Doc. dr. Almir Fatic
Pretjerivanje početak propasti
Nasuprot onih moralno pozitivnih, pohvaljenih i preporučenih vrlina i osobina kao što su, npr., stid, strpljivost, darežljivost, pomaganje i tako dalje, stoje one negativne osobine i vrline koje, zapravo, jesu krajnosti i neuravnoteženosti u moralnom smislu. Naime, vrline po svojoj naravi i definiciji predstavljaju uravnoteženosti, umjerenosti ili sredine stvari.
Zato islam, sa skupom svojih moralnih postulata kao kategoričkih zapovijedi, jeste vjera umjerenosti i nepretjerivanja, ili, jednostavno, vjera i put sredine u svim svojim aspektima i učenjima kojima je stran svaki oblik pretjerivanja i pregonjenja, koje, pak, redovno završavaju u usiljenosti i ekstremizmu neprimjerenom ljudskoj prirodi kao takvoj. No, moralna neuravnoteženost, u ma kojem obliku se ona ispoljavala, ima itekako pogubne, odnosno katastrofalne posljedice za pojedinca, kao i konkretnu ljudsku zajednicu u cjelini, u fizičkoj i metafizičkoj perspektivi.
Kur’anska kazivanja o moralno posrnulim drevnim narodima i njihovim sudbinama dovoljan su putokaz za sagledavanje i razmišljanje o vlastitoj sudbini, odgovornosti i praktičnom djelovanju. Moralnu posrnulost i izopačenost, devijantno ponašanje te egoizam i samoljublje uzdignuti na stepen božanstva možemo prepoznati kao glavne uzročnike koji su drevne narode odveli u suočenje sa strašnim Božijim kaznama koje su zapečatile njihove sudbine. Pouka je očigledna – pa da li je ozbiljno uzimamo?!
Defi nicija pretjerivanja (israfa)
U negativne osobine koje nesumnjivo odvode pojedince i narode u propast, tj. nagovještavaju početak propasti, spada i osobina pretjerivanja (kur’anski termin: israf). Riječ je, rekli bismo, o društveno- ekonomskoj opasnosti čije loše posljedice neminovno slijede. Pod pojmom israf ne misli se samo na pretjerivanje u pogledu trošenja imovine ili imetka, koje se, onda, naziva tebzir (rasipništvo), već općenito na sve vidove pretjerivanja u djelima i riječima. Dakle, israf je, ukratko, prekoračivanje ili prelaženje granica (mudžavezetu l-hadd) u bilo čemu, i zato je on blizak pojmu oholosti (kibur).
Pojam israfa u Kur’anu
Kur’an jasno i eksplicitno osuđuje pretjerivanje (israf) i one koji pretjeruju (musrifun). Na dvadeset jednome mjestu u Kur’anu zatičemo takvu osudu kao upozorenje ljudima na opasnost od te osobine i njezinog prakticiranja. Izdvojit ćemo ovdje nekoliko kur’anskih ajeta:
“Reci: ‘Robovi moji koji ste pretjerali [esrefū] prema samima sebi, ne gubite nadu u Allahovu milost, zaista Allah oprašta sve grijehe! Zaista On mnogo prašta i milostiv je’” (ez-Zumer, 53);
Oni nisu govorili ništa drugo nego: ‘Gospodaru naš, oprosti nam grijehe naše i pretjerivanje naše [isrāfenā] u postupcima našim, i učvrsti korake naše i pomozi nam protiv naroda nevjerničkog!’ (Ali ’Imran, 147);
Sinovi Ademovi, nagizdajte se pri svakome namazu, i jedite i pijte, samo ne pretjerujte (ve la tusrifū)! Zaista On ne voli one koji pretjeruju! [elmusrifīn] (el-E’araf, 31);
Daj bližnjem svome pravo njegovo, i siromahu, i putniku, ali ne rasipaj rasipnički! [Ve la tubezzir tebzīrā] / Zaista su rasipnici [el-mubezzirīne] braća šejtanova, a šejtan je Gospodaru svome nezahvalan” (el-Isra’, 26–27).
Vidovi pretjerivanja
Iz navedenih kur’anskih ajeta kao i drugih kur’anskohadiskih tekstova možemo, općenito govoreći, razabrati različite vidove pretjerivanja kao negativne osobine. Ovdje ćemo navesti neke od njih.
Pretjerivanje u griješenju i nevjerništvu
Iz navedenog ajeta sure ez-Zumer (42) zaključujemo o pretjerivanju u griješenju, grijesima (zunub) i nevjerništvu (kufr). Kur’anske riječi: “koji ste pretjerali [esrefu] prema samima sebi”, mogu se odnositi na nevjernike i na muslimane-grješnike. Alija b. Ebi Talib i Ibn Mesud su rekli da ovaj ajet najviše od svih ulijeva nadu. Prenosi se da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ovaj mi je ajet draži od dunjaluka i svega što je na njemu.” Komentatori Kur’ana navode različite povode objave ovoga ajeta (v.: Ibn Džuzejj, Teshil, 3:197).
Kur’an nevjernike opisuje kao one koji su pretjerali: “I tako ćemo Mi kazniti sve one koji pretjeruju (men esrefe) i ne vjeruju u dokaze Gospodara svoga” (Ta Ha, 127). Faraon, kao simbol nevjerništva i silništva na Zemlji, opisan je riječima: “A zaista se Faraon bio uzdigao na zemlji i u zlu pretjerivao [mine l-musrifin]” (Junus, 83). Kur’an jezikom Saliha, a.s., savjetuje: “I ne slušajte naredbe onih koji u zlu pretjeruju [emre l-musrifin]!” (eš-Šu‘ara’, 151).
Pretjerivanje u pogledu imetka ili imovine
Islam ne zabranjuje da ljudi stječu imovinu, da njome posluju i uvećavaju je. Štaviše, islam podstiče svoje sljedbenike na takvu aktivnost. Ali ono što islam zabranjuje jeste, s jedne strane, stjecanje imovine na haram način i, s druge, njezino trošenje na haram način. U jedan od načina trošenja imovine na haram načan spada i pretjerivanje u njezinom trošenju (israfu l-mal). Nažalost, ovaj vid trošenja imovine danas nije samo navika pojedinaca, već i ummeta u cjelini. Dok se bogati pojedinci – a pretjerivanje je, također, prisutno i kod ljudi koji nisu bogataši – pojedine vlade i fondacije razmeću i pretjeruju u svojim čudnim i nepotrebnim merketinzima i ulaganjima, koja više liče, zapravo, na pokazivanje raskoši i udovoljavanje strastima i sujetama, dotle svake godine hiljade ljudi, žena i djece umire od gladi. Tek sa svjetskom ekonomskom krizom (koja traje od 2008. godine) današnji ljudi su počeli da prepoznaju važnost umjerenosti, nepretjerivanja i štednje, odnosno moralnih vrijednosti u poslovanju. Sve to važi i za pojedinca i njegov kućni budžet. Biti umjeren u potrebama, voditi računa o trošenju novca i štedjeti jesu oni temeljni principi islamskog ekonomskog poretka za pojedinca i društvo u cjelini.
U jednom hadisu Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Allah prezire kod vas troje: ‘rekla-kazala’, mnogo zapitkivanje i uništavanje (rasipanje) imovine” (Buhari, 2408). Naši dobri prethodnici (selefu s-salih) ovo Poslanikovo, a.s., upozorenje shvatili su na najozbiljniji način. Tako se prenosi da je Sufj an es-Sevri, poznati tabi‘in, (u. 778. godine) kazao: “Sve što podijeliš u nepokornosti prema uzvišenom Allahu, pa makar to bilo i neznatno, jeste pretjerivanje.” Od Ibn ‘Abbasa, r.a., prenosi se da je kazao: “Ko potroši jedan dirhem (dinar) na neprikladan način – pretjerao je.” Ove riječi su ogledalo koje nam p(r) okazuje nâs same: Koliko puta smo nepotrebno trošili svoj novac? Gdje smo i u šta smo ga potrošili? Ovo nisu nikakva retorička pitanja, već pitanja od presudne važnosti za naš dostojanstven život na ovome i Onome svijetu. Zar smo zaboravili to da ćemo na Sudnjem danu biti pitani o svojoj imovini: kako smo je stekli i u šta smo je potrošili?!
Pretjerivanje u hrani i piću
Kur’anski ajet iz sure el- E‘araf (31), u kome se kaže: “Sinovi Ademovi, nagizdajte se pri svakome namazu, i jedite i pijte, samo ne pretjerujte! Zaista On ne voli one koji pretjeruju!” – sadrži neprolaznu Božansku mudrost. Muslimanski liječnici su davno kazali da je “sva medicina sadržana u ovom ajetu”. Znači, ne pregoniti s jelom i pićem iznad potrebe jeste put do zdravlja i najefi kasniji način da se sačuvamo gojaznosti, “viška kilograma” i debljine, faktora koji, kao što je poznato, danas izazivaju razna obiljenja što najčešće završavaju smrću.
U ovom ajetu se, pored osude pretjerivanja u hrani i piću, osuđuje i pretjerivanje u oblačenju. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u jednom hadisu upozorava: “Jedite, udjeljujte i oblacite se, ali bez pretjerivanja (gajri israf) i oholosti” (Nesa‘i: 2559).
Pretjerivanje u ibadetu
Islamski ideal umjerenosti odnosi se i na obredne aspekte, tj. ibadete kao što su namaz, post, zekjat itd. Naime, pretjerivanje u ibadetu može voditi pretjeranosti (guluvv), a možda i u uvećanje (zijade), odnosno unošenje u ibadete ono što nam uzvišeni Allah nije propisao, niti je to činio Allahov Poslanik, a.s., te tako možemo zapasti u prakticiranje zabranjenih novotarija (elbid‘ atu l-muharreme).
Hadis koji na najbolji način oslikava princip umjerenosti u ibadetima glasi: “Jednom prilikom trojica ljudi dođoše do Vjerovjesnikovih, a.s., žena da ih pitaju o ibadetu Božijeg Poslanika, a.s. Kad su ih one obavijestile o tome, oni počeše da sami sebe potcjenjuju, govoreći: ‘Ah, gdje smo mi naspram Vjerovjesnika, a.s.: njemu je Allah oprostio prošle i buduće grijehe?!’ – Jedan će: ‘Ja, otkad ikad, posvunoć ostajem u namazu, i nastavit ću tako dok sam živ!’ – Drugi će: ‘Ja svaki dan postim, i ne prekidam.’ – A treći reče: ‘Ja sam se odrekao žena, i neću se nikad ženiti!’ – Uto bahnu Allahov Poslanik, a.s., pa im se obrati: ‘Vi ste oni koji su govorili to i to? Tako mi Allaha, ja se više bojim Njega nego bilo ko od vas, i ja sam pobožniji od svakog od vas, ali ja postim i mrsim se, ja klanjam, ali i spavam, i ja se ženim sa ženama, a ko god ostavi moj sunnet ne može se smatrati mojim sljedbenikom!’” (Buhari, 5063).
Ovaj hadis objašnjava da je Vjerovjesnik, a.s., odbio pretjeranost u ibadetima i dodavanje u njima – jer spomenuta trojica željela su raditi ono što spada u ibadet – zato što se pretjerivanje i strogoća suprotstavljaju ljudskoj prirodi i onome što je ona u stanju da podnese. Imam San‘ani (u. 1182./1769.) ko men tarišući ovaj hadis kaže da je on “dokaz da je u ibadetima propisana umjerenost bez pretjerane zaokupljenosti, nanošenja šetete i izbjegavanja onoga što je uobičajeno. Nadalje, šeriat muhammedanske vjere (el-milletu l-muhammedijje) temelji se na umjerenosti, olakšavanju i izbjegavanju teškoća” (Subulu s-selam, Mekteba Mustafa el-Bali el-Halebi, 1960, 3:629).
Poznati ashab Abdullah b. Mes‘ud je rekao: “Umjerenost u prakticiranju sunneta bolja je od prakticiranja idžtihada u novotrijama” (nav. prema: almeshkat.net/vb/showthread. php).
Vrste pretjerivanja
Preciznije govoreći, sve vidove pretjerivanja, sa šeriatske tačke gledišta, možemo svesti u tri vrste:
1. pretjerivanje koje je strogi haram, koje su zabranili uzvišeni Allah i Njegov Poslanik, a.s., kao što je naprimjer pretjerivanje u ubijanju (el-israf fi lkatl), o čemu jasno govore Kur’an (vidi: el-Isra’, 33) i hadis (vidi: Buhari, 2560; Muslim, 129);
2. pretjerivanje koje je mekruh, a to je pretjerivanje u stvarima koje imaju svoju osnovu u šeriatu, ali izlaze iz okvira umjerenosti koja se zahtijeva, kao što je pretjerivanje u ibadetima, pretjerivanje u jelu, piću, oblačenju i slično;
3. pretjerivanje koje je dozvoljeno, npr. činjenje djela koja šeriat dozvoljava i dozvoljava njihovo uvećavanje, kao što su naprimjer: zikir, učenje Kur’ana, učenje dova, istigfara, stjecanje znanja, dijeljenje imetka na Allahovome Putu (pod uvjetom da djelilac ne zanemari porodicu koju je dužan izdržavati pa ih tako učini ovisnima o drugima; razlika između ove osobe i rasipinika je u tome što rasipnik troši svoj imetak na način koji nije šeriatski niti dunjalučki opravdan i dozvoljen) i tako dalje.
KUPITE ODMAH BROJ 52 MAGAZINA SEMERKAND
