bitan stav roditelja naspram tog dječijeg ushićenja. Roditelji ni u kojem slučaju ne trebaju reagovati na način: “Ne! Ne oblači se to tako!” ili “Zar se tako jede!? Ja ću te nahraniti!” Takvo postupanje biva uzrokom djetetovog zaostajanja u razvoju. A ispravni stavovi roditelja, njihova podrška i ustrajnost u ispravnom pristupu imaju veliki utjecaj na razvoj djetetove ličnosti.
POGREŠNI STAVOVI ŠTETE SAMOPOUZDANJU
Kada je u pitanju djetetova težnja ka ostvarivanju samostalnosti, roditelji trebaju imati povjerenja u dijete i iskazati poštovanje spram njegovih želja. Ukoliko dijete kaže da nije gladno, ne treba na njega vršiti pritisak kako bi jelo. Roditelji koji tako postupaju dovode do toga da dijete postane neosjetljivo na vlastite potrebe. Dijete koje ne može dokazati da nije gladno, s vremenom, prihvata realnost svojih roditelja kao vlastitu. Kada dijete dođe u period da je sposobno ostvariti komunikaciju sa roditeljima, tada i po pitanju izbora odjeće koju će odjenuti neizostavno trebamo tražiti njegovo mišljenje. Dijete treba imati pravo da od ponuđenih odijevnih kombinacija izabere onu koju želi, a roditelji ne trebaju insistirati kako bi ga natjerali da obuče ono što oni žele. Kada se dijete igra sa svojim vršnjacima, roditelji se ne trebaju miješati, već trebaju samo pratiti tok igre sa distance. Pretjerano intervenisanje i pretjerano štićenje djeteta od opasnosti ima štetne posljedice po zdrav razvoj djeteta.
Časopis Semerkand, br 108, Odgoj djece
