Uvijek trebamo razmisliti da li i mi imamo udjela u problemu koji nas je zadesio. Ukoliko odgovornost za nastanak problema u potpunosti prebacimo na drugu stranu, ne samo da nas takvo postupanje neće osloboditi vlastite odgovornosti, već neće doprinijeti ni rješavanju problema. Takvo postupanje može jedino povećati nerazumijevanje.
Ko nije spreman na samokritiku
Osoba koja sebe smatra bezgriješnom, nije u stanju da se izvrgne samokritici. Čovjek treba prihvatiti sebe sa svim svojim nedostacima. Oni koji sebe smatraju bezgriješnim, u nemilim situacijama koje ih zadese, sebe vide kao posmatrača, ne preuzimaju nikakvu odgovornost, te stoga i ne osjećaju nikakvu potrebu za samokritikom. Naročito osobe koje su perfekcionisti ili imaju narcisoidnu ličnost nikada se ne izvrgavaju samokritici, ne mijenjaju se i nisu fleksibilne.
Treba pitati one koji su nepristrasni
Mnogi ljudi se dvoume po pitanju kritike njihovih supružnika – nisu sigurni da li je ona umijesna ili ne. Možete zamisliti da se prepirete sa supružnikom, i da Vas on, potpuno bespravno, okrivljuje. U toj situaciji, umjesto da potpuno ignorišete riječi supružnika, možete pokušati čuti i mišljenje drugih ljudi. Bez narušavanja porodične privatnosti, možete upitati nekog od prijatelja ili rodbine šta on misli o riječima Vašeg supružnika. Obzirom da ta osoba ne poznaje detalje, njen odgovor će biti uopćeniji. Na taj način, ukazat će Vam se prilika da stanete pred mnogo objektivnije ogledalo.
Kažu da čovjek umire ukoliko ne voli sebe. Tačno. Kako bismo opstali, svima nam je potrebno da barem malo volimo sebe. U suprotnom, ne bismo se mogli vidjeti dostojnim da budemo voljeni, da bilo šta kažemo, pa čak ni da jedemo niti udišemo vazduh. Međutim, većina nas, a da nismo ni svjesni toga, ne volimo sebe samo u mjeri dovoljnoj za opstanak, već toliko da se smatramo vrijednim da vladamo svijetom… U biti, to je uzrok tome što svoju pažnju više usmjeravamo na naše dobre strane nego na greške.
Suočavanje sa greškama narušava našu ljubav prema sebi. Zbog toga je često poprilično teško stati ispred realnog ogledala, izvrgnuti se samokritici i uvidjeti vlastite mahane. Međutim, ma koliko to bilo teško, samo one osobe koje u tome uspijevaju, mogu doći do ispravnijih stavova o sebi.
Samokritika je teža u braku
Ukoliko se osoba u braku preispituje, to će biti uzrok ispravnijem i čvršćem koračanju na životnom putu na koji je krenula sa svojim supružnikom. Na taj način problemi se rješavaju brže, a međusobno zadovoljstvo raste. Međutim, samokritika u braku je malo teža od one koju smo sebi upućivali prije braka, jer svaka greška koju prihvatimo sa sobom donosi i određenu odgovornost. Psihologinja Serpil Yaman Kaya tu činjenicu objašnjava na sljedeći način: „Za osobu je lakše kritički posmatrati svoje postupke samostalno nego u zajednici kakva je brak. Jer, gdje god postoji partnerstvo, postoje i odgovornost, međusobni odnosi i dijalog. Supružnici ponekad osjećaju krivicu zbog neispunjenih odgovornosti, te krive drugu stranu kako bi pobjegli od vlastite krivice. Na taj način u njhovom odnosu formira se začarani krug. Naročito osobe koje su perfekcionisti ili imaju narcisoidnu ličnost nikada se ne izvrgavaju samokritici, ne mijenjaju se i nisu fleksibilne. Takve osobe misle da je svaka vrsta uspjeha i sreće u braku rezultat njihovog zalaganja, kao i to da je svaka vrsta gubitka nastala zbog greške supružnika. Kada nestane empatije i kada okrivljena strana doživi nepravdu, tada i sam brak u velikoj mjeri biva oštećen.“
Prihvatiti grešku
Bilo nam to teško ili ne, u braku smo primorani da se izvrgnemo samokritici. Ukoliko osoba s kojom živimo nema nikakve psihičke probleme, onda je skoro nemoguće da poteškoće koje doživljavamo izaziva samo jedna strana. A ukoliko naš supružnik ima neki psihički problem, to nema veze sa brakom, već direktno sa njegovom ličnošću, zbog čega mu je potrebna velika podrška. Dakle izuzev takvih izuzetaka, uvijek trebamo razmisliti da li i mi imamo udjela u problemu koji nas je zadesio. Ukoliko odgovornost za nastanak problema u potpunosti prebacimo na drugu stranu, ne samo da nas takvo postupanje neće osloboditi vlastite odgovornosti, već neće doprinijeti ni rješavanju problema. Takvo postupanje može jedino povećati nerazumijevanje.
Naprimjer, muškarac koji se žali na ženu koja stalno gunđa trebao bi se zapitati šta je njegovu suprugu dovelo u takvo stanje. Da li postoji neka njegova greška koju ne vidi ili nešto što je zanemario? S druge strane, zamislimo ženu koja se žali na povučenost i zatvorenost svoga supruga. Ona bi trebala razmilisti da li je ona svojim postupcima učinila da se njen suprug povuče u sebe.
Sve dok ne dođemo do korijena nezadovoljstva i dok se ne suočimo sa greškama, žalbi neće nestati. Ukoliko smo mi strana koja se žali, onda je mnogo lakše razmisliti o vlastitim greškama, nego u slučaju kada se supružnik žali na nas. Onda kada smo mi okrivljena strana, aktivira se naš odbrambeni mehanizam kojim nastojimo odbiti krivnju koja nam se prebacuje. Naročito u trenucima intenzivne rasprave teško je prestati raspravljati i doprijeti do suštine problema. Zbog toga se parovima savjetuje da prestanu sa raspravom prije nego što dođe do kritične tačke, te da smirenije sagledaju stvari.
Nije “tvoj” već “naš” problem
Psihologinja Serpil Yılman Kaya navodi da je prvi uvjet za realizovanje samokritike sposobnost supružnikā da jedno prema drugome osjete empatiju, te dodaje sljedeće: „Prije svega, supružnici ne smiju posmatrati probleme sa kojima se suočavaju kao krivicu pojedinca, već kao zajedničko pitanje koje trebaju riješiti skupa. Na taj način izaći će iz začaranog kruga i formirati atmosferu u kojoj je moguće uvidjeti vlastite greške. Ukoliko pak naš brak dobro funkcioniše i ukoliko smo sretni, umjesto razmišljanja: ‘To je zato što ja vladam situacijom’, ‘To je zahvaljujući meni’, trebamo razmišljati na način: ‘Zahvaljujući obostranom trudu, naš brak lijepo funkcioniše.’ Suprotno tome rečenice poput: ‘Zbog tebe se to desilo, da nisi tako postupio/la, ne bi nam se to desilo; zbog tebe smo zapali u ovu situaciju’, sprječavaju čovjeka da uvidi vlastite greške, a uz to, ne doprinose ni tome da druga strana uvidi svoje greške. Nedostatak samokritike rezultat je sebičnih osjećanja i misli.“
Moj otac nikada nije prihvatao vlastite greške
Gospodin Murat koji tvrdi da njegov otac nikada nije prihvatao vlastite greške, na sljedeći način objašnjava kako je iz braka svojih roditelja izvukao bitne pouke: „Uvijek mi je djelovalo da moja majka ima čvršći karakter od oca. Kad god je pogriješila, iskreno je prihvatala grešku i nastojala da je ne ponavlja. Naravno, kao i svakom drugom ljudskom biću, dešavalo joj se da ponovi grešku… A što se tiče oca, on nikada nije priznavao grešku niti je pokazivao bilo kakav trud da riješi određeni problem. Vjerovatno je to smatrao znakom veličine. Meni je majka uvijek djelovala kao osoba koja pokušava vladati situacijom te osoba zrelog i snažnog karaktera. Iskreno, smatrao sam da jedan otac ne bi trebao biti takav. Zbog toga, na pitanje: ‘Da li u braku preispitujete vlastite postupke?’, odgovaram: ‘Naravno da da.’ Prema mome mišljenju, nedostatak samokritike je manjkavost. Zarad sreće moje supruge i moje djece nastojim ne prikrivati vlastite greške. U čemu god da je problem, ja ga prihvatam. Ponekad ga uspijevam riješiti, a ponekad ne. Ali nikada ne prebacujem svu težinu na suprugu, ponašajući se kao da sam ja bezgriješan.“
Doista je samokritika pokazatelj samopouzdanja. Svoje greške mogu pogledati u ogledalu jedino jake ličnosti koje su spremne da se suoče same sa sobom. Osobe koje nisu u stanju da prihvate greške i nedostatke odaju sliku slabih ličnosti, jer nisu u stanju da se suoče sa vlastitim nedostacima i posljedicama svojih grešaka.
Pravednost
Udar na osjećaj pravednosti kod supružnika, otvara još jednu dimenziju problema. Kada jedan od supružnika sebe uvijek smatra potpuno čistim od greški, to njegovo ubjeđenje nikako nije uvjerljivo njegovom partneru, pa čak ni onda kada je potpuno u pravu. Onaj ko danas nije u stanju da kaže: „Ja sam pogriješio/la“, sutra gubi pravo da kaže: „Ti si pogriješio.“
Psihologinja Serpil Yılman Kaya kaže da supružnici koji su u stanju da preispitaju vlastite postupke doživljavaju mnogo manje nemira i okrivljivanja, te istovremeno ostvaruju zdravije odnose. Takvi supružnici mnogo bolje razumiju jedno drugo, zbog čega imaju i kvalitetniji brak. Uz to, ona dodaje da svako može pogriješiti, bilo da je u braku ili ne, međutim, bitno je uvidjeti vlastite greške, preuzeti odgovornost i promijeniti ono što je pogrešno. Najveća samokritika koju činimo pred Uzvišenim Stvoriteljem je tevba koja nam istovremeno pruža i novu priliku.
U Časnom Kur'anu, Allah, dž.š., kaže: „…Zato se ne hvališite bezgrješnošću svojom…“ (Nedžm, 32) Onako kako tevba za grijehe jača vezu između nas i našeg Gospodara, tako i priznavanje grešaka i traženje oprosta od ljudi jača međusobni muhabbet. Primjer Fudajla b. Ijaza, k.s., i njegovog pristupa samokritici, kako kao roba tako i kao supruga, na vrlo lijep način objašnjava na koji način svako treba preispitivati sebe: „Kada učinim neku grešku prema Allahu, dž.š., njene posljedice osjetim na svojoj jahalici, kod svoga hizmećara i kod svoje hanume. Nakon što to uvidim odmah učinim tevbu i istigfar za svoje grijehe, a njihovi loši postupci nestanu. Ja po tome znam da mi je tevba primljena.“
Časopis Semerkand, br. 112, Sohbet
