Možemo reći da stanje nestrpljivosti koje ima mnoge uzroke, mnogo češće zapažamo kod djece novih generacija. U tome veliku ulogu imaju roditelji koji djeci daju elektronske uređaje razmišljajući: „Neka mu nije dosadno, neka je miran, neka nije nesretan.“
Koliko nas obraduje kada naše dijete, nakon što mu saopštimo da je potrebno da sačeka nešto, kada mu naprimjer kažemo: „Ne možemo sada jesti sladoled, ali poslijepodne ćemo moći“, ili „Pošto je sada noć, ne možemo ići u park, ali ako hoćeš možemo ujutro“, ne pokaže inat i samo kaže „uredu“? Međutim, djeca su generalno nestrpljiva bića i žele da se odmah realizuju njihove želje. Štaviše, dešava se da kada ne dobiju ono što žele, ispoljavaju izljeve bijesa ili padaju u krizu plača. A roditelji, u želji da riješe situaciju, počinju raditi sve što djeca žele. Međutim, takvo postupanje – ispunjavanje svih djetetovih želja samo da ne bi plakalo, još više povećava njegovo nestrpljenje i dovodi situaciju u nerješivo stanje. Dijete tada počinje razmišljati na način: „Ako budem plakao, oni će učiniti ono što ja želim.“, te svoje negativno reagovanje počinje usvajati kao način komunikacije.
Takva djeca smatraju da osoba naspram njih mora ispuniti sve njihove želje, da cijeli svijet treba njima služiti i odmah realizovati ono što oni kažu. Navikavaju se na to da drugi rješavaju njihove probleme, pa tako gube sposobnost rješavanja problema. Kao posljedica toga, u kasnijem periodu, kada se susretnu sa različitim problemima, osjećaju se bespomoćno i nedostatno, sa čime se najčešće teško nose.
Zbog čega su toliko nestrpljivi?
Možemo reći da stanje nestrpljivosti koje ima mnoge uzroke, mnogo češće zapažamo kod djece novih generacija. U tome veliku ulogu imaju roditelji koji djeci daju elektronske uređaje razmišljajući: „Neka mu nije dosadno, neka je miran, neka nije nesretan.“ A dosada je nešto što je bitno i potrebno čovjeku. Možemo reći da su mnogi izumi nastali zahvaljujući upravo tom osjećaju. Naročito gušeći svoju djecu u tehnologiji, mi u biti, kako bismo ih spasili od dosade, ubijamo njihovu sposobnost maštanja, zabavljanja, produktivnog i kreativnog razmišljanja. Osim toga, takvim postupanjem skraćujemo vrijeme koje provodimo sa svojom djecom. Umjesto porodica čiji članovi međusobno razgovaraju, dijele brige, zajedno provode vrijeme, otkrivaju prirodu i čitaju knjige, imamo porodice koje preferiraju gledati u ekran, nego u lica svojih ukućana. Na taj način i djeca postaju dio tog začaranog kruga, te uče da vrijeme koje bi provodili u igri ili baveći se nečim korisnim, provode pred ekranom.
Tehnologija čiji se mentalitet zasniva na užitku, brzini i prolaznosti, kod djece blokira sposobnost slušanja i razmišljanja, te umanjuje sposobnost koncentracije. Zbog novih igara koje su brzog tempa, pune ushićenja i koje stalno obećavaju zabavu, mladi sve ostalo smatraju dosadnim. Zbog toga nestaje interesovanja za aktivnosti koje nude priliku za zaključivanje i analiziranje.
Podučavanje strpljenju je obavezno
Moramo djeci objasniti da neće uvijek odmah dobiti ono što žele i da su čekanje i trud dio ovog života, te da se postižu mnogo bolji rezultati ukoliko čovjek pokaže strpljenje. Naprimjer, ukoliko naše dijete želi kupiti neku skupu igračku za koju je njegov džeparac nedovoljan, možemo mu reći: „Možeš potrošiti novac koji imaš i kupiti neku jeftiniju igračku, ili se možeš strpiti još nekoliko sedmica dok sakupiš dovoljno novca, pa onda kupiti igračku koju si želio. Šta ćeš odabrati?“ Na taj način, dijete shvata da postiže bolje rezultate ukoliko odgodi svoje trenutne želje. Ili, ukoliko je došlo vrijeme za spavanje, a dijete se i dalje želi nastaviti igrati, možete mu reći: „Sada trebamo leći spavati kako bismo obnovili svoju snagu, ali ako želiš, ujutro, iza doručka, možemo nastaviti zajedno da se igramo.“ Tako će dijete shvatiti da sve ima svoje vrijeme. U takvim situacijama, najbitnije je da roditeljii ne popuštaju postavljene granice, da ne posustaju nakon što djetetu nešto kažu i da budu ustrajni u svome stavu. Dijete će vremenom početi razmišljati na način: „Čak i da plačem i molim, moji roditelji neće promijeniti stav“, te će tako steći lijepu osobinu strpljivosti.
Šest bitnih principa u podučavanju strpljenju
Udaljimo se od aparata i približimo se jedni drugima: Odredimo vremenske periode kada ćemo u kući biti daleko od televizora, kompjutera i mobitela, te blizu jedni drugima. Pokažimo svojoj djeci da postoje mnogo zabavnije aktivnosti od zamajavanja uz tehnološke uređaje. Povećajmo vrijeme u kojem ćemo se igrati, smijati i raditi korisne aktivnosti sa svojom djecom.
Provodimo vrijeme u prirodi: Ako malo razmislimo, možemo pronaći na stotine zanimljivih aktivnosti koje se realizuju vani. Možemo otići u šumu kako bismo otkrivali prirodu, možemo od vode iz šlaufa napraviti dugu, sakupljati školjke po obali, napraviti brodić od lišća i igrati se njime, napraviti na drvetu ljuljačku ili viseću mrežu za ležanje… Nakon što dijete otkrije mogućnosti i ljepote koje pruža priroda, teško će pristati da sjedi u kući sa tabletom u rukama, čak i da ga tjeramo na to.
Ostvarimo komunikaciju: Pričajmo svojoj djeci o prirodi, o Uzvišenom Allahu, o dobrim ljudima. Pitajmo ih kako su proveli dan u školi, razgovarajmo o njima najdražim životinjama ili o njihovim strahovima. Nastojmo često napraviti atmosferu muhabbeta, i dok razgovaramo sa njima, gledajmo ih uvijek u oči. Učinimo to kako bi naša djeca osjetila koliko nam znače u životu.
Pružimo im priliku da se suoče sa problemima: Kako bismo uspjeli u tome, najprije trebamo prestati preuzimati na sebe odgovornosti naše djece. Naprimjer, ukoliko dijete nije uradilo zadaću, ono treba znati da je dužno da lično to objasni svome učitelju. Ili, ukoliko je zaboravilo ponijeti igračku, treba prihvatiti da će se sve do povratka kući morati igrati nečim drugim. Ukoliko roditelji rješavaju svaki djetetov problem, to ih ne čini super-junacima, već naprotiv, takvim postupanjem svoje dijete pretvaraju u nesposobnu osobu.
Podijelimo djeci određena zaduženja: Podijelimo djeci, njihovim godinama prikladna, zaduženja koja će moći izvršiti jedino uz strpljenje i trud. Neka pomažu u kućnim poslovima, pospremaju svoju sobu, neka nauče da pridaju važnost određenim stvarima i da pokažu trud kako bi uspjeli u njihovoj realizaciji.
Neka nam ne bude teško kada je njima dosadno: Umjesto da im dajemo elektronske aparate kako bi se igrali i umjesto da nastojimo da ih neprestano zabavljamo nečim, pustimo ih neka određeno vrijeme upoznaju sami sebe. Neka uživaju u procesu otkrivanja onoga što ih zanima i za šta osjećaju interes. A dosada je svakako dio puta stjecanja osobine strpljenja.
Dijete moje, strpljenje donosi dobro
Strpljenje je u pogledu kompletnosti ličnosti i duševnog zdravlja toliko bitna osobina da danas cijeli svijet vrši mnoga istraživanja o načinu mjerenja i povećanja strpljenja. Tako naprimjer imamo poznati test strpljivosti, samokontrole i upravljanja vlastitim instinktima kod djece 4-6 godina, tzv. Marshmallow (Maršmelov) test, koji se primjenjuje na sljedeći način: Dijete se odvede u jednu sobu i pred njega se stavi čokolada koju voli. Osoba koja testira dijete tada kaže: „Imam nekog posla, doći ću za petnaest minuta. Ako dok se ne vratim ne pojedeš tu čokoladu, dat ću ti još jednu takvu. Međutim, ako ne budeš mogao čekati i odlučiš pojesti čokoladu, to zvono koje je pred tobom, zazvonit će i ja ću doći. Tada ćeš se morati zadovoljiti čokoladom koja je pred tobom i nećeš dobiti druge čokolade od mene.“ Neka djeca uzmu čokoladu prije nego što osoba koja ih testira izađe, neka pak čekaju da se vrata zatvore i u trenutku kada su sigurna da ih niko ne vidi, pojedu čokoladu. Neka djeca samo pomirišu ili pojedu mali dio čokolade i nastoje se strpiti, a neka djeca ustanu i počnu šetati po sobi ili zažmire i pjevaju pjesme kako ne bi vidjela čokoladu niti razmišljala o njoj.
Kao što možemo primijetiti, sposobnost strpljivosti svakog pojedinca i pristup postizanju nagrade je različit. Taj test koji možemo primijeniti i kod kuće, ne mjeri samo nivo strpljivosti djeteta već i njegov nivo logičkog razmišljanja. Jer, djetetovo korištenje razuma i iskazivanje strpljivosti zbog odabira da pojede dvije a ne jednu čokoladu, ukazuje na njegovu sposobnost zaključivanja.
Časopis Semerkand, br. 115, Odgoj djece
