„Primjer vjernikā u njihovoj međusobnoj ljubavi, milosti i saosjećanju je kao primjer jednog tijela. Kada se jedan organ požali na bol, sa njim u bdijenju i temperaturi učestvuje ostatak tijela.“ (Buhari, Edeb, 27; Muslim, Birr, 66)
Džahit Zarifoglu je jedne prilike izjavio: „Palestinsko pitanje je ispitno pitanje koje je postavljeno svakom vjerniku!“ Od vremena kada je to izjavio pa do danas, nije se mnogo šta promijenilo u vezi Palestine.
Zapravo, samo je više Palestinaca stradalo!
Za Zapad i “bijelce” ova stradanja ionako nisu važna. Muslimani na ulicama uzvikuju slogane “dolje Izrael.” Nisu otišli koraka dalje od spaljivanja zastave Izraela…
Nakon nekog vremena i tim muslimanima je dosadilo spomenuto. Razmislimo o sljedećem: palestinsku djecu, koja bivaju ubijana iz dana u dan, nazivaju “Arapima” dok svaki dan, prilikom odlaska u školu, prolaze kroz mehanizme koncentracionog logora.
Zar dijete nije ljudsko biće, bez obzira kojoj naciji pripadalo?!
Kako je samo teško pisati ovaj članak!
Koliko god govorili o spomenutom pitanju, malo je!
Nama je Allah dovoljan kao zaštitnik…
Jedno dijete plače i zapomaže: „Ne želim umrijeti!“ Dijete krvava lica govori svom bratu koji je ranjen, koji leži na ležaju i koji će vjerovatno umrijeti: „Izgovori glasnije!“ Potiče ga, dakle, da izgovori šehadet…
Otac kupi svoje dijete u vreću za smeće, ostatke svog djeteta, dijelove djeteta koje je pronašao. Pročitajte ovu rečenicu ponovo… Otac u vreću za smeće skuplja komadiće svog djeta koje je pronašao…
Mladi ljekar, dok identifikuje svoje poginulo dijete u mrtvačnici, govori: „Nama je Allah dovoljan kao zaštitnik…“ Ove vrlo tragične scene dešavale su se i ranije u istoj zemlji. Mi ništa nismo učinili, osim što smo gledali i posmatrali. Prije svega, mi kao muslimani imamo dužnost da duboko uzdahnemo, da ne očajavamo i da redefiniramo neke pojmove…
Ko sam ja? Ko su muslimani? Da li sam ja zaista musliman?
Definicije i pojmovi su veoma važni, jer živimo u svijetu koji je uokviren definicijama i pojmovima, a mi opstojimo u ovom svijetu kroz definicije našeg identiteta.
Naprimjer, znaju li naša djeca šta je to “zapad”? Šta je “bijela nadmoć”? Gaza nije „zatvor na otvorenom“, naprimjer, zato što zatvor postoji za ljude koji zaslužuju kaznu.
Za Gazu treba koristiti termin “koncentracioni logor”, koja se već sedamdeset pet godina bori za opstanak uprkos izraelskoj okupaciji i terorizmu.
Naš islamski identitet
Kada god se spomene Izrael, treba koristiti termine „okupatori“, „ kolonijalisti“, „genocidna država“, zato što sprovodi etničko čišćenje nad Palestincima.
Prije nego što se ovi koncepti smjeste u naše umove i usklade s našim “islamskim” identitetom, genocid koji traje generacijama u Palestini i ubijanje nevinih beba i djece i dalje će biti samo predmet zabrinutosti i kritike, i ništa više.
Ovo pitanje o kojem govorimo ne iziskuje od muslimana da samo dijeli na društvenim mrežama ajete, hadise i izreke koje govore o sprečavanju nepravde, pomaganju muslimanima i sl. Naprotiv, ono što se od nas kao muslimana očekuje jeste to da to primijenimo u svojim životima!
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je kazao: „Primjer vjernikā u njihovoj međusobnoj ljubavi, milosti i saosjećanju je kao primjer jednog tijela. Kada se jedan organ požali na bol, sa njim u bdijenju i temperaturi učestvuje ostatak tijela.“ (Buhari, Edeb, 27; Muslim, Birr, 66)
Tamna mrlja čovječanstva – Izrael
U ljudskom tijelu pojave se određeni tumori. Ukoliko je tumor zloćudni, šta god da činite, ne možete se spasiti. Podvrgnete se liječenju, mislite da ste ozdravili, međutim, taj tumor podmuklo čeka. I kada dođe vrijeme, ponovo se pojavi. Nastavlja da narušava zdravlje i ako se ne obuzda, vodi u smrt. Najpodmukliji i najgori tumor Srednjeg Istoka je, bez ikakve sumnje, Izrael. Na zemlji koju je od 1948. godine malo po malo prisvajao ustvrdio je da je zasnovao državu, čije je granice vremenom pomjerao i proširivao ubijajući i protjerujući stotine hiljada nedužnih ljudi. Svom snagom je radio na osvanju zemlje, čije osvajanje mu njegova zabludjela ideologija, na ovaj ili onaj način, stavlja u dužnost.
Prije nego što započnemo sa historijskim aspektom teme, korisno je spomenuti jedno pitanje. Neki pojmovi i simboli zapravo nisu tako bezazleni kao što mislimo. Definicije koje nam se određeno vrijeme nameću od strane drugih na koncu postaju dio rutine našeg svakodnevnog života. Termin „Srednji Istok“, koji se spominje u člancima, analizama i čak razgovorima među nama muslimanima, nije tremin koji je oduvijek postojao. Tu oblast, koja je bila predmet nezakonite eksploatacije sadašnjih velikih zemalja prvi put je „Srednjim Istokom“ nazvao američki stručnjak pomorske strategije Alfred Mahan. Mahan je taj termin prvi put upotrijebio u svome tekstu The Persian Gulf and Intrenational Relations (Perzijski zaljev i internacionalni odnosi), u kojem je govorio o važnosti Perzijskog zaljeva. Također, dizajn zastava arapskih zemalja je zapadnjačkog porijekla. Današnju zastavu Palestine nacrtao je velikobritanski obavještajac i diplomata Mark Sykes. Dakle, dok nastojimo razumjeti zemlje koje su prije stotinu godina pripadale nama i dramu čovječanstva koja se tamo dešava trebamo razmišljati fokusirajući se na vlastite termine i historiju.
Proces do 1946. godine
Ranije su knjige obračuna čovječanstva bile ukoričene crnim koricama. Crne korice znače da se radi o procesima zbog kojih se ljudska bića moraju preispitati. Izrael je tamna i krvava mrlja te knjige. Iako se historija Izraela na područjima koje je želio silom osvojiti želi vratiti dosta unazad, moramo reći da su Jevreji na tom području uglavnom bili manjina. Antički Izrael i oblast na kojoj su se nalazila jehudijska kraljevstva je veoma malo područje. Izraelsko kraljevstvo, koje se nalazilo za sjeveru te oblasti doživjelo je svoj kraj 722. godine prije milada dolaskom Asiraca, a Jehudijsko kraljevstvo, koje se nalazilo na jugu, 586. godine prije milada dolaskom Babilonaca. To podneblje, u kojem je od 3. stoljeća dominiralo kršćanstvo, u 7. stoljeću osvojili su musilmani. A 1517. godine, nakon pohoda sultana Javuza Selima na Egipat došlo je pod upravu Osmanlija. I nije to oblast koja je u svakom periodu bila haotična i nestabilna, a kao što to u posljednje vrijeme pojedinci pričaju na tv-ekranima i pišu u člancima novina. Za vrijeme vladavine Osmanlija, koja je trajala sve do 1917. godine, u toj oblasti, koja je obuhvatala i Palestinu, vladali su potpuni mir i stabilnost.
Nešto prije početka Prvog svjetskog rata neki Jevreji koji su tvrdili da su bili proganjani u Evropi došli su u region. Jevreji migraciju nazivaju riječju „alijah“. Prilikom prvog alijaha 1882-1903. u regiju se doselilo 35 hiljada Jevreja. U knjizi Theodora Herzla „Jevrejsko pitanje“, objavljenoj 1896. godine, objašnjeni su problemi Jevreja koji žive u Evropi i ponuđeno rješenje, a rješenje je, prema Herzlu, bilo uspostavljanje jevrejske države na palestinskoj zemlji. Na Cionističkom kongresu, koji je Herzl vodio 1897. godine, to takozvano rješenje zabilježeno je izrazom „uspostavljanje jevrejske domovine u Palestini, zagarantovane međunarodnim zakonima“. Tokom drugog alijaha koji se realizovao u deset godina 1904-1914. godine, u spomenutu oblast nastanilo se još 40 hiljada Jevreja. Do 1909. godine osnovan je prvi grad u kojem se u potpunosti govorio hebrejski jezik, Ahuzat Bajit (današnji Tel-Aviv). Jevreji su sada počeli nametati svoj utjecaj.
Završetak Prvog svjetskog rata na štetu Osmanskog carstva značio je početak noćne more za Palestince. Osmansko carstvo je 1917. godine primorano da se povuče iz Palestine, a vlast su preuzeli Britanci. Ministar vanjskih poslova Arthur Balfour napisao je pismo Nathanu Rotschildu, prvom jevrejskom članu britanskog Doma lordova koji nije prihvatio kršćanstvo, i izrazio svoje oduševljenje idejom uspostavljanja nacionalne domovine za jevrejsku naciju u Palestini. To pismo, poznato kao „Balfurova deklaracija“ jedna je od prelomnih tačaka palestinskog pitanja.
Tokom perioda britanskog mandata 1917-1948. godine, dominacija cionističkih Jevreja u regionu je ojačana. Balfurova deklaracija usvojena je 1922. godine i sprovedena u praksu 1923. godine. Formalizacija Cionističke komisije u Palestini davanjem statusa agencije 1921. godine značila je proširenje područja suvereniteta za Jevreje. Postojao je britanski mandat na papiru, ali kao da su i Britanci ulagali napore da uspostave zvaničnu jevrejsku državu. Tokom trećeg alijaha 1919-1923. godine, u regiju se doselilo još 40 hiljada Jevreja. A prilikom četvrtog alijaha, koji se desio 1924-1929. godine, karavani se priključilo još 82 hiljade Jevreja koji su pobjegli iz Poljske i Mađarske.
Iako kasno, Palestinci su shvatili prijetnju, ali već je bilo gotovo. Rješenje nije bila ni Arapska buna, koja se desila 1929. godine. 1933. godine 50 hiljada Jevreja koji su pobjegli od nacista poslano je u Palestinu sa 100 miliona dolara koji su im dati u skladu sa sporazumom. Tako je u rukama Jevreja postepeno počela jačati finansijska moć, a i njihov broj se sve više povećavao. Kao da je neko postavljao temelje za uspostavljanje jevrejske države u Palestini, pišući scenarije po kojima bi Jevreji izgledali krajnje nevini. Na koncu, 1948. godine, taj cilj je i ostvaren.
Osnivanje terorističke države Izrael
Engleska, koja je iz Drugog svjetskog rata izašla oslobađajući se nacističke Njemačke, bila je ekonomski oslabljena, iako u ratu nije poražena. Kada su Britanci shvatili da im je potrebna arapska nafta, smanjili su podršku Jevrejima, kako bi se lakše dogovorili sa Arapima. Međutim, Jevreji, koji su sada ojačali sa aspekta broja stanovništva i privrede, pobunili su se protiv Britanaca. Kada je borba između pobunjenika i Britanaca postala oštrija, pitanje je iznijeto na razmatranje Ujedinjenim narodima (UN). UN su odlučili napraviti strukturu od dvije države u kojima bi Kuds ostao pod svojim suverenitetom. Nakon što su se Britanci povukli započeli su sukobi između Jevreja i palestinskih muslimana, što je na koncu rezultiralo građanskim ratom.
Iskoristivši haos, Jevrejska agencija je objavila da je uspostavila državu u skladu sa Akcionim planom UN-a iz 1947. godine. Dvije supersile tog perioda, Sjedinjene Američke Države (SAD) sa Trumanom kao predsjednikom, i Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR) sa Staljinom kao predsjednikom, odmah su priznale državu Izrael. Kada je osnovana takozvana država Izrael, jevrejskog stanovništva bilo je 650 hiljada, a muslimanskog 1,2 miliona.
Kako se Izrael proširio na regiju?
U periodu između 1948. i 1949. godine dolazi do žestokih sukoba između Jevreja i muslimana. Pod vladavinom Bena Guriona, Izrael je namjeravao povećati populaciju i borbenu moć privlačenjem svjetskih Jevreja unutar svojih granica. I uspio je u tome. Kako se jevrejsko stanovništvo povećavalo na palestinskim teritorijama, to je počelo uznemiravati okolne arapske zemlje. Kao rezultat 6-dnevnog rata između Egipta, Jordana, Sirije i Izraela 1967. godine, Jevreji su preuzeli kontrolu nad Sinajskim poluotokom, Pojasom Gaze, Golanskom visoravni i Zapadnom obalom. Također su ilegalno aneksirali Istočni Kuds. Tako je Izrael postao velika prijetnja ne samo za Palestinu, nego i za Egipat, Siriju i Liban. Jom Kipurski rat, koji su vodili protiv saveza Sirije i Egipta, 1973. godine imao je sličan ishod. SAD i SSSR su došli u regiju kako ne bi ostavili svoje „saveznike“ same.
Rat protiv Egipta okončan je sporazumom Camp David iz 1977. godine. Nakon tog sporazuma, čiju je cijenu egipatski predsjednik Enver Sedat platio životom, između dvije zemlje nije bilo sukoba ratnih razmjera. Izrael, uznemiren kampom Palestinske oslobodilačke organizacije u južnom Libanu, sukobio se sa Libanom. Glavni grad Bejrut bio je pod opsadom. Tako je Izrael, koji je počinio veliki masakr nad Palestincima u logorima Sabra i Shatila, u velikoj mjeri uspio eliminirati Liban.
Eliminisavši tako susjedne zemlje, Izrael je postao glavni akter progona koji se može opisati kao genocid nad Palestincima nakon 1980-ih. Nakon mirovnih pregovora održanih u Oslu 1995. godine, izraelskog premijera Yitzaka Rabina ubio je ekstremni desničarski cionistički Jevrej, zbog potpisivanja sporazuma. Od 1980-ih Izrael nastavlja okupirati palestinsku zemlju i ubijati nevine civile.
Kako da čitamo palestinsko pitanje?
Prethodno sam ukratko pokušao razviti historijsku filmsku traku, koju bismo mogli nazvati sižeom sižea. Nema sumnje da je historija Izraela istovremeno i historija masakra. Prema tome, potrebne su stotine stranica da bi se objasnilo izraelsko ugnjetavanje. No, zadovoljit ćemo se prethodno rečenim i preći na suštinsko pitanje.
Prošlog mjeseca Izrael je pokrenuo novi napad na Gazu, koristeći napade Hamasa kao izgovor. Kao i uvijek, cionistička teroristička država učinila je žene i djecu glavnim metama. To im nije bilo dovoljno, pa su u jednom trenutku ubili oko 500 ljudi ispalivši projektil na bolnicu u kojoj su se nalazi ranjeni.
O Hamasovom napadu na izraelsku teritoriju daju se različiti komentari. Može se diskutovati o ciljanoj meti akcije i načinu na koji se ona sprovela. No, incident se nije desio onda kada je sve bilo ružičasto. Od mjeseca januara do danas Izrael nastavlja ubijati civile u Gazi. Štaviše, čak i za vrijeme tzv. prekida vatre, Gaza je pretvorena u logor na otvorenom. Ako izuzmemo administraciju u Ramali, čini se da muslimani koji žive u Gazi žive u kavezu. Ruke su im vezane i gotovo da ne postoji ništa što bi mogli učiniti. S druge strane Izrael, sa snagom koju ima iza sebe – a on je taj koji kontroliše moć – nastavlja bezobzirno napadati na način koji nijedan zakon, vjerovanje ili civilizacija ne mogu prihvatiti. Oni to rade tako arogantno da gotovo i sami vjeruju u sliku nepobjedivosti koju su napravili u međunarodnoj javnosti.
No, svi smo vidjeli da se, ukoliko se to želi, željezna kupola može probiti, a obavještajna mreža, koja se smatra gotovo nepogrešivom, poniziti. Prema tome, prije svega u glavama ljudi treba izbrisati taj preuveličani imidž Izraela. To je ono što se postiglo Hamasovom operacijom, koja je sve iznenadila. Zbog toga je Izrael bijesan. Spaljuje, ruši, ubija. Međutim, ono što je bilo, bilo je. Za njih vjerovatno više ništa neće biti kao što je bilo prije.
Nažalost, islamski svijet se ponovo zaogrnuo šutnjom. Kao i uvijek, arapski kraljevi, koje su sve do jednog postavili Britanci, usredsređeni na naftne bušotine vrijedne milijarde dolara, ne mrdaju prstom. Turska je ponovo ta koja se bori da riješi krizu. O humanitarnoj pomoći koju su poslali u regiju suvišno je i pisati. Uporedo s tim, po pitanju zaštite prava naroda sa kojim su jedno vrijeme živjeli pod istom zastavom, naročito u posljednjih nekoliko godina, na umjeren način, dajući pravo obespravljenom i otvoreno nazivajući zalima „zalimom“, pokazuje politički stav koji može biti primjer cijelom svijetu.
Osvrnimo se sada na Turke… Srceparajući prizori koje gledamo podižu na noge ratoborni turski narod koji se ne miri sa zulumom. Izlazeći na ulice svakodnevno organizuju proteste. Toliko su van sebe da se sukobljavaju čak i sa policijom koja samo obavlja svoju dužnost. Naravno da je nemoguće očekivati da turski narod, koji je kroz historiju poznat po svojstvu „strah za tlačitelja, nada za potlačenog“, šuti pred takvim prizorom. No ipak, nužno je i da reakcija ostane u razumnim granicama.
Postoji još jedna karakteristika Turaka: U trenucima krize san im ne ide na oči, nemaju snage da se smiju, pa čak ni da jedu. Ali, kada pročitaju vijest „proglašeno je primirje“ vraćaju se svojim kućama i dnevnoj rutini kao da je sve završeno. Ono što čine zapravo je lov na muhe, međutim, iz močvare se stalno pojavljuju nove muhe.
Naravno, treba pokazati reakciju bez pretjeranog vikanja, skandiranja, parola i galame. Međutim, postoji nešto što je mnogo bitnije uraditi: Mi muslimani smo posljednja nada potlačenih. Ako mi ne budemo snažni, ako uistinu ne budemo snažni u pogledu borbene moći, ekonomije i političkog statusa, potlačeni u svijetu će i dalje trpjeti zulum. A način da postignemo tu snagu jeste da radimo, trudimo se, proizvodimo i vratimo se vlastitom identitetu.
Vjera i život / Afra Arslan (aile 218 sayfa 36)
Vjera i društvo / Ismail Taha (Semerkand, novembar 2023, str. 10-13)
