Doc. dr. Almir Fatić
VANJSKI I UNUTARNJI ASPEKTI DINA
Omer b. el-Hattab kazuje: “Jednoga dana, dok smo sjedili sa Allahovim Poslanikom, pomoli se jedan čovjek u izrazito bijeloj odjeći i izrazito crne kose. Na njemu se nije primjećivao trag putovanja, a niko ga od nas nije poznavao. Sjeo je pred Poslanika, prislonivši koljena uz Poslanikova koljena, stavivši svoje ruke na Poslanikova stegna, a zatim upitao: ‘Muhammede, obavijesti me o islamu!’
Božiji Poslanik mu reče: ‘Islam je da svjedočiš da nema drugog Boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov poslanik, da klanjaš namaz, da daješ zekat, da postiš ramazan i da obaviš hadž ako ti to bude moguće.’ ‘Istinu si rekao’ – reče nepoznati čovjek. Mi smo se čudili, i pita i potvrđuje. ‘Obavijesti me o imanu!’ – reče.
‘Iman je da vjeruješ Allaha, dž.š., Njegove meleke, Njegove Knjige, Njegove poslanike, Sudnji dan i da vjeruješ u Božije određenje dobra i zla (kada-i kader).’ ‘Istinu si rekao’ – reče nepoznati čovjek i doda: ‘Obavijesti me o ihsanu!’
‘Ihsan je da obožavaš Allaha kao da Ga vidiš, jer ako ti Njega ne vidiš, On tebe, zaista, vidi’ – odgovori Allahov Poslanik. (…)” Hazreti Omer kaže da je zatim nepoznati čovjek otišao, a nakon izvjesnog vremena Božiji Poslanik mu je rekao: “Omere, znaš li ko je onaj nepoznati čovjek?” “To najbolje Allah i Njegov Poslanik znaju”, odgovorio je. On mu reče: “Ono je bio Džibril. Došao je da vas poduči vjeri.”
(Buhari, 50; Muhtesar Muslim, 2)
Navedeni vjerodostojni hadis iznimno je važan zbog nekoliko razloga. Prema našem mišljenju, dvije temeljne spoznajne činjenice, uz ostalo, deriviramo iz ovog hadisa. Naime, iz Poslanikovih, a.s., riječi: “Ono je bio Džibril” saznajemo da je i hadis, zapravo, vid Objave (vahja), tj. Džibril je Poslanika, a.s., podučavao i hadisu kao što ga je podučavao i Kur’anu. Ovo se, također, dokazuje i drugim brojnim hadisima, ali to je posebna tema. Ovdje samo apostrofiramo tu činjenicu beskrajno važnu za ispravno razumijevanje islama. Druga činjenica jeste ta da se ovim hadisom otkrivaju dimenzije naše vjere (dina). Poslanikove, a.s., eksplicitne riječi: “Došao je da vas poduči vjeri” nedvojbeno svjedoče o tome. Dakle, din (vjera) sastoji se od: islama, imana i ihsana. To troje predstavlja cjelinu vjere islama, tj. njegove izvanjske i unutarnje aspekte.
Islam – vanjski aspekt dina
Poslanikovo, a.s., objašnjenje islama, a koje je potvrdio i Džibril, predstavlja izvanjsko očitovanje vjere. Kelime-i šehadet, namaz, zekat, post mjeseca ramazana i obavljanje hadždža jesu najznačajniji obredi vjere koji imaju svoju vanjsku, vidljivu formu, što će reći da postoje striktna pravila u vezi sa njihovim obavljanjem, tj. pravila koja se tiču njihove izvanjske ispravnosti, njihovih vremenskih i mjesnih odrednica i brojnih drugih radnji povezanih sa time. Sva ova pitanja detaljno se razrađuju u djelima fikha i uvijek je potrebno konsultirati ta djela ili, pak, znalce fikha (fekihe) kada je riječ o navedenim ibadetima i njihovoj izvanjskoj formi, odnosno pravilima koja sa nužna za njihovo ispravno izvršavanje. U fikhskim djelima ovi ibadeti nazivaju se el-’ibadatu’l-bedenijje (tjelesni ibadeti).
U temelju ili osnovi svih ovih obreda počiva čovjekova predanost (istislam). Znači, islam jeste predanost (istislam) i predano izvršavanje onoga čime je čovjek zadužen. Otuda, riječ “muslim(an)” označava čovjeka predanog Božijoj volji iskazanoj u Njegovim naredbama i zabranama. Ta predanost zajedno sa poslušnošću (inkijad) jeste manifestna ili vidljiva.
Osvrnimo se nakratko na elemente islama spomenute u gornjem hadisu. Na prvom mjestu je Kelime-i šehadet, tj. riječi: La ilahe illellah (Nema drugog Boga osim Allaha) i Muhammedu’r-resulullah (Muhammed je Allahov poslanik). Ova kelima je temelj islama i izgovarajući nju ulazi se u polje tevhida i bereket vjerovjesništva posljednjeg Božijeg poslanika Muhammeda, s.a.v.s.
Na drugom mjestu je namaz koji je stub islama. Misli se na pet obaveznih namaza, čijim izvršavanjem čovjek manifestira svoju predanost i pokornost Onome koga je priznao za jedinog Boga stvoritelja i uzdržavatelja, Allaha, dželle šanuhu. Izostavljanjem namaza manifestira se, pak, najblaže rečeno, nepredanost i nepokornost Stvoritelju svih svjetova.
Treći spomenuti element islama jeste zekat, obavezno materijalno davanje jednom godišnje, ukoliko se ispune određeni uvjeti. U Kur’anu se namaz i zekat spominju zajedno na preko šezdeset mjesta, što govori o njihovoj ogromnoj važnosti i značaju.
Na četvrtom mjestu spomenut je post (savm) tokom mjeseca ramazana, čija je obaveznost jasno istaknuta u Kur’anu.
I na petom mjestu je hadždž, ako je čovjek u mogućnosti da ga obavi jedanput u svome životu.
Prema tome, Kelime-i šehadet, namaz, zekat, post i hadž jesu vidljivi obredi ili ibadeti koji se zajednički imenuju pojmom islam.
Iman – unutarnji aspekt dina
Na temelju navedenog hadisa zaključujemo da je iman stvar srca (kalb). Iman je, znači, unutarnja dimenzija dina čiji je temelj čvrsto vjerovanje ili uvjerenje (i‘tikad) koje počiva u srcu. Suštinu imana čini čvrsto vjerovanje u: Allaha, dž.š., Njegove meleke, Njegove Knjige, Njegove poslanike, Sudnji dan i vjerovanje u Božije određenje dobra i zla (kada-i kader).
Vjerovanje u Allaha, dž.š., podrazumijeva vjerovanje u:
a) Njegovu gospodarstvenost (rububujje),
b) Njegovu jednost i jedinost u obožavanju (vahdanijje) i
c) u to da On, Uzvišeni, ima Svoja lijepa imena (esma’) i savršene atribute (sifat).
Vjerovanje u meleke podrazumijeva vjerovanje u to da ih je uzvišeni Allah stvorio radi ibadeta samo Njemu, da je njihov broj ljudima nepoznat, da ne griješe, da izvršavaju sve ono što im naredi Njihov Gospodar itd.
Vjerovanje u Knjige sastoji se u vjerovanju u sve Knjige koje je uzvišeni Allah objavljivao svojim poslanicima u različitim formama (suhufima, kitabima), a posljednja od njih je plemeniti Kur’an.
Vjerovanje u Njegove poslanike, u najkraćem, podrazumijeva vjerovanje u sve poslanike koje je Uzvišeni poslao ljudima od Adema, a.s., do Muhammeda, a.s. (Kur’an ih poimenično spominje devedeset i pet, a u jednom hadisu se kaže da ih je bilo stotinu i dvadeset četiri hiljade). Također, u ovo vjerovanje spada i vjerovanje da je Muhammed, a.s., posljednji Božiji poslanik čije je poslanstvo univerzalno i traje do Sudnjega dana.
Vjerovanje u Sudnji dan podrazumijeva vjerovanje u proživljenje, u susret sa Gospodarem, tj. povratak Njemu i obračunavanje djela.
I na koncu, vjerovanje u Božije određenje podrazumijeva vjerovanja da ništa nije izvan Božije moći, biva samo što On hoće.
Zajedničkim imenom, vjerovanje u svo navedeno naziva se – iman.
Ihsan – vrhunac islama i imana
Nakon islama i imana Allahov Poslanik, a.s., definirao je pojam ihsana riječima: “Da obožavaš Allaha kao da Ga vidiš, jer ako ti Njega ne vidiš, On tebe, zaista, vidi.” Kao rezultat čovjekovog islama, koji se ogleda u izvanjskom izvršavanju ibadeta, i imana, koji se sastoji od dubokog vjerovanja u temeljne istine vjere, slijedi ihsan, tj. vrhunsko dobro koje predstavlja, zapravo, vrhunac islama i imana, i gdje se oni stapaju u jedno. Bez islama (izvanjskog) i imana (unutarnjeg), jednostavno, nema ihsana. Islam i iman su jedini način da se dosegne do ihsana. Ukoliko jedno od toga dvoga nedostaje, samim time nedostaje i ihsan, i nije ga moguće postići. Stanje ihsana podrazumijeva dva stepena: a) stepen osvjedočenja (mušaheda), tj. obožavanja Allaha “kao da se On vidi”, što jeste viši stepen; i b) stepen samokontrole (murakaba), tj. znanja da te “On vidi”, što onda rezultira tvojim stidom pred Svevidećim i, u skladu s time, ostavljanjem griješenja.
Ihsan – životni cilj
Iz navedenoga zaključujemo da se vjernik ne zadovoljava postizanjem samo islama (muslim), odnosno imana (mumin), već i teži dosezanju ihsana (muhsin). Ihsan je životni cilj svakog iskrenog vjernika. U plemenitom Ku’anu, kao i hadisima Allahovoga Poslanika, a.s., sadržane su brojne upute koje pomažu dosezanju stanja upotpunjenog dina, tj. ihsana. Ovdje ukazujemo na neke kur’anske upute koje, iskrenom primjenom u životu, pripravljaju puteve ka najvećem životnom cilju jednog vjernika.
Naime, u Kur’anu se u brojnim ajetima ljudi pozivaju da:
– budu zahvalni (šukr),
– bogobojazni (takva),
– čine zikir (zikr),
– saburaju (sabr),
– da vole Allaha, dž.š., (mehabbet),
– da se na Njega oslanjanju (tevekkul),
– da strahuju i nadaju se (havf ve tame’),
– da se kaju (teoba),
– da budu iskreni u robovanju svome Gospodaru (ihlas).
