Put onih kojima si milost Svoju darovao… (el-Fatiha)

 “Na Put onih kojima si milost Svoju darovao, a ne onih koji su protiv sebe srdžbu izazvali, niti onih koji su zalutali.” (Fatiha, 7) 

Jedna od dova koje svakodnevno izgovaramo na namazu dok učimo suru Fatihu, jeste dova Gospodaru da nas uputi na Put onih kojima je darovao Svoje blagodati a drži nas daleko od onih koji su protiv sebe srdžbu izazvali i onih koji su zalutali. Svaki vjernik koji od Allaha, dž.š., traži da ga uputi na Put onih kojima je darovao blagodati, zapravo traži blagodati koje su njima date. A šta su to blagodati koje tražimo od Uzvišenog Allaha?

Šta je to blagodat?

Blagodat ili nimet, je svako lijepo stanje, u kojem se čovjek osjeća lijepo i prijatno. Postizanje svakog dobra i otklanjanje štete je ustvari blagodat, darovana od Gospodara svjetova. Allahove, dž.š., blagodati se u časnim ajetima spominju kao nešto što je neizmjerno, nepregledivo. Kadi Bejdavi, rah., kaže da su nimeti Gospodara neizmjerno veliki, i kao dokaz za to navodi Allahove, dž.š., riječi: “…i ako biste Allahove blagodati brojali, ne biste ih mogli nabrojati.” (Ibrahim, 34) Iako je navedeni ajet nepobitna činjenica, sve blagodati se, ipak, mogu svrstati u dvije kategorije:

• vehbi nimeti, što znači blagodati koje su direktan dar od Allaha, dž.š.
• kesbi nimeti ili blagodati do kojih se dolazi trudom i radom

U prvu kategoriju ulaze ruhani nimeti (duhovne blagodati) od kojih je prva i najveća život. Zatim, drugi nematerijalni ili duhovni resursi kao što su razum, duša i sve ono što proizilazi iz to dvoje (sposobnost govora, razmišljanja, osjećanja itd).

Stvaranje zdravog i savršenog ljudskog tijela je tjelesna blagodat koja se također ubraja u spomenutu kategoriju. Druga kategorija, tj. blagodati koje su kesbi (uslovljene zalaganjem roba) obuhvata sve ovosvjetske blagodati, a glavna i najveća od njih jeste iman. Zatim, odgojen i očišćen nefs, znanje, spoznaja, lijep ahlak, plemenite osobine, kao i položaj i ugled u socijalnom životu, imetak, bogatstvo itd. (Kadi Bejdavi, Envaru’t- Tenzil ve Esraru’t-Te’vil; Tefsir-i Kebir; Ibn ‘Adžibe el- Haseni, Bahru’l-Medid; Elmalılı Hamdi Yazır, Hak Dini Kur’an Dili; Džarullah ez-Zamahšeri, el-Keššaf)

Ahiretske blagodati su Allahov, dž.š., oprost i Njegovo zadovoljstvo, Allahova blizina, društvo meleka, visoki džennetski stepeni, vječna sreća i zadovoljstvo. U ajetu koji kaže: “Uputi nas na Put onih kojima si blagodati Svoje darovao” obuhvaćene su sve ovosvjetske blagodati koje vode do ahiretskih. Izvan toga, sva ostala dobra, podjednako su data i vjernicima i nevjernicima. (Bahru’l-Medid / Hak Dini Kur’an Dili) Svaka blagodat koja u ishodu ne vodi ahiretskim dobrima, zapravo se i ne ubraja u blagodati, što znači da to što je nevjernicima dato da jedu, piju i uživaju na ovom svijetu, zapravo i nije blagodat. Jer sva dunjalučka dobra i uživanja su neznatna u odnosu na ahiretsku kaznu koja nema kraja. To je slično stanju čovjeka koji jede kolač u kojem je otrov. Zbog kobnih posljedica koje slijede užitak jedenja otrovnog kolača ne može se smatrati užitkom. (Tefsir-i Kebir)

Put blagodati…

Zanimljivo je da se ajetom traži “Put–onih kojima je Allah, dž.š., darovao Svoje blagodati”, a ne same blagodati, što implicira da je najveća blagodat “biti upućen i biti na putu upućenih robova”. A biti na putu onih kojima Gospodar daruje blagodati znači neprestano uživati iste. Dakle, ne jedanput niti dvaput, nego stalno i neprekidno.

Sve to naravno zahtijeva poznavanje pravila puta, iz čega proizilazi potreba za vjerskim znanjem, poznavanjem prirodnih nauka, i potreba za upućenošću u pravila. Naime, tražiti od Allaha, dž.š., konkretno jednu ili dvije blagodati znači tražiti uistinu malo. Štaviše, ni riječi “podari nam svaku blagodat” neće priskrbiti trajnost uživanja blagodati, jer čak i u slučaju da dova bude u potpunosti ispunjena, to opet ne znači stalnost. Međutim, ako činimo dovu “uputi nas na Put onih kojima si darovao Svoje blagodati i učvrsti nas na tom Putu”, tada, ako nam Uzvišeni Gospodar primi dovu, postići ćemo sve blagodati zauvijek. Najveći i najljepši od svih puteva je put na kojem je Allahova, dž.š., pomoć i rahmet.

Zbog svega toga, u ajetima se ne traži konkretna blagodat nego put, čime nas Gospodar podučava kako i na koji način treba da tražimo od Njega. Nema sumnje da je to jedan od razloga zbog kojih je sura Fatiha dobila naziv “Ta’lim-i mes’ele: Učiteljica traženja.” (Hak Dini Kur’an Dili)

Historijske činjenice potvrđuju da su u svakom vremenu postojali Allahovi, dž.š., robovi koji su hodili Pravim putem i zahvaljujući tome postigli spomenute blagodati. Čovječanstvo je nebrojeno puta kušalo plodove ispunjenja te kur’anske dove. A najveći svjedok tome jeste činjenica sadržana u samoj dovi: “Put onih kojima si blagodati darovao”. (Hak Dini Kur’an Dili)

Pogledajmo sada ko su oni kojima je Uzvišeni Gospodar darovao Svoje blagodati. To nije pojedinac, a niti određena zajednica na koju bi se moglo ukazati. To su pojedinci i skupine koji su postojali i postoje u svakom vremenu. Oni su odgojeni Allahovim, dž.š., odgojem, duhovno zreli i savršeno lijepog ahlaka. Uvijek ih ima i njihov broj je poznat samo Allahu, dž.š. U jednom od najsadržajnijih ajeta koji govori o toj temi, Allah, dž.š., kaže: “Oni koji su poslušni Allahu i Poslaniku biće u društvu vjerovjesnika i pravednika, i šehida, i dobrih robova, kojima je Allah milost (nimet) Svoju darovao. A kako će oni divni drugovi biti.” (En-Nisa’, 69)

Oni koji su poslušni Allahu i Poslaniku biće u društvu vjerovjesnika i pravednika, i šehida, i dobrih robova, kojima je Allah milost (nimet) Svoju darovao. A kako će oni divni drugovi biti. (En-Nisa’, 69)

Dakle, sretnici kojima su darovane istinske blagodati su:

• poslanici, a.s.
• siddikuni
• šehidi
• salih robovi
• oni koji budu uz njih

Vjernici ovog ummeta najljepši i najbliži primjer imaju u posljednjem Poslaniku, s.a.v.s., i njegovim plemenitim ashabima, r.anhum. U veoma kratkom vremenu, oni su hodeći Allahovim, dž.š., putem postigli blagodati koje su donijele takvu sreću i blagostanje kakvo se do danas nije ponovilo. (Hak Dini Kur’an Dili; Tefsir-i Kebir)

Slijeđenje dobrih robova koji su postigli Allahove, dž.š., blagodati i činjenje djelā koja su oni činili primljeno je kod Allaha, dž.š., i ima veliku vrijednost. I to je ustvari neophodno na putu približavanja Uzvišenom Allahu. (Konyalı Mehmed Vehbi Efendi, Hulasatu’l- Beyan)

Oni koji su protiv sebe srdžbu izazvali i koji su zalutali

Uzvišeni Allah, nakon što u ajetu jasno obznanjuje da je Pravi put – Put onih kojima je darovao Svoje blagodati, odmah potom ukazuje na pogubnost krivog puta i govori nam kako da se utječemo od njega: “ne na put onih koji su protiv sebe srdžbu izazvali niti onih koji su zalutali”. Srdžba u općem značenju podrazumijeva ljutnju koja sadrži želju za osvetom. Kada govorimo o Allahovoj, dž.š., srdžbi (gadab), aludiramo na Njegovu kaznu i osvetu u ishodu (el- Muntakim). Allahova, dž.š., srdžba je Njegova želja i namjera da kazni one koji se suprotstave Njemu, Njegovim propisima i poslanicima, a.s., i utjeruju ih u laž. (Envaru’t-Tenzil ve Esraru’t-Te’vil; Tefsir-i Kebir; Hulasatu’l-Beyan; Hak Dini Kur’an Dili)

“Dalal” i “dalalet” znači skretanje sa Pravoga puta, namjerno ili greškom. Može još značiti i: gaflet, začuđenost, nestajanje, propast. U teološkoj terminologiji riječ “dalalet” sinonim je za zabludu. Stoga možemo reći da izraz “dallin” koji je upotrijebljen u ajetu, nedvosmisleno označava zabludu. (Hak Dini Kur’an Dili) Prema riječima islamskih učenjaka tefsirske znanosti ajet “… oni koji su protiv sebe srdžbu izazvali” ukazuje na jevreje, i o tome postoji konsenzus među njima. A zalutalu skupinu čine kršćani, što je također navedeno u 60. ajetu sure Ma’ide.

Zbog čega su jevreji oni koji su srdžbu izazvali a kršćani oni koji su zalutali?

 Kroz historiju čovječanstva Jevreji su oduvijek bili narod koji prednjači u zlu i obijesti. Nikada im nije došao niti jedan poslanik, a.s., a da ga nisu mučili ili ubili. Jednom se čak desilo da su za godinu dana ubili 70 poslanika, a.s. Zbog toga su zaslužili Allahovu, dž.š., srdžbu. Kršćani pak nisu ubijali poslanike, a.s. Oni su najprije povjerovali u poslanika Isaa, a.s., a poslije su okrenuli glavu od Allahove Knjige, i počeli da obožavaju kipove. Otišli su u zabludu, i to su učinili svjesno i samovoljno. Zbog toga su duhovno izgubljeni, rasijani, uvijek u brigama i strahovima.

Prenosi se da je Šerid b. Suvejd, r.a., rekao: Jedne prilike naišao je Allahov Poslanik, s.a.v.s., i zatekao me kako sjedim naslonjen na lijevu ruku podbočenog dlana i palca, pa me je upitao: “Jel to sjediš kao što sjede oni koji su protiv sebe srdžbu izazvali?” (Ebu Davud, Edeb, 22). Hadis nam govori da musliman, kako u svom vjerovanju i ibadetu, tako i u svim drugim stanjima ne smije ličiti na one nad kojima je Allahova, dž.š., srdžba i koji su zabludjeli. Bitno je još reći da gore navedeni ajet, iako se odnosi na jevreje i kršćane, ima opće značenje. Sehl b. Abdullah, k.s., je rekao: “Oni koji su protiv sebe srdžbu izazvali su ehl-i bid’at (novotari). Dakle, oni koji su zastranili u vjerovanju i djelima. A zabludjeli su oni koji su okrenuli glavu od sunneta, odnosno oni koji ne slijede skupinu ehli sunnet ve’l-džema’at.” (Hulasatu’l-Beyan)

Kako smo već prethodno rekli, Uzvišeni Allah u ajetu prvo spominje one kojima je blagodati Svoje darovao, ali odmah potom dodaje riječi “ne na put onih koji su protiv sebe srdžbu izazvali niti na put onih koji su zalutali.” Kakva je mudrost skrivena u tome? Istinski vjernik je uvijek u stanju između straha i nade. Njegov iman ravnotežu između to dvoje dovodi u savršen sklad. Allahove, dž.š., riječi “Put onih kojima si blagodati Svoje darovao” bude nadu u vjerniku, a riječi “ne na put onih koji su protiv sebe srdžbu izazvali niti na put onih koji su zalutali” bude strah. (Tefsir-i Kebir)

Zašto nakon Fatihe govorimo “amin”?

Riječ “amin” znači “Allahu moj, uslišaj moju dovu, učini da bude tako”. Sama riječ nije kur’anski ajet niti dio ajeta, međutim, sunnet je njome završiti suru Fatihu. Džibril, a.s., je podučio Poslanika, s.a.v.s., da nakon Fatihe kaže amin. Poslanik, s.a.v.s., je rekao:

Džibril me podučio da nakon što proučim Fatihu kažem amin. To je kao pečat na kraju napisanog pisma. (Ebu Davud, Salat, 168)

Pojašnjavajući spomenuti hadis, Ali, r.a., je rekao: “Riječ ‘amin’ je Allahov pečat na dovu roba.” Kao što pečat onemogućava bilo kakvo prisvajanje, korištenje ili krivotvorenje, isto tako riječ amin zaklanja dovu od eventualne štete. (Bahru’l-Medid; Ismail Hakki Bursevi, Ruhu’l-Beyan; Ebu’l-Lejs Semerkandi, Tefsiru’l-Kur’an)

Allahov Poslanik, s.a.v.s., u drugom hadisu kaže: “Kada imam kaže “vele’d-dallin” vi recite amin, jer u tom trenutku i meleki kažu amin. Čije izgovaranje riječi amin se poklopi sa izgovaranjem meleka, bit će mu oprošteni grijesi.” (Muslim, Salat, 76)

Rob, nakon što prouči Fatihu, slijedeći sunnet Allahova Poslanika, s.a.v.s., kaže amin (Allahu moj, primi mi dovu i učini da bude tako). Na taj način pred Gospodarom iskazuje ovisnost i poniznost, obraćajući Mu se dovom i preklinjujući Ga, svjestan vlastite slabosti. A najjače oružje slabog i ovisnog roba jeste stalna veza sa Allahom, dž.š., neprekidnim traženjem od Njega. Uzvišeni Allah najbolje zna.