Uzvišeni je Allah čovjeka stvorio kao Svog namjesnika (halifa) na Zemlji i obvezao ga određenim dužnostima. Zemlja, zajedno sa svim onim što je na njoj, učinjena je priličnom čovjekovoj naravi, te mu je data na korištenje. Čovjekov jedini cilj jeste da, spoznavajući svog Stvoritelja, unaprijedi svoj vanjski i unutarnji svijet, a osobito da unaprjeđuje Zemlju, kao mjesto koje je stvoreno da se na njemu ibadet čini. Kako bi mogao ispuniti taj cilj, čovjek je u potrebi da održava svoj život i da zadovoljava svoje potrebe. Potrebno je da radi i da se trudi, te da poduzima i izvršava određene ekonomske aktivnosti.
Čovjek je ograničen i odgovoran
Da bi čovjek mogao podmiriti svoje potrebe, potrebno je da posjeduje dio dunjalučkih blagodati. Kada su u pitanju potrebe, na prvom mjestu svakako dolaze potreba za hranom, pićem, odjećom, te stanom ili kućom. S obzirom na samu konstrukciju i životni standard čovjeka, njegove potrebe su drukčije i posebne u odnosu na ostala stvorenja. Da bi vodio sretan život, mora se pridržavati određenih pravila. Koliko god osjećao da je neovisan, prinuđen je da živi zajedno s drugima. Ta prinuđenost donosi mu mnoge obaveze i odgovornosti, kako prema vlastitom nefsu, tako i prema drugima. Čovjek, međutim, uglavnom miješa svoje potrebe s pohlepom i tako vječitu sreću žrtvuje za prolazne radosti. Zbog toga mu je Uzvišeni Gospodar postavio određene granice, kako ne bi prekoračio cilj zbog kojeg je stvoren i kako ne bi drugima nanosio nepravdu. U osnovi svih problema koji pogađaju ljudski rod i nevolja koje ih snalaze kriju se razne vrste pohlepe.
Imam Kelabazi, rah., služeći se dokazima, u svjetlu hadisa koji će biti citiran, objašnjava ovu važnu temu i komentariše šta su to stvarne potrebe čovjeka, koje su to njihove granice, specifikacije i opasnosti prelaženja granica. (Kelabazi, „Bahrul-fevaid“, 1/505-510)
Tri opravdana razloga
Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Resulullah, s.a.v.s., jedne prilike došao u mesdžid u šamskom ogrtaču, a zatim se ispeo na mimber. U to je vrijeme mimber bio sačinjen od tri stepenika. Nakon što je izrekao zahvalu Allahu, dž.š., i pohvalio Ga, kazao je:
„Znajte da svaki onaj koji bude na dunjaluku tražio zaradu na halal način, i zbog toga ne bude prosio, te bude tako postupao kako bi podmirio potrebe porodice i kako bi pomagao komšiju, izaći će pred Uzvišenog Allaha na Sudnjem danu, a lice će mu sijati poput punog mjeseca. Ali, onaj koji bude tražio zaradu na dunjaluku na halal način, isključivo kako bi se hvalisao ili iz pohlepe i kako bi se pokazivao pred drugima, Allaha, dž.š., će susresti, a On će na njega biti srdit.“ (Bejheki, „Sunen“, „Šua'bul-iman“, 7/298; Isfahani, „Hiljetu'l-evlija“, 3/110)
Hadis na očit i jasan način navodi šta treba biti cilj u traženju dunjaluka i u kojoj mjeri ga je potrebno tražiti. Dunjaluk je, dakle, dozvoljeno tražiti u onoj mjeri, u kojoj je dovoljno da se život održava u kontinuitetu, ili kako bi se moglo pomoći nekome, te u onoj mjeri, koliko je to neophodno. Tako je Poslanik, s.a.v.s., traženje dunjalučkih blagodati vezao za tri uslova, a od kojih su sva tri vezana za nuždu:
- kako se ne bi bilo nekom drugom na teretu
- kako bi se podmirile potrebe porodice
- kako bi se pomoglo komšiji
Nema nikakvog razilaženja glede dozvoljenosti zarađivanja putem poljoprivrede, trgovine, zanata, i sl. Onaj dio koji je stečen vlastitim trudom, a koji pokriva nužne i osnovne potrebe naziva se „rizk“, a onaj dio koji premašuje osnovne potrebe naziva se bogatstvom ili akumuliranjem kapitala.
Bogatstvo često biva povod čovjekovom hvalisanju. Zbog toga je svaki vjernik obavezan da prilikom privređivanja pazi da ne pređe granicu i da ne bude od onih koji se hvale svojim imetkom i imanjem, te da pazi da ne zapadne u sumnjive situacije prilikom toga. Vjerniku je farz da zarađuje i stiče imetak u mjeri dovoljnoj da obezbijedi životna sredstva, da ne bi žudio za onim što posjeduju drugi, i da ne bi došao u situaciju da osjeća potrebu za nečim, ili da bude ovisan o nekome. (Kelabazi, „Et-Te'aruf“, str. 126)
Vlastite potrebe
U osnovi, dunjaluk se uzima u onoj mjeri u kojoj je dovoljno da se vjera i život održavaju u kontinuitetu. Vjernik, dakle, ne teži dunjaluku kako bi udovoljio prohtjevima nefsa i postigao komfor, već kako bi izvršio naredbu svoga Gospodara. Traženje dunjaluka zarad ugađanja nefsanskim željama je poput smrtonosnog otrova. Mnogo je ajeta koji nas upozoravaju na to da će oni koji budu nezasito i prekomjerno tražili dunjaluk izgubiti svoj udio na Ahiretu. Kako bismo se sačuvali od zamki dunjaluka koje su ukrašene hiljadama ukrasa, najbolje je da se ograničimo na ono što iziskuju naše potrebe.
Džunejd Bagdadi, k.s., je stava da privređivanje i sticanje imetka, uz pridržavanje spomenutih uslova, treba posmatrati isto kao i djela koja čovjek čini da bi se približio Uzvišenom Allahu. Dakle, čovjek treba biti zauzet privređivanjem, baš kao što je zauzet i dobrovoljnim ibadetima na čije se obavljanje i podstiče. Ne bi trebao da privređuje i zarađuje, samo kako bi ostvario profit. (Kelabazi, „Et-Te'aruf“, str. 124)
Potrebe porodice
Ista je situacija i sa podmirivanjem potreba porodice. Čovjek se nalazi između dvije teške situacije, ili će podmirivati potrebe svoje porodice, ili će ih ostaviti u stanju potrebe i tako biti povod rasturanju porodice. Naš Poslanik, s.a.v.s., veli: „Čovjeku je dovoljno grijeha da zapostavi one koje je dužan izdržavati.“ (Ebu Davud, „Sunen“, 5/374; Ahmed b. Hanbel, „Musned“, 2/160; Hakim, „Mustedrek“, 1/575)
Stoga, čovjek je dužan da se trudi i da se brine o podmirivanju potreba svoje porodice, kako ne bi pao u grijeh i teško stanje uslijed njihova zanemarivanja. Ovdje se, naravno, ne radi o ispunjavanju svake nefsanske želje, već o stvarnim potrebama, određenim mjerilima vjere.
Komšijske potrebe
Kako god mi danas gledali na to, pomagati komšiju je dužnost i obaveza. Vjernik treba da pazi komšiju koji, iz bilo kojeg razloga, ne može podmiriti svoje potrebe. Kao što je dužan da obezbijedi sredstva za život svoje porodice, tako viškom imetka i shodno svojim mogućnostima treba pomoći i komšiji da podmiri svoje osnovne potrebe, dok ne dođe u stanje da stane na vlastite noge. Ukoliko mu, nakon što podmiri vlastite potrebe, ne ostane imetka kojim bi mogao pomoći komšiji, onda je, shodno svojim mogućnostima, dužan da više radi i zaradi u dovoljnoj mjeri.
Strpljive i zadovoljne osobe koje nisu u snazi da podmire svoje potrebe i nemaju nikog od porodice i komšija, neće tražiti ni od koga ništa, kako bi sačuvale svoju čestitost i poštenje. Uzvišeni Gospodar ih u Časnome Kur'anu opisuje na sljedeći način: „I to siromasima koji, zauzeti na Allahovom putu, nemaju vremena zarađivati pa onaj koji nije u to upućen misli da su, zbog skromnosti, imućni; poznat ćeš ih po izgledu njihovu, oni proseći ne dodijavaju ljudima. – A ono što od imetka drugima date – Allah, sigurno, za to zna.“ (Bekara, 273)
Opasnost zavaravanja dunjalukom
Pravilo je da se ne izlazi iz okvira sljedeće tri stvari prilikom privređivanja i sticanja dunjaluka. Potrebe koje izlaze iz tog okvira nisu stvarne potrebe čovjeka i nose opasnost od zavaravanja dunjalukom. Zbog toga je Allahov Poslanik, s.a.v.s., upozorio na to da će oni koji budu sticali dunjaluk zarad vlastitog komfora, ili kako bi se time hvalisali i uzdizali, na Sudnjem danu susresti Uzvišenog Allaha, a On će biti ljut i srdit na njih.
Prilikom sticanja dunjaluka ili traženja vlasti, osoba treba paziti da ne zapadne u sljedeće tri opasnosti:
- razmetanje, vođeno osjećajem preimućstva (mufahara)
- pokazivanje pred drugima (mura'a)
- pohlepa za uvećanjem imetka (istiksar)
Razmetanje je hvalisanje pred drugima i ulaženje u utrku za bogatstvom. To je jedna od opasnosti na koje je Allahov Poslanik, s.a.v.s., upozoravao svoje ashabe, r.anhum. Ovako je kazao: „Allahom, dž.š., se kunem da se za vas ne bojim siromaštva. Ja se zapravo za vas bojim, da vam se dunjaluk ne otvori, kao što se otvotio onima prije vas pa da, poput njih, ne potonete u njega i zbog njega se ne budete natjecali međusobno, te da na samome kraju ne propadnete, baš kao što su oni propali.“ (Buhari, 5/2361; Muslim, 4/2273)
Pokazivanje pred drugima obuhvata svaki postupak i stav kojim se osoba uzdiže iznad drugih i sebe vidi iznad njih. Obuhvata neke loše halove, kao što su kibur (oholost) i rijaluk (pretvaranje). Pokazivanje pred drugima je u suštini samoobmana. Čak i da niko ne zna stvarno lice takve osobe, znaju ga Gospodar svjetova i Njegovi meleki.
Prenosi se da je Hasan el-Basri, rah., je u jednom pismu, napisanom halifi Omeru b. Abdulazizu, rah., kazao: „Koliko god da radost koju pruža dunjalučki imetak čovjeka učini zadovoljnim, toliko ga i zarobi i navede na zlo. Onaj koga dunjalučki imetak razveseli, jednom će ga i rasplakati. Onaj koji potone u dunjalučke radosti, na kraju će i propasti.“ (Ebu Nu'ajm, „Hil'je“, 6/313; Bejheki, „Šu'ab“, 7/372; Gazali, „Ihja'“, 3/272)
Dunjaluk je prljav i odvratan, a onaj ko mu teži je prezren. Dobrota i čestitost su u zadovoljavanju sa malo dunjaluka. Onaj ko se razmeće dunjalukom i hvališe se, taj loše postupa i čini grijeh. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je kazao: „Siromaštvo će vjernika više ukrasiti i uljepšati, nego pastuh koji ima perčin na čelu.“ (Ibn Mubarek, „Zuhd“, str. 199; Munavi, „Fejdu ‘l-Kadir“, 4/463; Bejheki, „Šu'ab“, 7/372)
Pohlepa za uvećanjem imetka, povrh gore spomenutih motiva, izvire i iz nefsanskih bolesti, kao što su želja za snagom i vlašću, te strah od onoga što može doći. Većina onih koji skupljaju i gomilaju dunjalučki imetak je propala. Ebu Zerr el-Gifari, r.a., prenosi: „Jedne prilike je Poslanik, s.a.v.s., sjedio u hladovini Kabe. Kada me je ugledao, probližio sam mu se. Rekao mi je sljedeće:
- Kunem se Gospodarom ove Kabe da su mušrici propali! Kunem se Gospodarom ove Kabe da su mušrici propali!
Mene je spopao neki strah i neka zebnja. Zajecao sam i kazao:
- Neka su mi i otac i majka žrtve za tebe! Ko su ti?
Tada mi odgovori:
- To su oni koji gomilaju dunjalučki imetak. Samo mali dio njih dijeli od nagomilanog imetka na ime zekata, onima oko sebe. Deve i ovce čovjeka koji umre, a ne bude davao zekat na njih, na Sudnjem danu će biti dovedene, i to mnogo krupnijih tjelesa, nego što su bile na dunjaluku. Potom će ga gaziti i bosti rogovima sve dok se ne uspostavi sud i dok svako ne uzme svoje pravo. Potom će se svi ponovo vratiti na mjesta s kojih su došli.“ (Buhari, 2/530; Muslim, 2/686)
Da uradim koje dobro
Nije bezopasno ni biti u potrazi za dunjalučkim imetkom s namjerom da se tim imetkom čini dobro, rade dobra djela i obavljaju korisne stvari. Za onoga ko se istinski ne oslanja na Uzvišenog Allaha i ko ne može upravljati svojim nefsom i porivima, u tome leži zamka. Mnogo je bolje i sigurnije da odustane od toga, kako bi se sačuvao padanja u zamku. Na takvoga se odnose riječi: „O ti koji težiš za dunjalučkim dobrima, kako bi hajrate činio, mnogo bi bolje i sigurnije za tebe bilo, kada bi se toga klonio.“
Iz svega se da zaključiti da je žudnja za dunjalukom ispravna jedino u slučaju da je ispravan njen cilj i da se ne izlazi iz okvira stvarne potrebe. U suprotnom, takva težnja je štetna i treba je izbjegavati.
Oni koji udjeljuju i oni koji ne udjeljuju
Poredeći bogatstvo i siromaštvo spomenuto u hadisu, imam Kelabazi, rah., je prije svega naveo kako postoje dvije vrste bogatstva. Prva vrsta bogatstva je bogatstvo koje je čovjek stekao tako što nije trošio, uprkos postojanju onih s potrebama, već je imetak samo čuvao, štedio i škrtario. Druga vrsta je bogatstvo koje je čovjek stekao, iako je trošio i nije imao namjeru štedjeti i čuvati imetak. Ova vrsta je prihvatljiva i pohvalna. Imam Kelabazi, rah., ovako veli: „Hadis istovremeno objašnjava da je siromaštvo časniji mekam od bogatstva, jer bogatstvo čini višak imetka koji prevazilazi potrebe. A taj višak nastaje jedino gomilanjem dunjalučkih olupina. Dunjalučki imetak se ne može nagomilati bez težnje i truda. A jasno je kako će završiti oni koji gomilaju – izazvat će srdžbu Uzvišenog Allaha. Čak je i onaj ko gomila imetak, bez pretjerane želje i truda, u istoj situaciji. Ako ne bude trošio na one koji su u potrebi i bude to izbjegavao, a prema onome što se veli u hadisu, i on će biti od ‘muksira’ – onih koji gomilaju imetak i ne troše ga, a takvi će okončati propašću.“
Prljavština dunjaluka
Neki mudri ljudi su o onima koji se hvališu imecima, kazali: „Ono čime se hvališete darežljivošću se smanjuje, a škrtošću gomila.“
Jedna od blagodati siromaštva je i ta što siromašne osobe nisu obavezne da se čiste, zato što nemaju viška imetka koji prevazilazi potrebe. Što se tiče bogataša on će, nasuprot njih, biti obavezan da se konstantno čisti tako što će davati zekat na svoj imetak. Da je kojim slučajem višak imetka čist, ne bi se imao potrebu čistiti! Uzvišeni Allah veli: „Uzmi od dobara njihovih zekat, da ih njime očistiš i blagoslovljenim ih učiniš, i čini dovu se za njih, dova tvoja će ih, sigurno, smiriti. – A Allah sve čuje i sve zna.“ (Tevba, 103)
Allahov Poslanik, s.a.v.s., je za trgovanje, koji je jedan od najvažnijih načina ostvarivanja zarade, izrekao sljedeće upozorenje: „U posao trgovanja se umiješa i laž i prevara, pa ga očistite sadakom.“ (Ebu Davud, „Sunen“, 3326; Tirmizi, 1208)
Allahovi poslanici, a.s., nisu bili obavezni izdvajati zekat, jer oni nisu poslani da bi skupljali i gomilali imetak. Ono što je njima bilo davano poticalo je iz Allahovih, dž.š., hazni i riznica. Oni su samo bili čuvari toga. Njih, stoga, nije zaprljala prljavština dunjalučkog imetka. Takva je situacija i sa bogatom djecom koja nisu dostigla dob šerijatskog punoljetstva – buluga. I ona nisu obavezana izdvajanjem zekata na imetak, jer nisu zaprljana njegovom nečistoćom. Svi ostali koji štede i čuvaju imetak, mimo njih su obavezni čistiti se od nečistoće dunjalučkog imetka.
Oni koji se nisu zaprljali dunjalučkim imetkom nemaju takvih briga, te kao što nisu u potrebu da se čiste zekatom, jer su čisti i neuprljani, tako isto su sačuvani i žestokog polaganja računa na Sudnjem danu, a s kojim će se susresti oni koji su škrtarili i gomilali imetak. Tog će se Dana, ne samo haram, već i za halal-imetak koji je gomilan, veoma teško polagati račun.
Uzvišeni Allah upozorava one koji skupljaju i gomilaju imetke na haram-način: „O vjernici, mnogi sveštenici i monasi na nedozvoljen način tuđa imanja jedu i od Allahova puta odvraćaju. Onima koji zlato i srebro gomilaju i ne troše ga na Allahovom putu – navijesti bolnu patnju na Dan kad se ono u vatri džehennemskoj bude usijalo, pa se njime čela njihova i slabine njihove i leđa njihova budu žigosala. ‘Ovo je ono što ste za sebe zgrtali; iskusite zato kaznu za ono što ste gomilali!'“ (Tevbe, 34-35)
Završimo dovom Abdullaha b. Mes'uda, r.a., koju je često ponavljao: „Allahu moj, utječem Ti se od imetka koji zavodi, od siromaštva koje u zabludu odvodi, od nefsa koji ponižava i od beskorisnog djela.“
