Samo Tebi i samo od Tebe…

“(Gospodaru naš!) Samo Tebi se klanjamo i samo od Tebe pomoć tražimo”. (Fatiha, 5)

Omer Nasuhi Bilmen, rah., u opširnom prijevodu 5. ajeta sure Fatiha–ajeta kojeg svakodnevno ponavljamo u našim namazima, kaže: “Gospodaru naš! Samo Tebi se klanjamo. Pokoravamo se samo Tebi i klanjamo Ti se skrušeno, svjesni Tvoje veličine. I samo od Tebe pomoć tražimo. Samo kod Tebe tražimo utočište i od Tebe očekujemo dobro i pomoć.” Ajeti koji prethode navedenom mogu se sažeti na sljedeći način: O ljudi! O vi razumom obdareni! Ako ste vi od onih koji poginju glavu pred apsolutnom ljepotom i savršenstvom, pa Ja sam Uzvišeni Allah.

Savršenstvo pripada Meni. Ako ste vi od onih što sa strahopoštovanjem stoje pred snagom i dobrotom, pa Ja sam Gospodar svjetova. Ako pokažete skrušenost nadajući se dobru u budućnosti, Ja sam Rahman i Rahim. Ako ste vi od onih što pokazuju poštovanje sa strahom i strepnjom, Ja sam Vladar Sudnjeg dana. Ja sam jedini Bog, Nosioc svojstava koja zavređuju poštovanje i veličanje, i Jedini, Kome se ibadet čini.

Svako ko čuje te Allahove riječi, zapitat će se: “Kako i na koji način da izrazim hvalu Uzvišenom Allahu?” A kao odgovor na to pitanje, Gospodar svjetova kaže: “Recite: ‘Samo Tebi robujemo i samo od Tebe pomoć tražimo.’” (Elmalili Hamdi Yazır, Hak Dini Kur’an Dili)

Međutim, šta podrazumijeva ibadet ili robovanje samo Allahu, dž.š.? Koji su uslovi da bi neko djelo zadobilo status ibadeta i kako se robovanje ispoljava?

Šta je to ibadet?

Ibadet, po definiciji, podrazumijeva približavanje Stvoritelju, iskazivanje pokornosti cijelim bićem–i dušom i tijelom–potpuno svjesno, ponizno i skrušeno, i samo u Njegovo ime. Ibadet je najsavršeniji oblik ispoljavanja tazima (strahopoštovanja) sa potpunom predanošću, i priznavanje vlastite slabosti pred Gospodarom svjetova. Samo Davaoc najvećih blagodati je dostojan da Mu činimo ibadet, a najveća blagodat, bez ikakve sumnje, jeste stvaranje života i svega što je za njega potrebno, a Stvoritelj svega toga je samo Uzvišeni Allah. Ibadet ima određene šarte (uslove), a prvi od njih je nijjet. Nijjet je namjera roba da se određenim djelom ili poslom približi Allahu, dž.š., ili Mu iskaže pokornost.

Obzirom da nijjet podrazumijeva svijest i znanje o djelu, neodvojiv je od istog. To je djelo srca i ruha, djelo koje obuhvata znanje i volju. Drugi uslov je da čovjek izvrši određenu radnju koja je kod Allaha, dž.š., prihvaćena kao pokornost. Ukoliko djelo ostane samo na želji i mislima, čak i da je u pitanju pokornost odnosno djelo koje približava Allahu, dž.š., ono ne može imati status ibadeta. Upravo zbog toga, iman – krunu ibadeta, nije dovoljno prihvatiti samo srcem, nego ga je potrebno potvrditi i jezikom.

Bez nijjeta, niti jedno djelo, ma kakvo ono bilo, ne može biti ibadet.

Padanje na sedždu bez nijjeta nije namaz. Borba protiv neprijatelja bez nijjeta nije džihad. Post bez nijjeta je obično gladovanje, a posjeta Kabi i Arefatu samo turističko putovanje. Ebu Hajjan, rah., kaže da ibadet zapravo znači, oslobađanje od svega i okretanje samo Allahu, dž.š. (Hak Dini Kur’an Dili, Fahreddin Razi, Tefsir-i Kebir; Omer Nasuhi Bilmen, Kur’an-i Kerimin Turkce Meal-i Alisi ve Tefsiri; Abdulkerim Kuşeyri, Letaifu’l-İşarat; i dr.)

Ibadet pripada samo Uzvišenom Allahu

Jedan od Allahovih, dž.š., sifata je “Kijam bi-nefsihi”, što znači Onaj Koji postoji i opstoji Sam po Sebi, bez ikakve potrebe za bilo kim ili čim. Svi osim Njega su u stanju ovisnosti, kako po pitanju dolaska na ovaj svijet tako i po pitanju egzistencije. Uzvišeni Allah je potpuno neovisan od svega. Osim toga, On je Taj Koji održava sva stvorenja. Zbog tih svojstava, kako stoji u ajetu, On je Jedini dostojan da Mu činimo ibadet. Obzirom da rob postoji i opstoji samo Allahovom, dž.š., voljom, egzistira posredstvom sebeba koje On Uzvišeni stvara, onda njegovo robovanje i ibadet trebaju biti posvećeni samo Njemu Uzvišenom.

Zbog toga na svakom namazu, učimo Fatihu govoreći: “(Gospodaru naš) Samo Tebi robujemo i samo od Tebe pomoć tražimo.” (Tefsir-i Kebir) Poniznost i strahopoštovanje iskazano u ibadetu jesu dokaz veze sa Uzvišenim Allahom, Koji je robu dao čast i uzdigao ga više nego što njegov razum može i zamisliti. Rob, dok čini ibadet Gospodaru, kao da govori: “Ja svoju slobodu predajem samo Uzvišenom Allahu. Pokoravam se samo Njemu i Njegovim zapovijedima.

Pokornost volim a griješenje mrzim. Trčim ka dobročinstvu, bježim od zla. Istinu smatram krunom svakog dobročinstva. Po cijenu života, neću se pokoriti nikome i ničemu što nije pokorno Njemu i Njegovim propisima. On me je stvorio iz ničega, odgojio me i dao mi slobodu. Moj život, savjest i sloboda su emanet od Uzvišenog Stvoritelja. Onaj ko je dao jednom, ukoliko želi, može dati još bezbroj puta. Stoga, sve što posjedujem zalažem na Njegovom putu. Zarad tog puta ću podnositi teškoće, nepravdu i pravdu. A kada mi ponestane snage, umrijet ću za Onog Koji je moćan da moju dušu uzme kada On želi. Umrijet ću svakako; to je Njegovo određenje, ali kad već umirem neka umrem sa istinskim imanom i istinskim prijateljstvom. Od zemlje sam postao i zemlji se vraćam. Allah me je stvorio i povratak je Njemu. Njegov sam rob, i sa Njim postojim, a bez Njega sam ništa…”

Velika je blagodat biti u stanju izreći gorenavedene riječi i ostati im dosljedan! Za čovjeka nema veće snage niti veličine. (Hak Dini Kur’an Dili) Imam Gazali, rah., u djelu “el-Erbe’in” ibadete dijeli na sljedeće:

namaz,
zekat,
post,
hadždž,
učenje Kur’ana,
stalna zauzetost zikrullahom,
stjecanje halal opskrbe,
čuvanje prava islamskog bratstva i prijateljstva,
naređivanje dobra i odvraćanje od zla,
slijeđenje časnog sunneta.

Život u skladu sa sunnetom je znak Allahove, dž.š., ljubavi, ključ sreće i spokoja. Uzvišeni Allah u Časnom Kur’anu kaže: “Reci (Poslaniče): Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti” (Ali Imran, 31)

Zašto umjesto “ja” govorimo “mi”?

U Allahovom, dž.š., govoru sadržano je mnoštvo prefinjenih ljepota, za one koji imaju čisto srce. Prvi muslimani, okupljeni pod zastavom Poslanika Muhammeda, s.a.v.s., u duhu ajeta “Samo Tebi robujemo…” 20-30 godina su na sve strane svijeta širili uzvišenost Istine. Onog trenutka kada su muslimani počeli gubiti tu svijest, počeli su se pokoravati dunjaluku. Nema sumnje da navedeni ajet nosi veliku odgovornost i nije nešto što se može ispuniti lahko niti nešto do čega se s lahkoćom dolazi. Rob je slabašan da bi mogao ostati dosljedan riječima “Samo Tebi robujemo”, stoga nas Uzvišeni Allah odmah u nastavku ajeta usmjerava riječima “samo od Tebe pomoć tražimo”, ističući da je neophodno traženje Njegove pomoći. (Hak Dini Kur’an Dili)

Da je u ajetu umjesto množine “Samo Tebi robujemo” upotrijebljeno prvo lice jednine i rečeno: “Samo Tebi robujem”, to bi kod roba prouzrokovalo oholost i uznositost. Međutim, kada govorimo u množini i kažemo: “Samo Tebi robujemo” time zapravo govorimo “ja sam samo jedan od Tvojih robova”. Shodno tome, u prvom slučaju iskazuje se poniznost, a u drugom oholost. (Tefsir-i Kebir)

Fahruddin Razi, rah., u komentaru navedenog ajeta kaže da se korištenjem množine želi ukazati da mu’minu priliči obavljanje namaza u džema’atu. Onaj ko namaz klanja u džema’atu, prirodno će govoriti u množini i reći “ibadet činimo” aludirajući pri tom na vjernike koji zajedno s njim obavljaju namaz. Ako pak klanja sam, i u tom slučaju priliči da kaže “mi”, podrazumijevajući pri tom sebe i meleke koji su s njim.

Dalje kaže: “Mu’mini su braća. Da je rečeno ‘ibadet činim’ time bi čovjek spomenuo samo svoj ibadet, a zanemario bi ibadet braće vjernika. Ali kada kaže ‘ibadet činimo’, on istovremeno spominje svoj i ibadet drugih vjernika, i time kao da pokušava istaknuti ibadet vjernika i prikazati ga lijepim. Riječima ‘ibadet činimo’ rob ujedno moli svoga Gospodara. Moli i kaže: ‘Gospodaru moj, moj ibadet sām po sebi ne posjeduje neku značajnu vrijednost, sadrži mnoge nedostatke. Ali, ja Ti ga predajem zajedno sa ibadetima svih vjernika, i kažem ‘ibadet Ti činimo’, pa primi naše ibadete.’” (Tefsir-i Kebir)

Ukoliko obratimo pažnju primijetit ćemo da Uzvišeni Allah u časnom ajetu prvo kaže: “Samo Tebi” a zatim dodaje “robujemo”. I u tome su sadržane mnoge mudrosti. Time nam Gospodar svjetova želi naglasiti da samo Njemu možemo robovati. Rob koji kaže “Samo Tebi robujemo” zapravo kaže: Gospodaru naš, Koji nas obasipaš milošću i bezbrojnim blagodatima! Strahujemo od Dana suđenja i iskazujemo Ti hvalu i zahvalu. Pokoravamo Ti se i nastojimo izvršiti Tvoje zapovijedi. Samo Ti si dostojan da Ti ibadet činimo, nema boga osim Tebe. Svi naši ibadeti i pokornosti su samo Tebi.” (Hak Dini Kur’an Dili; Ebu’l-Leys Semerkandi, Tefsiru’l-Kur’an)

Druga mudrost na koju aludira ajet davanjem prvenstva riječima “Samo Tebi”, jeste isticanje važnosti nijjeta prije svakog posla. Naša obaveza je da svakim djelom tražimo Uzvišenog Allaha i Njegovo zadovoljstvo. Rob koji u vrijeme blagostanja, gleda u Davaoca a ne u blagodati, on će u vrijeme teškoća također gledati u Onog ko ih daje a ne u same teškoće. To će rezultirati djelovanjem sa pronicljivošću i razumijevanjem, što neminovno donosi radost i spokoj srcu. Suprotno tome, ko umjesto u Davaoca svega, gleda u same blagodati, taj će u vrijeme teškoća također gledati u teškoće a ne u Davaoca.

Takva osoba će, zbog svoje stalne okupiranosti stvorenjima, neminovno pasti u gaflet. Stoga je Uzvišeni Allah u ajetu prvo spomenuo Sebe pa tek onda blagodati, kako bi se robovi prvo sjetili Njega i okrenuli Njemu Uzvišenom, a blagodati posmatrali kao jednu od Njegovih manifestacija. Također, jedna od obaveza roba jeste da Gospodaru robuje svjestan da ibadet obavlja Njegovom milošću i snagom koju mu On Uzvišeni daje. Ne smije misliti da ibadet potječe od njega, nego naprotiv, treba znati da je to čast koju mu daruje Allah, dž.š., i vesila (sredstvo) putem koje se Njemu približava. (Ibn Adžibe, Bahru’l- Medid; Tefsir-i Kebir)

“Samo od Tebe pomoć tražimo”

Termin “isti’ane” koji se spominje u navedenom ajetu, podrazumijeva traženje pomoći u svim i dunjalučkim i ahiretskim poslovima. Iako se spomenuti termin poistovjećuje sa dovom, između to dvoje postoji značajna razlika. Štaviše, postoje alimi koji su ljude podijelili na dvije skupine: one koji traže i one koji dovu čine… Shodno tome, rekli su da onaj ko traži, čini to u odgovarajućem trenutku i stanju, dok onaj ko upućuje dovu, čini to u teškim trenutcima, u stanju slabosti i nemoći. Dakle, ukoliko se čovjek obraća i u stanju kada postoji mogućnost izbora, on je onaj koji traži, a ukoliko se obraća kada je u bezizlaznoj situaciji, bez mogućnosti izbora, on čini dovu. Gospodar svjetova će dati onom ko traži i odazvat će se onom ko Mu čini dovu. U jednom hadisu stoji da je Uzvišeni Allah rekao: “Ima li iko da traži, pa da mu udovoljim. Ima li iko da dovu čini, da mu je uslišam.” (Muslim, Salatu ’l- Musafirin, 170)

Rob vjernik, danonoćno treba tražiti od Allaha, dž.š., svako dobro, moleći: “Gospodaru naš, mi smo slabi i griješni. Nemoćni da Ti ibadet činimo onako kako dolikuje. Samo od Tebe pomoć tražimo. Uputi nas i sačuvaj od šejtanskog zla. Podari nam istrajnost u ibadetu. Jer Ti si nas stvorio i učinio dostojnim robovanja Tebi. Samo Tebi robujemo. Podari nam snagu da Ti robujemo i ibadet činimo sve dok se duša ne odvoji od tijela.”

Ismail Hakki Bursevi, k.s., na sljedeći način ukratko ukazuje na sve ono u pogledu čega trebamo tražiti pomoć od Allaha, dž.š.:

pomozi nam u ibadetu i robovanju
pomozi nam da se odupremo onom naspram čega smo slabi
pomozi nas u borbi protiv šejtana koji nas odvraća od robovanja Tebi
pomozi nam u svemu što je korisno za naš dunjaluk i Ahiret. (Ismail Hakki Bursevi, Ruhu’l-Bejan)