„Allah zahtijeva da se svačije pravo poštuje, dobro čini, i da se bližnjima udjeljuje, a razvrat, i nasilje, i sve što je odvratno, zabranjuje; da pouku primite, On vas savjetuje.“ (Nahl, 90)
Pravednost znači da čovjek svoje tijelo, ruh i dunjalučki imetak, kao poklone od Uzvišenog Allaha, koristi sa ciljem postizanja Njegova zadovoljstva i približavanja Njemu, te da sa istim ciljem čini djela u skladu sa Njegovim propisima. Nabrojane blagodati koristiti u druge svrhe je zulum.
Uzvišeni Allah u gore navedenom ajetu naređuje robovima da izvršavaju svoje odgovornosti i da uporedo s tim paze na edeb i ahlak. Gledano sa tog aspekta, ajet obuhvata najvažnije elemente ahlaka, važan je putokaz svim ljudima, i uslov za sreću i spas cijele zajednice. „O ljudi! Allah vam naređuje da budete pravedni kako ne biste ni sebi ni drugima činili nepravdu.“
Pravda, prema sebi i drugima
Pravda je mjera, srednji put – put između pretjerivanja i zapostavljanja. I to je nešto čega se potrebno držati u svemu. Pravednost znači staviti svaku stvar na njeno mjesto – mjesto kojem pripada. Drugim riječima, to je suprotnost zulumu (nepravda). Pravda je kao kazaljka na vagi, tačka između viška i manjka. Zbog toga se za pravdu koristi još i izraz „mizan“ ili „mjera“.
Uzvišeni Allah u Časnom Kur'anu kaže: „I tako smo od vas stvorili pravednu zajednicu.“ (Bekara, 143)
Ajet nas upozorava da Muhammedov, s.a.v.s., ummet u svakoj situaciji treba čuvati pravdu i držati se daleko od svake krajnosti.
Zapovijed kojom se nalaže pravednost, mufessiri su protumačili na sljedeći način:
„Budite pravedni, najprije prema sebi. Zatim, u odnosu prema Allahu, dž.š., potom prema drugim ljudima i stvorenjima. Ni u čemu ne pretjerujte niti zaostajte. Držite se uvijek srednjeg puta, i pazite na prava drugih. Nikada, ne prisvajajte tuđe pravo i ne činite zulum. Dajite drugom ono što mu pripada.
U pogledu vjerovanja u Allaha, dž.š., prigrlite tevhid, čuvajte srednji put, tj. budite vjerovanja Ehl-i Sunneta. To je pravednost u odnosu prema Uzvišenom Gospodaru.
Budite pravedni i u pogledu činjenja djelā i ibadeta. Pažljivo čuvajte granice halala i harama, i nikada ne izostavljajte farz i vadžib djela. Ali, isto tako, nikada se u potpunosti ne povlačite od dunjaluka, kao što to čine monasi. To je pravednost prema nefsu.
Ne napuštajte pravednost ni u pogledu ahlaka. Držite se srednjeg puta; između škrtosti i rasipništva pronađite mjeru darežljivosti, između nasilja i kukavičluka pronađite hrabrost, i postupajte shodno tome. To je pravednost prema sebi.
U časnom ajetu je upotrijebljenja riječ „'adl“ i prevedena kao „pravednost“, međutim to je vrlo oskudan prijevod u odnosu na značenja koja nosi. U islamskim izvorima nabrojana su najljepša značenja i definicije:
„'Adl“ znači da čovjek svoje tijelo, ruh i dunjalučki imetak, kao poklone od Uzvišenog Allaha, koristi sa ciljem postizanja Njegova zadovoljstva i približavanja Njemu, te da sa istim ciljem čini djela u skladu sa Njegovim propisima. Nabrojane blagodati koristiti u druge svrhe je zulum.“ (Nedžmuddin Kubra, et-Te'vilatu ‘n-Nedžmijje)
Ihsan – stepen kemala (upotpunjenje) islama
Druga Allahova, dž.š., zapovijed spomenuta u ajetu jeste „ihsan“ (dobročinstvo). Posjednik ihsana se naziva muhsin. Riječ ihsan ima dvojako značenje: raditi nešto na lijep način, činiti dobročinstvo.
Drugo značenje je nama poznatije i rasprostranjenije. Međutim, ispravno je i jedno i drugo.
Ihsan obuhvata ibadete, dobročinstva i sva dobra djela. U to se ubrajaju ibadeti i djela koja činimo radi Allaha, dž.š., i djela koja smo dužni činiti u odnosu s drugim ljudima.
Ihsan u ibadetu je da činimo više nego što smo obavezani farzom. Također, ihsan je da djela izvršavamo sa hušuom (skrušenost) i ihlasom. Dakle, ihsan je sve ono što uvećava vrijednost naših djela i što ih uljepšava.
U ihsan se ubraja i samilostan odnos prema Allahovim, dž.š., stvorenjima. Fudajl b. Ijad, rah., je rekao: „Ako neko u svim poslovima postupa sa ihsanom, ali se prema kokoški ne odnosi lijepo, takav čovjek nije muhsin.“
Ihsan ujedno znači i stepen mušahede (posmatranje). U poznatom hadisu sa Džibrilom, a.s., prenosi se da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Ihsan je da robuješ Allahu kao da Ga vidiš (budna srca u stanju mušahede), jer iako ti Njega ne vidiš, On tebe uistinu vidi.“ (Buhari, Iman, 37; Muslim, Iman, 57; Ebu Davud, Sunnet, 16), i to je zapravo najljepša definicija ihsana.
Prethodno spomenutom mušahedom, ne aludira se na posmatranje Gospodara očima. Mušaheda podrazumijeva okretanje Stvoritelju cijelim bićem i prekidanje srčane veze sa svime što odvodi od Njega, nedavanje mjesta u srcu ničemu drugom osim Njemu. Na taj mekam rob dolazi nakon što sa ihsanom postigne stabilnost u robovanju.
Ukratko, ihsan možemo definisati na sljedeći način:
Čovjek ne treba da se zadovolji samo ispunjavanjem farzova i vadžiba, nego treba nastojati dosegnuti vrhunac u pokornosti i vrlinama, najprije u odnosu prema Allahu, dž.š., zatim prema svojoj bližoj i daljoj okolini, potom svim ljudima, kosmosu i svemu što je stvoreno u njemu.
Ihsan nije obavezna dužnost, to je vrlina koja je vrjednija i od pravde. Međutim, u socijalnom životu pravda je važnija i prioritetnija od ihsana, jer, kao što rekoše alimi „Zemlja i nebesa opstoje pravdom.“
Koliko mjesto pravda ima kod Uzvišenog Allaha, možemo vidjeti iz sljedećeg hadisa:
„Oni koji kada presuđuju, presuđuju pravedno, koji su pravedni prema porodici i onima koji su u njihovoj zaštiti, na Sudnjem danu će biti na prijestoljima od nura.“ (Muslim, Imare, 18)
Pomaganje rodbini
U 90. ajetu sure Nahl, kao i u mnogim drugim ajetima, Allah, dž.š., naređuje udjeljivanje rodbini, tj. naređuje da im pružimo pomoć koja je u datom trenutku potrebna.
Naredba iz ajeta se prvenstveno odnosi na posjećivanje rodbine, a zatim podrazumijeva darežljivost i toleranciju u odnosu s njima. Takav odnos prema rodbini je zapravo ihsan, a Uzvišeni Allah ga spominje zasebno kako bi naglasio važnost i vrijednost čuvanja rodbinskih veza.
To je božanska zapovijed koja obuhvata svaku vrstu dobročinstva prema rodbini i čuvanje njihovih prava. Činjenica na koju treba obratiti posebnu pažnju jeste to da Uzvišeni Gospodar u ajetu nije precizirao šta trebamo dati rodbini. Takvo izražavanje ukazuje na to da je obaveza pomaganja i davanja rodbini sveopća. Ukoliko je moguće, treba ih pomoći materijalno, a ako pak nismo u mogućnosti, onda dovom, zijaretom, lijepom riječju, savjetom itd. I to su samo neki od vidova pomoći koju smo obavezni pružiti svojim bližnjim. Najmanja pomoć je poselamiti ih i uzvratiti na njihov selam.
Čak i ako se desi da od rodbine doživimo neugodnosti poput nepravde, zavisti i slično, ne smijemo prekidati vezu s njima. Unatoč tome, dužni smo održavati rodbinske veze. (Abdulkerim el-Kušejri, Letaifu ‘l-Išarat)
Održavanje rodbinskih veza je uzrok uvećanja opskrbe, produžava život i jedno je od djela koja veoma brzo daju plodove. Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže:
„Dobročinstvo koje najbrže urodi plodom jeste pažnja prema rodbini. Zulum za koji najbrže dolazi kazna je prekidanje rodbinskih veza.“ (Ebu Davud, Edeb, 51)
Prekidanje rodbinske veze je haram i izaziva Allahovu, dž.š., srdžbu. Meleki rahmeta se udaljavaju od osobe koja prekida rodbinske veze. Plemeniti Poslanik, s.a.v.s., je rekao:
„Svakog petka čovjekova djela bivaju predočena Uzvišenom Gospodaru. Djela onih koji ne čuvaju rodbinske veze se ne primaju.“ (Ahmed b. Hanbel, Musned, II, 484)
U tefsiru Bahru ‘l-Medid o navedenom ajetu je rečeno i sljedeće:
„Zapovijed udjeljivanja rodbini se odnosi i na bližnje po vjeri. Oni su naša braća po vjeri koju volimo radi Allaha, dž.š., i dužni smo da ih pomognemo onda kada im je to potrebno. Dužni smo da ih posavjetujemo i radimo za njihov spas i uputu.“
U djelu „Te'vilatu ‘n-Nedžmijje“ Nedžmeddin Kubra, k.s., u komentaru spomenutog dijela ajeta, pojašnjava ko ima prioritet po pitanju dobročinstva prema rodbini, pa kaže: „Tvoj bližnji, koji ti je najbliži od svih je tvoj nefs. Dobročinstvo prema njemu je da ga odvratiš od zla i usmjeriš ka Gospodaru svjetova.“
Tri zabrane: razvrat, nasilje i sve što je odvratno
U vezi sa tri zabrane koje Gospodar spominje u ajetu, Fahruddin Razi, rah., kaže:
„Uzvišeni Allah je čovjeku, kao posjedniku nefsa, dao četiri vrste kuveta (snaga). Jedna je životinjska – to je spolni nagon; druga je destruktivna – to je snaga srdžbe; treća je šejtanska – uobrazilja; i četvrta je melekska – akl (razum). Četvrtu, tj. meleksku snagu u čovjeku nije potrebno odgajati. To je dragulj, svojstven melekima. Strast, ukoliko se nastoji zadovoljiti izvan granica Šerijata, onda je to razvrat. Srdžba – snaga koja ruši i uništava, neprestano čovjeku zadaje muke i vodi ga u zlo, i to je nešto što nesumnjivo ne voli niko od ljudi. Nasilje je plod prekomjerne snage srdžbe.
Šejtanska ili snaga imaginacije u čovjeku, neprestano ga navodi da ljude gleda sa visine. Poziva ga liderstvu i superiornosti. To je ono što se u ajetu podrazumijeva pod terminom „bagj“. Značenje te riječi je činjenje zuluma prema ljudima, nipodaštavajući ih i prezirući.
Vezano za temu o kojoj govorimo, riječi velikana tesavvufa zavrjeđuju veliku pažnju. Oni su kazali kako je od tri navedene snage, najslabija snaga strasti. Srednja je snaga srdžbe, a najdominantnija je snaga imaginacije. Uzvišeni Allah ih je upravo zato spomenuo sljedećim redoslijedom: prvo je spomenuo razvrat kao plod snage strasti, zatim, nasilje kao plod snage srdžbe, a potom sve što je odvratno kao plod snage imaginacije. S osvrtom na taj redoslijed, tefsir ajeta glasi:
O ljudi! On je Halik, Hakim, odvraća vas od razvrata. Zabranjuje, bestidnost, laž, potvoru, olahko shvatanje Šerijata, slijeđenje prohtijeva i slična djela. To su najružnija stanja u koja čovjek može zapasti.
Mnogo se treba čuvati postupaka koji nanose štetu čovjekovoj čistoći i ljepoti, koji skrnave njegovu čast, dostojanstvo i čednost. Ne samo da ih je zabranjeno činiti nego im se zabranjeno približavati. Velike su opasnosti sadržane u takvim djelima. Jer, razvrat nesumnjivo vodi u propast, lišava čovjeka Allahove, dž.š., milosti i vodi ga u Džehennem. Kako god svako dobro djelo otvara vrata prema Džennetu, isto tako svaki haram vodi ka kufru i Džehennemu. (Ragib el-Isfahani, el-Mufredat; Ismail Hakki Bursevi, Ruhu ‘l-Bejan; Ibn ‘Adžibe el-Haseni, Bahru ‘l-Medid; Hafizuddin Abdullah b. Ahmed en-Nesefi, Tefsir; Omer Nasuhi Bilmen, Kur'an-i Kerim'in Türkçe Meal-i Alisi ve Tefsiri)
Uzvišeni Allah zabranjuje nasilje. Nasilje je, po vjeri zabranjeno, a prema razumu ružno i neprihvatljivo. Zbog toga ga treba izbjegavati koliko god je moguće. U nasilje se ubraja i zavist, gibet (ogovaranje), nekontrolisana srdžba i ljutnja, i sve ono što je izvan granica edeba. (Elmalılı Hamdi Yazır, Hak Dini Kur'an Dili; Ruhu ‘l-Bejan; Kur'an-i Kerim'in Türkçe Meal-i Alisi ve Tefsiri)
Uzvišeni Allah zabranjuje i obijest. Zabranjuje da se prema ljudima odnosimo nadmeno i grubo, da ih bespravno okrivljujemo, napadamo, istražujemo njihove mahane, da ostavljamo istinu a povodimo se za neistinom. Prema mišljenju sufija, zabrana se odnosi i na oslanjanje na nekog drugog osim na Allaha, dž.š.
Obijest je gubljenje mjere i orijentacije u slijeđenju nefsa, i uznemiravanje ljudi jezikom i rukama. Nadmenost prema ljudima je sprovođenje vlastite volje nad njima, silom i beskompromisno. Sve su to plodovi snage imaginacije koja potječe od šejtana.
Sve negativne osobine kod čovjeka, obuhvaćene su trima zabranama spomenutim u ajetu. Svako zlo kod čovjeka proizilazi iz tri spomenute snage – strasti, srdžbe i uobrazilje. Zbog toga je Ibn Mes'ud, r.a., za navedeni ajet rekao:
„To je najopsežniji ajet, u njemu su sadržana sva dobra i sva zla.“ (Taberi, Džamiu ‘l-Bejan; Ruhu ‘l-Bejan; Bahru ‘l-Medid; Kur'an-i Kerim'in Türkçe Meal-i Alisi ve Tefsiri)
Ako rezimiramo sve navedeno, možemo reći:
„O ljudi, vi koji živite kao jedna zajednica! Uzvišeni Gospodar vas savjetuje, kako biste razmislili i shvatili koliko su za vas važne spomenute naredbe i zabrane, te kako biste svoje postupanje uskladili prema njima. Spas i dobrobit cijelog čovječanstva proistječu iz pridržavanja spomenutih zapovijedi i zabrana.“ (Ruhu ‘l-Bejan; Kur'an-i Kerim'in Türkçe Meal-i Alisi ve Tefsiri)
Časopsis Semerkand, br. 111, Tefsir
