Riječ „dova“ leksički nosi značenja: pozivati, tražiti, zvati. A kao vjerski termin označava robovu spoznaju vlastite nemoći i usmjeravanje ka Allahu, dž.š., te iznošenje svojih potreba i želja Njemu Uzvišenom.
Činjenje dove je prirodna potreba čovjeka. Dovom se rob utječe Uzvišenom Gospodaru, od Njega traži milost, zaštitu, dobrotu i pomoć. Osoba koja čini dovu, ma kakve mogućnosti i sposobnosti da posjeduje, priznaje svoju nemoć i slabost te se istovremeno svojim stanjem obraća Allahu, dž.š., Koji je Gospodar svjetova i Posjednik apsolutne moći. U Časnom Kur'anu Uzvišeni Allah kaže: „A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli.“ (Bekara, 186)
Utjecanje Allahu, dž.š., je dio robovanja. Svi vjerovjesnici i evlije, bilo u nevolji, bilo u obilju i blagostanju, u svakom trenutku su se dovom obraćali Uzvišenom Gospodaru. A vjernicima su preporučivali stanje „stalne dove.“ U biti, svako stanje koje čovjeka zadesi, bilo pozitivno ili negativno, prilika je za dovu.
Dova je poput kapije srca koja se otvara ka Allahu, dž.š. Sve dok je ta kapija otvorena, rob je u razgovoru sa Uzvišenim Gospodarom. Dova jača duhovnu vezu roba sa njegovim Gospodarom. Naposlijetku, rob zadobiva svijest da je stalno u prisustvu Allaha, dž.š. Takvo stanje otklanja nevidljive perde između roba i Uzvišenog Hakka Koji mu je bliži od žile kucavice, te povećava njegov jekin (ubjeđenje).
Dova je robovo priznavanje vlastite nemoći i povijanje glave pred istinskim Posjednikom moći. Prema tome, onaj ko ne čini dovu, taj posjeduje kibur (nadmenost), a činjenje dove je odraz poniznosti. Osim toga, kada se rob usmjeri ka Allahu, dž.š., treba to učiniti cijelim bićem. Dok svojim jezikom čini dovu Allahu, dž.š., kroz njegovo srce ne trebaju prolaziti druge stvari. Takvo stanje je vrlo bitno da bi dova bila primljena, jer dove upućene iskrena srca se ne odbijaju.
Ukoliko pak onome ko je iskreno činio dovu ne bude ispunjena želja na dunjaluku, to ne znači da mu se Uzvišeni Hakk nije odazvao. Njemu će Allah, dž.š., ili dati ono što je bolje za njega, ili će nagradu za učinjenju dovu ostaviti za Ahiret. Zasigurno, Allah, dž.š., čuje i zna za svaku našu dovu i niti jedna dova ne ostaje neuzvraćena. On je Onaj Koji zna ono što javno iznosimo i ono što tajimo.
Vrijednost dove je veoma velika. U tom svjetlu, Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Dova je suština ibadeta.“
Šems Tebrizi, k.s., sljedećim riječima objašnjava važnost dove: „More milosti uvijek želi biti uzburkano i živo. A ono što će dovesti do toga jeste tvoje traženje i tvoja dova.“
Arifi su naveli tri stvari koje od čovjeka otklanjaju nevolje i poteškoće: iskrenost u dovi, iskrenost u bogobojaznosti i samilost prema onome ko je zapao u nevolju.
Imam Gazali, rah., govoreći o batinskim (duhovnim) edebima činjenja dove, prenosi sljedeću predaju od Jahje el-Gassanija, k.s.:
„U vrijeme Davuda, a.s., narod zadesi suša. Zbog toga izabraše tri alima kako bi proučili kišnu dovu, nadajući se da će im Allah, dž.š., zbog njihove vrijednosti podariti kišu.
Prvi alim učini sljedeću dovu:
‘Allahu moj! Prema Tvome propisu iz Tevrata, mi trebamo oprostiti onima koji su nam učinili nepravdu. Allahu moj! Mi smo sebi učinili nepravdu. Ti nama naređuješ da oprostimo, pa oprosti i Ti nama!’
Dova drugog alima glasila je:
‘Allahu moj! U Tevratu nam naređuješ da oslobodimo robove. Allahu moj! Mi smo Tvoji robovi, Ti nas oslobodi suše.’
A dova trećeg alima bijaše:
‘Allahu moj! U Tevratu nam naređuješ da ne vraćamo siromahe i nejake sa svojih vrata. Allahu moj! Evo i mi smo Tvoji siromasi. Stojimo pred Tvojim vratima. Nemoj odbiti naše dove.’
Nakon tih dova, počela je padati kiša.“
Imam Gazali, k.s., također navodi sljedeće adabe na koje rob treba paziti prilikom činjenja dove:
- skrušenost srca
- potpuna usmjerenost Allahu, dž.š.
- osjećaj slabosti i bespomoćnosti
- lijepo mišljenje o Allahu, dž.š., i vjerovanje da će se On Uzvišeni zasigurno odazvati na dovu, ili ispunjenjem želje na dunjaluku, ili velikom nagradom na Ahiretu
- poniznost
- traženje onoga što je uistinu potrebno
- iskreno traženje utočišta kod Uzvišenog Allaha vapajem koji nalikuje vapaju utopljenika
- svjesnost o bezvrijednosti vlastitoga nefsa
- svjesnost o veličini Uzvišenog Hakka i iskazivanje krajnjeg edeba i poštovanja prema Njemu
- podizanje ruku prilikom činjenja dove
- potiranje lica rukama po završetku dove.
Časopis Semerkand, br. 113, Riznica mudrosti
