Jedan vjerski službenik iz srednje Anadolije, u Turskoj ovako je pričao:
“Petnaest godina sam imam i vaiz džamije. U našu džamiju na sabah namaz dolazilo je petnaestak džematlija. Zadnjih mjesec dana naša džamija se počela puniti. Zainteresiralo me je šta je uzrok da ovi ljudi dođu u džamiju. Pitao sam ih. Odgovorili su mi da su do tada bili na krivom putu, da su pili, kockali, blud činili i opijum koristili, ali nakon što su posjetili jednog muršida u Menzilu, od tada se kod njih pojavila ljubav za ibadetom. Dobili su snagu da ostave ružne navike. To me jako začudilo, jer do tada nisam imao priliku da nešto tako doživim. Tokom svojih petnaest godina rada ja nisam uspio nikoga odvratiti od ružnih navika. Odmah sam uzeo adresu i otišao u Menzil, tom insanu.
Kada sam tamo stigao, vidio sam da se kod njega slijevaju ljudi sa svih strana Turske i šire, sa njim izgovaraju tevbu, obavljaju osam šartova i odlaze. Bez velikih vazova i savjetovanja, oni doživljavaju očite srčane promjene. Svakako, i ja sam dao bej’at, izgovorio tevbu i obavio šarte. Tada se kod mene slast i značenje ibadeta proljepšalo. U meni se rodilo još veće zalaganje i ljubav za Allahom. Shvatio sam da je posao Allahovih vojnika specifičan i da se samim razumom ne može potpuno dokučiti. To je Allahova dobrota koju najdjelotvornije i najdublje samo naša srca osjećaju.”
Eto, ovako se opisuje ma’nevijska podrška muršida.