“Djelo biva ispravno i prihvata se kao salih amel jedino uz sljedeća tri uslova: da je učinjeno na ispravan način, da je učinjeno sa lijepim nijetom, te da je njegov počinitelj muttekija (bogobojazni rob).” (Ibn Adžlan, rah.)
Jedan od velikih sufijskih učenjaka iz Jemena, Abdullah b. ‘Alevi el-Haddad, k.s., je rekao:
„Potrudi se da se pokaješ za svaki grijeh, bio on mali ili veliki, javni ili tajni! Jer, tevba je prvi korak roba na putu tesavvufa. Tevba je temelj svih mekama. Nesumnjivo, Uzvišeni Allah voli one koji se kaju.
Znaj, da ukoliko ne napustiš griješenje, ne osjetiš kajanje za njih i ne odlučiš čvrsto da ih više nećeš činiti, tvoja tevba neće biti potpuna.
Postoji nekoliko znakova istinskog pokajnika. Neki od njih su sljedeći: mehkoća srca, plač, ustrajnost u ibadetima, napuštanje lošeg društva i mjesta gdje se krše Allahovi, dž.š., propisi.
Čuvaj se ustrajavanja u griješenju! Ustrajavanje u griješenju ogleda se u odgađanju tevbe nakon počinjenog grijeha. Vjernik se treba čuvati svih grijeha isto kao što se čuva vatre ili smrtonosnog otrova. Čak i kada počini grijeh, vrlo je bitno da se to nije desilo namjerno, te da se tome ne raduje i da ne priča o grijehu. Dakle, kada rob i posrne u grijeh, na njemu je da ga sakrije, da ga ne smatra lijepim i da odmah učini tevbu za njega.
Trudi se da uvijek obnavljaš tevbu i da požuriš u tome! Jer, grijeha je mnogo, a rob, ma koliko da je njegovo vanjsko i unutarnje stanje lijepo i ma koliko da je ustrajan u ibadetima, ne može se spasiti griješenja. A da bi bio ubijeđen da uvijek trebaš činiti tevbu, dovoljan ti je primjer Allahova Poslanika, s.a.v.s., koji je bio čist od grijeha i u svakom smislu potpun, pa se unatoč tome svakoga dana sedamdeset puta kajao Uzvišenom Allahu.“
(Abdullah b. ‘Alevi el-Haddad, Od ropstva ka spasu)
Misli koje dolaze u srce
Hudždžetu'l-Islam, Imam Gazali, rah., je rekao:
„Jedan dio misli koje dolaze u srce jeste od šejtana. Kako bismo ih prepoznali i sačuvali srce od njihove štete, najprije trebamo zatražiti utočište kod Uzvišenog Allaha, a zatim, kako bismo ih se oslobodili, trebamo obratiti pažnju na troje:
- Trebamo dobro poznavati šejtanske zamke, spletke i igre
- Ne trebamo obraćati pažnju na vesvese koje od njega dolaze i ne trebamo svoje srce vezati za njih
- Srcem i jezikom trebamo nastaviti spominjati Uzvišenog Allaha. Nesumnjivo, zikr je najbolja hrana koja jača srce i štiti ga od šejtanskih vesvesa.
Kada je u pitanju poznavanje šejtanskih zamki i spletki, potrebno je da naučiš kakve vrste misli mogu doći u srce. Tako ćeš primijetiti koje su od šejtana, a koje ne.“
(Imam Gazali, Suštine Pravog puta)
Vatra i suha drva
Velikan šazilijskog tarikata, Ibn Ataullah es-Skenderi, k.s., savjetuje:
“Ko god navikne svoje tijelo da ustrajno obavlja ibadete, naposlijetku, kao rezultat takvog postupanja, njegovo srce i jezik se usmjeravaju na zikr, oči na čuvanje od harama, uši na slušanje znanja, a ruke i noge na činjenje dobra. Međutim, oni koji se mnogo druže sa ljudima koji su privrženi dunjaluku, zapadaju u stanja koja ih vode ka neposlušnosti prema Allahu, dž.š. Stanje takvih ljudi nalikuje na stanje onih koji suha drva bacaju u vatru, a strahuju od toga da će izgorjeti. No, nemoguće je da ne izgore.
Ukoliko se trudiš da budeš bogobojazan ali sjediš sa onim ko nije takav, on će te vrlo često navesti na ogovaranje i učinit će da popustiš pred vlastitim nefsom. Ono što uništava srca nije ništa drugo doli nedostatak straha od Allaha, dž.š.
Ispravno i dobro srce je ono srce koje niti jedna ljepota ne učini nemarnim spram Uzvišenog Gospodara. Ukoliko želiš da tvoje srce pronađe lijek, učini iskrenu tevbu, a zatim odjeni odijelo poniznosti i skromnosti. Ako tako budeš postupao, tvoje srce će pronaći lijek. Međutim, ako ti neprestano puniš svoj trbuh i hvališ se vlastitom snagom, onda tvoje stanje nalikuje na stanje ovce koja se hrani kako bi bila zaklana. Pazi, tako upropaštavaš samoga sebe, a da toga nisi ni svjestan!
Čak i ukoliko si mnogo griješan, ne reci: ‘Kakve ja imam koristi od sohbeta, ja ne mogu napustiti griješenje.’ Nemoj se zbog toga udaljavati od skupova mudrosti. Posao strijelca jeste da ispaljuje strijele ka meti. Ukoliko danas ne pogodi, pogodit će sutra.”
(Ibn Ataullah es-Skenderi, Kruna mudrosti)
Veća šteta nego korist
Pir rifaijskog tarikata, Ahmed er-Rifai, k.s., je rekao:
„U skladu sa Šerijatom, postoje dva puta odnosno dvije metode davanja savjeta. Jedan je put samilosti i ljubaznosti, a drugi je put blagosti koji je daleko od grubosti i nadmenosti… Ukoliko je osoba koja daje savjet gruba i ružnog ahlaka, zbog svog ahmakluka, nije u stanju da na lijep način otkloni zlo. U želji da posavjetuje, naljuti se zbog vlastitog nefsa i nije u stanju da se sačuva lošeg postupanja radi Allaha, dž.š., pa tako grubo prekorava osobu kojoj pokušava dati savjet i time počini grijeh.
Kada je neki vaiz pokušao na grub način posavjetovati abasijskog halifu Me'muna, on mu je ovako rekao:
„Bahati čovječe, budi blag! Uzvišeni Allah je boljeg od tebe (Musaa, a.s.) poslao gorem od mene (faraonu), pa mu je naredio da bude blag prema njemu: ‘Pa mu blagim riječima govorite, ne bi li razmislio ili se pobojao!‘“ (Taha, 44) (Ahmed er-Rifai, El-Burhanu ‘l-muejjed)
