Sejjid Mübarek Erol | Br. 58 – UVODNA RIJEČ
Uz najjednostavniji opis možemo reći da je Asri Seâdet (sretno doba) najbolje doba u kojem je živjelo najbolje stvorenje, ponos i dika svijeta – Muhammed, a.s., odnosno, prema onome što je on, a.s., rekao – “doba najbolje generacije” koja je živjela zajedno s njim.
To je zlatno doba čovječanstva koje je povjerovalo u poslanicu posljednjeg Vjerovjesnika, a.s., koji je poslan kao milost svjetovima i najljepši uzor ljudima, doba kada je spušten Kur’an-i Kerim, izvor upute čovječanstvu.
Prije izlaska tog sunca, čovječanstvo je bilo u tmini, u punom smislu te riječi. Od Isaa, a.s., bilo je prošlo oko 600 godina, izvorna vjera tevhida koju je on propovijedao je bila promijenjena.
Živjelo se u dobu u kojem se klanjalo lažnim bogovima, dobu u kojem se ljudskim djelom smatralo samo djelo onih bogatih. U Allaha se vjerovalo sa sumnjom, nasilje se smatralo vrlinom, prostitucija se smatrala legalnom, kao posljedica lažnih vjerovanja vladao je sistem rasizma i iskorištavanja.
Opet, s druge strane, to je bio period čitanja-pisanja, procvata trgovine, period u kojem su živjele zajednice bogatog kulturnog nasljeđa. Isto kao i periodi tmina u koje bi ljudi skrenuli i zalutali nedugo nakon poslanice prethodnog poslanika, tako su se bili formirali određeni elementi; u prvom planu su bile nefsanske želje i šejtanove prevare sve do 610. godine, odnosno dana kada je objavljena poslanica ponosu svijeta Muhammedu, a.s.
Uzvišeni Gospodar je 570. godine poslao svoj rahmet svjetovima u zemlju gdje je sagrađen prvi hram (Kaba), odnosno prva kuća upute i bereketa za svjetove, gdje je Ibrahim, a.s. ostavio Hadžeru i sina Ismaila. Cijelom svijetu je tada bio bajram, jer je dolazio voljeni, voljeni Voljenog.
Ljudi to nisu mogli primijetiti osim malo njih. Ipak, čudili su se neobičnim stvarima koje su se pojavljivale od njega u svim dobima njegovog života. Osjetili su da je on različitiji od ostalih. Njemu su iskazivali poštovanje, imali su povjerenja u njega, s njim su se savjetovali i povjeravali mu emanete.
Jednog dana Uzvišeni je svom voljenom objavio – hajde izađi i upozori ih da put kojim oni idu nije put nego stranputica, neka se pokaju i neka te slijede, neka postignu sreću.
Od tog dana tragaoci sreće počeli su se pojavljivati. Sve što su imali su napustili, uhvatili se za ruku Pejgambera i krenuli u potragu za tom srećom. Svoja srca su ispraznili i otvorili za ono što im je on davao.
Ashabi su sebe prepustili Pejgamberu, a.s., a on ih je velikodušno prihvatio, prigrlio i primio u naručje. Onaj koji ih je prihvatio je bio “Allahova milost”. Ko bude zaogrnut Allahovom milošću – za njega nema drugog puta do puta postizanja sreće.
Period u kojem je Njegov rahmet grlio ljude naziva se stoljeće sreće (Asr-i Seâdet).
Tu sreću nije ništa moglo spriječiti – ni ratovi, ni glad, ni neimaština, ni poteškoće,ni zulum nesretnika.
Baš suprotno, poteškoće s kojima su se susretali ashabi samo su im ojačale njihov iman.
Ljudi su prolazni, ali Allahov rahmet je neprolazan, ne nestaje, onaj koji ga traži – pronađe ga. Onaj koji ga traži – bude zaogrnut Pejgamberskom ljubavlju kao i ashabi. Postigne sreću i uđe u skupinu sretnih.
Čovjek treba obratiti pažnju na to šta traži. Današnji muslimani, naravno, neće obožavati kipove napravljene od drveta ili kamena kao što su Lat i Uzza, no ne treba zaboraviti da ono što te kipove čini božanstvima nije materijal od kojeg su napravljeni, nego ljudske želje.
Najveća opasnost svakog doba jeste biti od onih koji su sebi za boga uzeli nefsanske prohtjeve, ili od onih koji su svoju vjeru povinovali svojim željama.
Međutim, na mjestu gdje je opasnost nikad nije manjkalo milosti. Uzvišeni Gospodar čovjeka nikad nije prepustio samom sebi; miraz vjerovjesnika se nikada nije izgubio.
Naša plemenita knjigaKur’an, sunnet Vjerovjesnika i nur evlija nastavljaju blistati u punom sjaju, i to će tako božanskom dobrotom trajati do Kijameta. Koliko god da bude gusta tmina, ili koliko god da bude snažno neznanje, taj nur ima snagu da sija u svakom periodu.
Mi mu’mini ne trebamo gledati Poslanika, a.s., samo kao čovjeka koji je živio prije četrnaest stoljeća, nego ga trebamo slijediti. Najveća čast jeste biti od njegovog ummeta.
Asr-i Seâdet za nas ne bi trebala biti nostalgija, tuga i žalost za onim čega više nema. Da živimo ne u 21. već u 121. stoljeću – jedan dio nas je uvijek tamo. Tuga i radost tog doba je u našim srcima svježa kao da je bila jučer. Za one koji traže sreću (saâdet) period Asr-i Seâdeta se nastavlja. Naći će sreću oni koji je traže.
Sa Allahovom podrškom i pomoći…
