Uzvišeni Allah kaže: “A robovi Milostivoga su oni koji po Zemlji mirno hodaju, a kada ih bestidnici oslove, odgovaraju: ‘Mir vama!’, i oni koji provode noći pred Gospodarom svojim na tlo padajući i stojeći.” (Furkan, 63-64)
U tumačenju navedenog ajeta, Omer Nasuhi Bilmen, navodi sljedeće: Oni koji razmišljaju, iskreni robovi Milostivog i Plemenitog Gospodara nisu poput onih koji bježe od sedžde pokornosti. Ti časni robovi su ponizni na Zemlji. Oni razmišljaju o veličini Uzvišenog Allaha i bježe od nadmenosti i uznošenja. Svjesni su svoje nemoći te postupaju blago i ponizno. Nikada se ni nad kim ne uznose niti hvale.
Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao:
“Meni je prepušteno da izaberem da li ću biti vjerovjesnik kralj ili vjerovjesnik rob. Džibril mi je dao znak preporučivši mi da pokažem poniznost. I ja sam izabrao da budem vjerovjesnik rob, da jedan dan budem sit, a drugi gladan.” (Hejsemi, Medžmeu’z- Zevaid)
Opisujući Allahova Poslanika, s.a.v.s., Ebu Se’id Hudri, r.a., je rekao: “Brinuo se o svojoj devi, davao hranu životinjama i čistio svoju kuću. Popravljao je svoje cipele i krpio odjeću. Muzao je ovce i jeo zajedno sa svojim hizmećarom. Pomagao je hizmećaru da samelje brašno na mlinu. Nije se ustezao od toga da nosi stvari koje bi kupio na čaršiji. Rukovao se sa svima, bilo da se radi o siromahu ili bogatašu. Kada bi se sa nekim susreo, prvi bi nazivao selam. Kada bi ga neko pozvao, nije odbijao poziv. Kada bi ga počastili i bezvrijednom stvari poput sasušene hurme, nikada to nije omalovažavao niti smatrao malim. Bio je blage naravi i velikodušan. Lijepo se odnosio prema ljudima i bio nasmijana lica. Na njegovom licu je istovremeno bio osmijeh koji nikada nije prelazio u gromoglasan smijeh, ozbiljnost koja ne prelazi u namrštenost i blaga tuga. Njegovo stanje je bilo stanje poniznosti koje ne prelazi u poniženje i velikodušnost koja ne prelazi u rasipništvo.”
Riječ poniznost nosi značenja: biti skroman, svoju vrijednost i ugled smatrati malima, te pokoriti se. Poniznost je termin čije je značenje suprotno terminu kibur (nadmenost). Kao tesavvufski termin, poniznost označava stanje derviša u kojem on sebe ne smatra bićem dostojnim veličanja te stanje potpune pokornosti i činjenja ibadeta Uzvišenom Allahu. Derviš treba biti u takvom stanju da sebe iskreno vidi na nižem stepenu od drugih vjernika, jer je neprestano zauzet svojim nedostacima. A kada su u pitanju drugi, on je ubijeđen u to da su oni čisti od tih nedostataka. Zbog toga, on je baš prema svakome ponizan, blag, slatkorječiv i nasmijan. Njegovi postupci su iskreni i nikada ih ne čini iz želje za samopokazivanjem.
Ibn Semmak, k.s., o poniznosti kazuje sljedeće: “Postoje mnoge vrste poniznosti. Najbolja poniznost je kada ne vidiš sebe vrjednijim od bilo koga drugog, kada svakog koga vidiš smatraš boljim od sebe i nadaš se njegovoj samilosti, tražiš dovu od njega te razmišljaš kako će ti njegova dova odagnati dertove, belaje i nevolje.” Kada su Harisa el-Muhasibija, k.s., upitali šta vodi poniznosti, spomenuo je sljedeća dva stanja:
- “Prvo je da osoba svoj nefs smatra niskim i bezvrijednim, da zna koliko je slaba i ovisna o Allahu, dž.š., i koliko prelazi granice protiveći Mu se.
- Drugo je da srcem spozna snagu i veličanstvenost Uzvišenog Allaha, da Njega veliča i da od Njega strahuje. U tom slučaju, i nefs će slijediti srce i postati ponizan.”
Postoje dvije vrste poniznosti, poniznost spram Allaha, dž.š., i poniznost spram ljudi. Sehl b. Abdullah et-Tusteri, k.s., je rekao: “Upotpunjenje zikra je u mušahedi (osvjedočenju), a upotpunjenje poniznosti je u zadovoljstvu.” Tim rječima je želio reći da je ponizan rob u svakom stanju zadovoljan Allahom, dž.š.
Džunejd Bagdadi, k.s., je rekao: “Poniznost je da raširiš krila milosti i da se blago odnosiš prema ljudima.” Time je objasnio kakvu poniznost rob treba iskazivati prema drugim robovima. Opisujući osobinu poniznosti, sufije su rekle sljedeće: “Poniznost je u tome da prvi nazoveš selam onome koga sretneš, da lijepo odgovoriš onome ko tebi nazove selam, da ne nastojiš osigurati sebi mjesto u medžlisima i da ne želiš da te ljudi hvale.”
Hadže Abdullah el-Ensari, k.s., poniznost dijeli na tri stepena: “Prvi je da se ne protiviš ajetima i hadisima i da ni u kojem smislu ne oponiraš vjeri. Drugi je da budeš zadovoljan muslimanima kao svojom braćom, da ne gaziš pravo dušmana i da prihvatiš ispriku onog koji od tebe traži oprost. Treći je da radi Uzvišenog Hakka budeš ponizan. Tako ćeš se spasiti samodopadnosti i koristoljublja te pridavanja važnosti svome pravu i postojanju.”
Upitali su Bajezida Bistamija, k.s., kada osoba postaje ponizna, a on je rekao: “Osoba postaje ponizna onda kada je ubijeđena u to da nije posjednik nikakvih stanja i mekama niti da postoji iko gori od nje.”
Časopis Semerkand, br. 105., Riznica mudrosti
