Doc. dr. Almir Fatić
ZNANJE I PRAKSA
Ne postoji vjera ili religija, niti sveta Knjiga koje u tolikoj mjeri podstiču na znanje, na njegovo stjecanje, traženje i prenošenje, i koje o učenim ljudima govore s toliko (po)hvale te im ukazuju posebnu počast, kao što je to slučaj sa islamom i Kur’anom. Na arapskome jeziku riječ kojom se označava znanje/znanost/nauka glasi ‘ilm. Suglasnički korijen ove riječi, ‘i-l-m, u Kur’anu se ponavlja na stotine mjesta u svojim različitim formama: imeničkim, glagolskim i infinitivnim. Ova riječ, riječ ‘ilm, spominje se na osamdeset mjesta u Kur’anu, u određenom i neodređenom vidu. Riječ ‘alīm (znalac), pak, spominje se na 140 mjesta. Sve ovo, zapravo, ukazuje na vrijednost znanja i njegov golemi značaj koji mu pridaje časni Kur’an.
Prema jezikoslovcu Ragibu el-Isfahaniju znanje (‘ilm) je spoznaja suštine stvari (vidi: Mu‘džemu mufredati elfazi l-Kur’an, 384). Drugi kažu da se to izražava terminom ma‘rife (spoznaja), a da se ‘ilm odnosi na znanje stanja nečega (ahval). Bilo kako bilo, znanjem možemo nazvati sve ono čime saznajemo, otkrivamo i objašnjavamo nešto nepoznato na bilo kojem planu, otkrivajući, istovremeno, i njegovu suštinu u mjeri u kojoj je to omogućeno čovjeku.
Vrijednost znanja
Sada ćemo navesti konkretne kur’anske dokaze koji ukazuju na vrijednost znanja i popratiti ih kratkim komentarima:
1) Prvi ajet koji je objavljen na srce Poslanika, s.a.v.s., naređuje čitanje/učenje koje je ključ znanja (miftahu’l-‘ilm): “Čitaj sa imenom Gospodara tvoga Koji stvara, stvara čovjeka od ugruška! Čitaj, a Gospodar tvoje je najplemenitiji, Koji poučava peru, poučava čovjeka onome što on ne zna” (el-‘Alek, 1–5). Također, ovdje se spominje i “poučavanje peru”, odnosno ukazuje se na značaj pera (kalem) koje je sredstvo prenošenja znanja. Ukratko, prvi objavljeni ajeti ukazuju na počast podučavanja i znanja kojima je, između svih ostalih bića, odlikovan samo čovjek.
2) Zakletva perom (kalemom): “Nūn. Tako Mi kalema i onoga što oni pišu!” – ovako glasi prvi ajet sure koja ne naziva el-Kalem (Pero). Zakletva perom svjedoči o posebnoj važnosti pera, jer se uzvišeni Allah u Kur’anu zaklinje samo onime što ima posebnu vrijednost, kako bi na to skrenuo pažnju ljudima.
3) “Allah svjedoči da nema drugog Boga osim Njega, a i meleci i učeni postupajući pravedno. Nema Boga osim Njega, Silnog i Mudrog!” (Ali ‘Imran, 18) Zajedno uz ime uzvišenog Allaha i meleke spominju se učeni ljudi, tj. da oni svjedoče Božiju Jednotu. Učeni ljudi, dakle, svjedoče najveću istinu i najvišu formu znanja: Nema Boga osim Allaha. Ovo znanje je najveće znanje i znalci ovoga znanja jesu najveći znalci! Također, ovo znanje, znanje da nema drugog Boga osim Allaha, jeste nužno znanje (‘ilm darurijj), koje je stroga obaveza svakom razumnom čovjeku.
4) “I pouči On Adema imenima svim” (el-Bekare, 31) – Ovdje je iskazana prednost Adema, a.s., nad melecima time što Adema, a.s., posjeduje znanje o stvarima. Ove riječi, smatra mufessri Fahruddin Razi, ukazuju na činjenicu da je znanje ono što je najvrjednije u čovjeku. “Da postoji išta vrednije od znanja, onda bi se Ademova prednost u tome pokazala”, ističe ovaj mufessir (et-Tefsiru’l-kebir, 2:178).
5) Svim vjerovjesnicima Allah, dž.š., podario je znanje. U Kur’anu se za mnoge vjerovjesnike kaže da im je uzvišeni Alah podario mudrost i znanje, naprimjer za: Luta, a.s. (el-Enbija, 74), Jusufa, a.s. (Jusuf, 22), Musaa, a.s., (el-Kasas, 14), Davuda i Sulejmana, a.s. (el-Bekare, 251; en-Neml, 15–16). Za Muhammeda, s.a.v.s., Kur’an kaže: “Allah objavljuje tebi Knjigu, i mudrost, i poučava te onome što nisi znao” (en-Nisa, 113).
6) “O, vjernici! Pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i predstavnicima vašim!” (en-Nisa, 59). Pod pojmom ulu’l-emr (predstavnici, ljudi koji zapovijedaju), prema najispravnijem mišljenju, ovdje se misli na učenjake (ulemu), jer se vladari trebaju pokoravati učenjacima, a ne obratno (vidi: Razi, et-Tefsiru’l-kebir, 2:179).
Znanje i vjerovanje
Vrijednost učenih opisana je na mnogim mjestima u Kur’anu, naprimjer u slijedeća dva ajeta: “I Allah će uzdignuti one među vama koji vjeruju i kojima je dano znanje na visoke stepene” (el-Mudžadele, 11); “A reći će oni kojima je dano znanje i vjerovanje…” (er-Rum, 56). Prema tome, znanje nije suprotstavljeno imanu, zapravo, znanje je dokaz imana.
“Znanje je vjera, a vjera je kod nas znanje”, kaže Jusuf el-Karadavi te konstatira: “Vahj (Objava) je Allahov emr (odredba), a kosmos je Allahov halk (stvaranje)” (el-‘Aklu ve’l-‘ilmu fi’l-Kur’ani’l-kerim, 96). Kur’an poziva svakog čovjeka da svoje vjerovanje utemelji na dokazu i jekinu (čvrstoj uvjerenosti): “Reci: ‘Dajte svoj dokaz ako istinu govorite!’” (el-Bekare, 111) ili: “Reci (politeistima): ‘Da li nešto znate, pa da nam to iznesete? Vi slijedite samo pretpostavke i vi samo neistinu govorite’” (el-En‘am, 148).
Znanje – put ka čvrstoj uvjerenosti
Kao što je, prema Kur’anu, znanje dokaz imana, tako je isto ono i put ka jekinu (čvrstoj uvjerenosti). Islamski učenjaci vele da prokleti šejtan čovjeku vjerniku prilazi na dva načina: putem strasti i putem sumnji. Putem strasti želi uništiti vjernikov moral i njegova djela, dok putem sumnji želi uništiti njegovo vjerovanje i uvjerenje. Dva su i načina kojima se vjernik suprotstavlja šejtanu na ove nagovore: sabur kojim uništava vatre strasti kod sebe i jekin kojima uništava sve sumnje u pogledu svoga vjerovanja i svoga ubjeđenja. Doista, sabur i jekin su dva jaka oružja koja vjernici imaju u svojim rukama i ona im omogućavaju efikasnu borbu protiv šejtana i njegovih nagovora, a, istovremeno, priskrbljuju im visoke duhovne deredže.
Dvije vrste znanja
Nužno znanje
Već smo spomenuli da postoji znanje koje je znati prva dužnost i obaveza, a to je znanje o postojanju uzvišenog Allaha, dž.š., i zato se ono naziva nužnim znanjem. U ovu vrstu znanja, u najširem smislu, potpada ili podrazumijeva se znanje o vjerovjesnicima, proživljenju, Sudnjem danu i tako dalje, jednom riječju – sve ono što spada u temeljne istine vjere islama. Ovo znanje ima i svoju praktičnu stranu. Naime, musliman je dužan da nauči kako da pravilno izvršava osnovne propise svoje vjere, kao što su: namaz, post, zekjat, hadž, kako da posluje, da se ženi, udaje i sl. Također, ono ima i svoje unutarnje aspekte, tj. dužni smo naučiti osnovne lekcije iz ahlaka, lijepoga ponašanja, šta koristi a šta šteti našem srcu, koje su to negativne, a koje pozitivne vrline itd. Ova vrsta znanja predstavlja najveći emanet roditelja i vjerskih učitelja.
Stručno znanje
Drugu vrstu znanja nazvali bismo stručnim znanjem. Mislimo na znanje koje se stječe u školi (srednjoj, osnovnoj, fakultetu) i koje nam je neophodno da bismo živjeli dostojnim životom. Zanat, struku, biznis, životnu ili naučnu oblast koju smo odabrali i zavoljeli moramo neprestano usavršavati i težiti najvećim uspjesima u tome. Odmah nakon onog nužnog znanja dolazi ova vrsta znanja u kojoj, također, dolazi do izražaja i praktična narav te istinski dokaz nužnoga znanja. Potrebno je poštovati “struku svakoga” i kloniti se raspravljanja, kako se ističe u Kur’anu, oko onoga o čemu nemamo znanja.
Pokuđeno znanje
Pored ove dvije vrste znanja, prema Kur’anu, postoji i pokuđeno znanje. U prvom redu to je znanje koje samo šteti a ne koristi, u što spada znanje sihira (magije) i astrologije (znanje o položajima nebeskih tijela i njihovog tobožnjeg utjecaja na sudbinu svijeta i ljudi). Zatim, Kur’an osuđuje: one koji skrivaju svoje korisno znanje (npr.: el-Bekare, 146), znanje po kome se ne postupa (el-E‘araf, 175–76), materijalističko znanje o svijetu kojim se poriče vjerovjesništvo (Gafir, 82–83), ovosvjetsko znanje koje je nemarno spram Ahireta (er-Rum, 6–7), znanje koje dovodi do obijesti i zaboravljanja na Gospodara svjetova (el-Kasas, 78).
Najveća mudrost
Zapazili smo kako ona nužna vrsta znanja nužno rezultira i djelovanjem i postupanjem po tom znanju, jer da bismo, naprimjer, klanjali, moramo to i naučiti. Ovdje je znanje, kako je neko rekao, sluga djela (hadimu’l-‘amel), a djelo je cilj znanja (gajetu’l-‘ilm). Također smo uočili pokudnost znanja po kome se ne postupa. Znanje bez djela je ludost, a djelo bez znanja je nestručnost, veli imam Gazali (vidi: Suština pisanih djela, 17). Dakle, sâmo znanje nije dovoljno i neće nas spasiti na Sudnjem danu. Tumačeći 269. ajet sure el-Bekare: “On daruje mudrost kome On hoće, a onome kome je mudrost darovana, dano mu je veliko dobro”, mufessir Zamahšeri dao je slijedeći komentar: “On daje Svoju podršku (kroz) znanje i postupanje po tom znanju. Mudar kod Allaha je onaj ko zna i djeluje po tom znanju” (El-Keššaf, 151).
KUPITE ODMAH BROJ 46 MAGAZINA SEMERKAND
