U prvoj hidžretskoj godini u Medini je napravljena poslanikova džamija. Dogovaralo se kod Resulullaha, a.s., o tematici pozivanja džemata na pet dnevnih namaza. Neki su predložili da se namaz oglašava zvonom, ali nije prihvaćeno jer je to kršćanski običaj. Traženo je da se svira u trubu, ali nije bilo uredu, jer pripada jevrejima. Neki su rekli da se zapali vatra na visokom mjestu, nije prihvaćeno zbog vatropoklonika. Bilo je predloženo još i to da se digne zastava za vrijeme namaza, ali ni to se nije svidjelo Resulullahu, s.a.v.s.
Upravo tih dana ensarija Abdullah ibn Zejd, r.a., je usnio slijedeće: Došla mu je jedna veličanstvena osoba u zelenom odijelu, sa zvonom u rukama. Abdullah, r.a., želi od njega kupiti to zvono. Na pitanje šta će mu, odgovara da želi s njim pozivati džemat na namaz. Čovjek mu predloži da mu da nešto bolje i, počevši s „Allahu ekber, Allahu ekber…“, prouči cijeli ezan. Malo se udaljio, te opet prišao i naučio šta treba učiti prije farz namaza (ikamet).
Kada je svanulo, Abdullah, r.a., je otišao kod Pejgambera, s.a.v.s., i ispričao mu san. Resulullah, s.a.v.s., je rekao: „Inšallah, san je istinit. To što si vidio nauči Bilala, neka on prouči ezan. Jer je njegov glas jači i oštriji od tvog.“
Upućivanjem Abdullaha, r.a., rečenicu po rečenicu, Bilali Habeši je tada proučio prvi sabahski ezan. Odmah nakon toga je došla i Allahova objava vezana za ezan. Na taj način se obistinila objava koja je došla na san.
Kada je Omer, r.a., čuo Bilala Habešija kako uči ezan, odmah je potrčao Resulullahu, a.s., i rekao: – Resulallah! Kunem se Allahom, isti sam ezan vidio u snu.
– Objava je došla prije tebe – reče.
Legitiman nastanak ezana je čvrst u Kur’anu i sunnetu i jedan je od simbola islama. Gdje god bilo na svijetu, i na kojem se god jeziku govorilo, ezan na arapskom jeziku svi shvataju i razumiju značenje i svrhu. Na taj način islamsko vjerovanje i ibadet odjekuju ezanom na arapskom jeziku, bez prestanka na cijelom svijetu.
Semerkand br. 9
