Muhammed Saki Erol | UVODNA RIJEČ
Dova – ključ kapije rahmeta
Jedan od temeljnih i najprefinjenijih ibadeta (molitvi) svih Božijihvjera jeste dova. U osnovi, ona je nešto što je urođeno kod čovjeka. Svaki čovjek koji vjeruje u neko uzvišeno postojanje, uči dovu (moli se) na ovaj ili onaj način. Uzvišeni Allah na ovu osobinu čovječanstva ukazuje nam u slijedećem ajetu: “Kada čovjeka snađe nevolja, Nama se moli: ili ležeći, ili sjedeći, ili stojeći. A čim mu nevolju otklonimo, on nastavlja, kao da Nam se nije ni obraćao molbom zbog nevolje koja ga je bila zadesila” (Junus, 12). Dakle, u momentima nevolje ne mole Allahu, dž.š., samo ljudi na visokim stepenima vjere ili oni čiji je iman potpun. Čak i oni koji čine širk Allahu u raznim oblicima u momentima nevolje Mu se okreću i mole Ga.
Rekli smo da je dova nešto što je priroda čovjeka, nešto urođeno u njemu. Toliko urođeno da i oni najslabijeg imana uz dovu u srcima osjećaju širinu i rahatluk. Povećava im se nada da će te nevolje prestati. S obzirom na to, dova je poput lijeka za čovjekovu dušu, poput štita za depresiju. Kao što uočavamo, na mnogim mjestima na zemlji duhovno propale zajednice su one koje se ne mole.
Zasigurno, dova za muslimana visoke vjerske svijesti nosi velika značenja mimo onih pozitivnih utjecaja na ljudsku psihu. Vjernik zna da je iskrena dova učinjena Allahu u momentima tjeskobe ili širine sredstvo koje otklanja trenutnu nevolju i sprečava dolazak novih. Dova je sâmo robovanje; jedan je od glavnih stubova naše vjere; oružje vjernika; most koji roba veže za Rabba.
Vjernik zna i doživljava duhovni utjecaj dove na slijedeći način: bereketom okrenutosti Allahu, srca se doslovno kupaju i pročišćavaju, a očišćeno srce roba približava Allahu.
Govoreći o dovi, neophodno se osvrnuti i na jedno pogrešno shvatanje danas prisutno. Dova koju od nas traži naša vjera nije čekanje svega od Allaha, dž.š., uz lijenost, nemarnost i nerad. Uzvišeni sve stvari veže za sebebe (uzroke) i Svoje blagodati šalje posredstvom ovih uzroka. Prima li se svaka dova učinjena bez da se veže za uzroke i da se poduzmu mjere vlastitom voljom i snagom koju nam je Allah podario? Zar nije ispravo to nazvati željom, a ne dovom?
Da bi se postigli hairli željeni rezultati, rob mora uraditi sve što je u njegovoj moći, a to je vrsta dove koju zovemo “aktivna dova” a koju nikako ne smijemo zanemariti. Resulullah, a.s., je kazao: “Onaj koji uči dovu a ne trudi se poput onoga je koji ide u rat bez oružja.”
Kad je riječ o vezivanju za uzroke i poduzimanje mjera, ne smijemo ispuštati iz vida slijedeće mjerilo: vezati se za uzroke je robovska obaveza, a Allah je taj koji stvara posljedice. Da je htio, mogao je stvoriti posljedice bez uzroka. U tom slučaju potrebno je uložiti trud te i za vrijeme tog truda a i poslije iskreno iz srca činiti dovu Uzvišenom. Kako su ovo mjerilo lijepo objasnili naši preci:“Trud je od nas, a pomoć i uspjeh je od Allaha.”
* * *
Prefijeni osjećaji u srcu čovjeka posjednika svijesti o Gospodaru svjetova dostavljaju se Njemu putem dove. Veza uspostavljena s Gospodarom intenzivira te osjećaje. Ljudi bez dove suuskraćeni tog stanja i žive u stanju duhovnog slijepila. Rezultati koje postignu materijalnom snagom nisu u suštini uspjeh, ili je to rok određen koji će ih odvesti u kaznu ili su pometnja za čovječanstvo i za naš uređeni svijet. Uvjet da bi dobiveni rezultati bili stvarna pobjeda jeste samo čvrsta veza s Gospodarom svjetova.
Vjernikov život nije moguće odvojiti od dove. Sa tim se, svojstvom dova u islamu razlikuje od dove drugih vjera koje je doživljavaju samo kao sredstvo opuštanja/olakšanja. Duboke razlike između islama i drugih vjera kada je riječ o spoznaji čovjeka, života, kosmosa i Allaha se pokazuju u samoj dovi. Kao i svaki propis i ibadet u našoj vjeri, tako i dova poprima suštinsko značenje u okviru vjerovanja u tevhid. Musliman se, kako u svakom djelu tako i u dovama, čuva i od najmanjih primisli širka. Zato su slijedeća Allahova upozorenja nepromjenjiva mjerila: “Oni, pored Allaha, bogovima smatraju svećenike i monahe i Mesiha, sina Merjemina, a naređeno im je da se samo jednom Bogu klanjaju” (et-Tevbe, 31). “A onima koji pored Njega uzimaju zaštitnike: ‘Mi im se klanjamo samo zato da bi nas što više Allahu približili’ – Allah će njima, zaista, presuditi o onome u čemu su se oni razilazili” (ez-Zumer, 3). “Kaži ti Meni, hoćeš li ti biti čuvar onome koji je strast za boga uzeo?!” (el-Furkan, 43).
Spomenuti, a i drugi ajeti objašnjavaju nam da su ljudi iz ovih ili onih razloga za boga uzeli nefsove ili neke druge stvari. Musliman se, podrobno promišljajući o ovim stvarima koje su suprotne tevhidu, u dovama i svim drugim ibadetima čuva da ne bi zapao u grijeh. Njegove želje u dovi Gospodaru su samo hajrovi (dobrā). Uči dove za blagostanje čitavog čovječanstva.
Ma o kome je riječ, on ne želi da bude kažnjen, jer je svako stvorenje djelo (kreacija) uzvišenog Allaha. Čak i zalimima čini dove za popravak.
* * *
Najsvetiji trenutak za čovjeka, stvorenog uz počast da bude Allahov namjesnik na zemlji, jeste onaj činjenja dove i molitve uzvišenom Gospodaru, jer je svrha postojanja robovanje Allahu, ibadet Njemu s ihlasom (iskrenošću), a sama dova je srž ibadeta.
Dova je u bîti pokoravanje Allahu i srčano usmjerenje Hakku. Čovjekovo predočavanje nemoći pred Stvoriteljem jeste dokaz njegovog robovskog stanja. Ona je izraz čovjekovih molbi jezikom, traženja i preklinjanja koja mu izviru iz srca.
Slast u činjenju dove je po- četak evlijaluka, znak budnosti srca i radost potpunog imana. Jednom robu koji digne ruke ka Aršu, spoji bît s riječju i zavapi: “Moj Gospodaru”, svakako da će On odgovoriti primanjem te dove. Hz. Mevlana u Mesneviji kaže: “Ako nas Uputa želi učiniti voljenim Njemu, onda nam naša stremljenja okrene na dovu i moljenje.”
Allah, dž.š., u Kur’anu hvali Svoje robove govoreći: “Bokovi njihovi se postelja lišavaju i oni se Gospodaru svome iz straha i želje klanjaju, a dio onog što im Mi dajemo udjeljuju” (es-Sedžde, 16). U drugom ajetu se upućujući na ashabe sa Sofe kaže: “Budi čvrsto uz one koji se Gospodaru svome mole ujutro i navečer u želji da naklonost Njegovu zasluže” (el-Kehf, 28). Ne treba zaboraviti ni slijedeće: ne može svaka dova podići zastore i vinuti se u Allahovo prisustvo. U svakom slučaju treba obratiti pažnju na uvjete njenog primanja.
Također, jedan vjernik koji čini dovu propisno i u skladu s edebom ne treba žuriti kako bi vidio plodove svoje dove, odnosno ne bi je smio napustiti zapadajući u beznađe i govoreći: “Ja sam učinio dovu ali mi Gospodar nije primio”, jer uzvišeni Gospodar katkada odgađa rezultat dove iz mudrosti koje su, nama nedokučive. Katkada nam ne da ono što smo tražili već ono što je dobro za nas. Bez ikakve sumnje, On je taj koji zna šta je za nas najbolje.
Blago li se vjerniku koji je konstantno na Allahovoj kapiji. Dovom kuca na kapiju Allahovog rahmeta. Svjestan je da ne postoji druga.
Neka je Allahov selam i milost na sve vas…
