Da bi vjernik postigao potpun iman, spasio se Džehennema i mogao ući u Džennet, mora ono što želi samome sebi istovremeno željeti i braći mu'minima.
Ako je nekome Uzvišeni Allah darovao neko dobro koje nije darovao drugima, pa je on svjestan toga i spominje to radi ostvarenja nekog vjerskog dobra, uz zahvalu i svjestan svojih nedostataka, onda takvoj osobi biva dozvoljeno da to ističe i o tome priča.
Vjernik, u čijem se srcu ustalio iman, drugu braću vjernike ne vidi poput ostalih ljudi, već njih, kao i samoga sebe, prihvata kao članove jedne velike islamske porodice.
Naš voljeni Pejgamber, s.a.v.s., je ostavio Sunnet, jedan lijepi put koji će njegovome ummetu biti vodičem sve do Sudnjega dana. Kako je svojim životom vjernicima predstavljao najljepši primjer, tako je svoj ummet upućivao i riječima. On, s.a.v.s., svima nama objašnjava način kako biti vjernik u istinskome smislu te riječi i kako zadobiti potpuni, istinski iman. U vezi s tim se prenosi i jedan hadis:
Enes b. Malik, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., kazao: „Niko od vas neće biti vjernik sve dok bratu u vjeri ne bude želio isto ono što želi samome sebi.“ (Buhari, „Iman“, 6; Muslim, „Iman“, 71; Nesai, „Iman“, 19; Tirmizi, „Sifatul-kijame“, 59; Ibn Madže, „Mukaddima“, 9)
Isti hadis, samo drugim izrazom prenesen, glasi: „Nijedan Allahov rob neće doseći istinski iman sve dok dobro koje želi samome sebi ne bude želio svim ostalim ljudima.“ (Ahmed b. Hanbel, „El-Musned“, 3/176, 251, 272, 289)
Ovaj rivajet ili verzija hadisa pojašnjava stvarno značenje prvog rivajeta. Riječima koje se nalaze u prvom hadisu: „neće biti vjernik“ cilja se na to da neće dostići suštinu (hakikat) i potpunost (kemal) imana.
Iman i bratski odnosi
Navedeni hadis pokazuje na koliko visokom nivou trebaju biti bratska osjećanja među vjernicima. Mi smo sintagmu iz hadisa „neće biti vjernik“ preveli kao „neće biti (istinski) vjernik“, jer se u navedenome hadisu iz „Musneda“ imama Ahmeda b. Hanbela, rah., kao što se i primjećuje, ukazuje na to značenje. Spomenuti izraz je poput naše izreke: „On je nečovjek.“ Tim se riječima taj čovjek ne isključuje iz ljudskoga roda, već se želi kazati da mu manjkaju neki ljudski, moralni kvaliteti.
Ono što se želi kazati hadisom jeste sljedeće: Vjernik treba i svome bratu po vjeri željeti sve one osobine koje zahtijeva potpuni iman, a isto tako i sve ono loše što ne želi sebi ne treba ni bratu željeti. Onaj ko ne posjeduje tu vrlinu, njegov iman još uvijek nije potpun.
Kao što se i prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao Ebu Hurejreu, r.a.: „Ono što budeš želio sebi, želi i drugim ljudima, bit ćeš vjernik!“ (Tirmizi, „Zuhd“, 2; Ibn Madže, „Zuhd“, 24; Ahmed, „El-Musned“, 2/310; Haraiti, „Mekarimul-ahlak“, str. 42; Ebu Nu'ajm, „El-Hilje“, 10/365)
Prema jednome predanju, Mu'az b. Džebel, r.a., je upitao Poslanika, s.a.v.s., koje je to u vjeri najbolje djelo, pa mu je odgovorio: „Najbolje djelo vjerniku je ljubav u ime Uzvišenog Allaha, prijezir u ime Uzvišenog Allaha, i da ti jezik neprestano Njega spominje.“
Mu'az, r.a., je ponovo upitao: „Kako je moguće, Allahov Poslaniče, da to bude najbolje djelo?“
Na to mu Poslanik, s.a.v.s., reče: „Ono što želiš sebi želi i ostalim ljudima, a ono što ne budeš želio sebi, ne želi ni ostalim ljudima. Uvijek govori ono što je dobro, ili šuti!“ (Ahmed, „El-Musned“, 5/247)
Jezid b. Esed el-Kasri, r.a., prenosi: „Poslanik, s.a.v.s., me upita da li volim Džennet, na šta sam mu potvrdno odgovorio. Na to je on, s.a.v.s., dodao: ‘Ako je tako, onda i bratu po vjeri želi ono što želiš samome sebi!’“ (Ahmed, „El-Musned“, 4/70; Hakim, „El-Mustedrek“, 4/168; Tirmizi, „Zuhd“, 2)
Od Amra b. Asa, r.a., se prenosi da je Resulullah, s.a.v.s., kazao:
„Ko želi da bude udaljen od Džehennema i da uđe u Džennet, neka preseli kao vjernik u Uzvišenog Allaha i Ahiret, i neka se prema ljudima ophodi onako kako bi želio da se ljudi ophode prema njemu.“ (Muslim, „Imare“, 46; Nesai, „Biat“, 25; Ibn Madže, „Fiten“, 9; Ahmed, „El-Musned“, 2/161)
Ti časni hadisi očigledno ističu sljedeću specifičnost: Da bi vjernik postigao potpun iman, spasio se Džehennema i mogao ući u Džennet, mora ono što želi samome sebi istovremeno željeti i braći mu'minima.
Pored toga, ne podrazumijeva se da osoba mora željeti da njenom bratu bude data blagodat identična onoj koju želi za sebe, već da treba željeti da mu bude dato slično tome, jer se većina stvari koje su jedinstvene ne mogu nalaziti kod dvije osobe istovremeno. Dakle, u hadisu se intendira na to da vjernik treba željeti da drugoj osobi bude data slična blagodat, bez oduzimanja ili umanjenja njegove, a što je vrlina koja se jedino može očekivati od istinskih vjernika.
Ono što želim samome sebi želim i tebi
Pogledajmo neke od primjera o tome kako su Allahov Poslanik, s.a.v.s., i neki dobri prethodnici primjenjivali to što je on, s.a.v.s., preporučivao. Ebu Zerr, r.a., prenosi da mu je Resulullah, s.a.v.s., kazao:
„O Ebu Zerre! Ja te vidim kao nekoga slabog, a ono što želim samome sebi želim i tebi. Nikada nemoj biti na čelu makar i dvojice, niti se prihvataj skrbljenja imetka jetima!“ (Muslim, „Imare“, 17; Ebu Davud, „Vesaja“, 4; Nesai, „Vesaja“, 10)
Razlog zbog kojeg je Poslanik, s.a.v.s., navedeno zabranio Ebu Zerru, r.a, jeste to što je vidio da je on slab u tome. On, s.a.v.s., bi glede toga poželio isto svakome ko je slab. Ali je sam preuzeo dužnost upravljanja i rukovođenja ljudima, jer mu je Uzvišeni Allah glede toga podario snagu i sposobnost i naredio mu da pozove sve ljude da mu budu pokorni i da na sebe preuzme upravu nad vjerskim i svjetovnim poslovima ljudi.
Ali, r.a., prenosi da mu je Poslanik, s.a.v.s., kazao:
„Ono što želim samome sebi, želim i tebi. Ono što ne želim sebi, ne želim ni tebi. Dok si džunup ne uči Kur'an, a ne uči ga ni na ruku'u i sedždi u namazu!“ (Malik, „El-Muvetta'“, 1/80; Muslim, „Salat“, 209; Darekutni, „Sunen“, 1/118-119; Abdurrezak, „Musannef“, broj hadisa 2833, 2836)
Muhammed b. Vasi’, rah., je želio prodati svoga magarca. Neki mu je čovjek došao i pitao ga:
- Da li bi mi ta životinja odgovarala?
- Da je bila meni pogodna, ne bih je prodavao, odgovori Muhammed, rah.
Tim riječima je pokazao da ono što ne želi sebi, ne želi ni svome bratu po vjeri.
Nu'man b. Bešir, r.a., kazuje da vjernik treba biti tužan zbog onoga što rastuži njegova brata po vjeri i da treba suosjećati njegovu bol:
„U pogledu međusobne ljubavi, saosjećanja i samilosti vjernici su poput jednog tijela. Ako oboli jedan organ, cijelo tijelo osjeća bol i ostaje bez sna.“ (Buhari, „Edeb“, 26; Muslim, „Mesadžid“, 125; Ahmed b. Hanbel, „El-Musned“, 4/268, 270)
Načini manifestiranja iskrenosti prema drugima
„Nijedan od vas neće biti pravi vjernik sve dok svome bratu po vjeri ne bude želio ono što želi i samome sebi.“ Navedeni hadis ukazuje na sljedeće: Mu'min se obraduje zbog onog što je obradovalo njegova brata mu'mina, te sve ono dobro i lijepo što želi sebi, želi i njemu.
Takve osobine su pokazatelj da u čovjekovom srcu ne postoje bolesti poput želje za podvalom bratu, želje da ga prevari, zatim, zavisti prema drugima, i sl. Zavidna osoba ne želi da bilo ko bude iznad nje, pa čak ni na istome nivou s njom. A iman poziva baš nasuprot tome.
Uzvišeni Allah u Kur'anu Časnome hvali one koji se ne hvale sobom i koji se ne ohole: „Taj drugi svijet daćemo onima koji ne žele da se na Zemlji ohole i da nered čine, a one koji su Allaha svjesni čeka sretan kraj.“ (Kasas, 83)
Jedan dobri rob je kazao: „Oni koji vole radi Allaha, dž.š., gledaju Njegovim nurom. Žao im je onih koji su Njemu nepokorni, ali se gnušaju njihovih postupaka. Žao im je što se ne mogu osvijestiti i uzeti pouku iz savjeta. Oni se zbog njih rastužuju, zato što nisu pravi vjernici i što će biti kažnjeni u Džehennemu. Oni to rade jer sve ono što žele sami sebi žele i drugima. Kada primijete neku vrhunsku osobinu kod drugog, zažele da je i oni posjeduju. Ako je još ta osobina nešto što se tiče vjere, onda je to još ljepši postupak, jer je i sam Poslanik, s.a.v.s., želio za sebe stepen šehida.“ (Vidi: Buhari, „Iman“, 25; Muslim, „Imare“, 103)
Natjecanje u vrlinama
Allahov Poslanik, s.a.v.s., je kazao: „Samo se dvjema osobama može pozavidjeti: Onome kome je Uzvišeni Allah podario imetak pa ga on troši danonoćno na Allahovom, dž.š., putu, i onome kome je dato znanje i koji je u stanju učiti Kur'an Časni, pa ga on danonoćno izučava i po njemu postupa.“ (Buhari, „'Ilm“, 15. „Zekat“, 5, „Ahkam“, 3; Muslim, „Salatul-musafirin“, 266, 268; Ibn Madže, „Zuhd“, 22; Ahmed, „El-Musned“, 1/358)
Allahov Poslanik, s.a.v.s., je jednom drugom prilikom kazao o osobi koja vidi onoga ko podijeli svoj imetak radi Allaha, dž.š.: „Ako bi neko kazao: ‘Da je Allah, dž.š., meni darovao imetak, i ja bih poput te osobe učinio isto.’, onda će obje te osobe zaslužiti istu količinu sevapa.“ (Buhari, „Fedailul-Kur'an“, 20; Ahmed, „El-Musned“, 16/160)
No, ako bi vidio kod nekoga nešto što njega samoga nadmašuje, a to bilo materijalne, ovosvjetske prirode, onda u želji da posjeduje to isto nema nikakva dobra.
Mu'min treba da se rastuži zbog propuštenog dobra na polju vjere. Stoga je naređeno da osoba gleda u one koji su iznad nje u pogledu vjere, te da se trudi kako bi se mogla natjecati s njima. Na tu temu je i ajet iz Kur'ana Časnog: „I neka se za to natječu oni koji se hoće natjecati!“ (Mutaffifun, 26)
Vjernik ne bi trebao biti nezadovoljan zbog želje druge osobe da se s njime natječe u dobru, niti bi trebao imati negativan stav prema toj osobi. Potpuno suprotno, potrebno je da želi da se svi ljudi natječu u vrlinama i dobru i da ih podstiče na to. Takvo stanje je vrhunac iskrenosti prema braći u vjeri.
Fudajl b. Ijad, k.s., je kazao: „Željom da i ostali ljudi dospiju na tvoj nivo nisi ispunio obavezu iskrenog i srdačnog odnosa prema njima, jer, zapravo, trebaš željeti da oni budu bolji od tebe.“
To je zaista visoki stepen i vrhunac iskrenosti i srdačnosti prema braći u vjeri. No, to nije naredba Šerijata, pa da se to mora apsolutno izvršiti. Željeti da i ta osoba – brat po vjeri izvršava ono što vjera naređuje da se izvršava je ono što Šerijat naređuje.
Pored toga, vjernik koji vidi da ga je neka osoba nadmašila u pogledu neke vrline, pokazuje trud da dostigne stepen te osobe i osjeća tugu jer je zaostao zbog nedostataka svoga nefsa pa ne uspijeva da sustigne one koji prednjače ispred njega. Ta tuga nije rezultat zavisti na blagodatima koje je Uzvišeni Allah podario njima, već se ona pojavljuje zbog zaostajanja na putu, prouzrokovanog ličnim mahanama i nedostacima.
Muhammed b. Vasi’, rah., bi svome sinu govorio: „Neka Uzvišeni Allah podari da se među muslimanima uveća broj onih koji su poput tvoga oca.“ (Ebu Nuajm, „El-Hilje“, 2/350)
On tim riječima nije namjeravao da ljudi budu poput njega, već mnogo bolji i ispred njega. Kako osoba koja pokazuje nezadovoljstvo stanjem svoga nefsa, a prema drugim muslimanima je iskrena, može željeti da oni budu poput nje? Upravo suprotno, ona želi da svi muslimani budu daleko ispred nje i daleko bolji, kao što im želi da im nefs bude u boljem stanju nego što je njen.
Ako je nekome Uzvišeni Allah darovao neko dobro koje nije darovao drugima, pa je on svjestan toga i spominje to radi ostvarenja nekog vjerskog dobra, uz zahvalu i svjestan svojih nedostataka, onda takvoj osobi biva dozvoljeno da to ističe i o tome priča.
Abdullah b. Mes'ud, r.a., je kazao: „Ne znam da iko od mene bolje poznaje Allahovu, dž.š., Knjigu. Ali, ja želim da Uzvišeni Allah ono što je meni podario, podari i drugima.“
Ibn Abbas, r.a., je kazao: „Koji god ajet da proučim iz Allahove, dž.š., Knjige, zaželim da sav svijet sazna o tome ajetu ono što znam ja.“
Imam Šafija, rah., je kazao: „Želim da svi ljudi steknu ovo moje znanje, pa da ništa ne pripisuju mome imenu.“ (Ebu Nuajm, „El-Hilje“, 9/119; Zehebi, „Sijer“, 10/55)
Utbe el-Gulam, rah., je u vrijeme kada se htio iftariti kazao svome prijatelju kojeg je obavijestio o tom svom dobrom djelu: „Idi i kupi nam nekoliko datula kojima ćemo prekinuti post, ili malo vode nam donesi. Budi nam ortak u našoj nagradi.“ (Ebu Nuajm, „El-Hilje“, 6/235)
Sve navedeno pokazuje kako između imana i osjećanja koja duhovno hrane vjernike postoji čvrsta veza. Vjernik, u čijem se srcu ustalio iman, drugu braću vjernike ne vidi poput ostalih ljudi, već njih, kao i samoga sebe, prihvata kao članove jedne velike islamske porodice. U časnim ajetima i hadisima, u dovama kojima se podučavamo, umjesto „ja“, uvijek stoji „mi“, a što upućuje na takvo shvatanje bratstva.
