Sejjid Mübarek ELHÜSEYNİ
Kakav ibret uzimamo kada pogledamo sebe ili čitav živi i neživi svijet? Bez sumnje da vidimo besprijekornu umjetnost i savršeno funkcionisanje. To je odraz (tedželli) Allahovog, dž.š., lijepog imena ‘Kuddus’. Jasno je da će i svi ovi svjetovi, kao umjetnost Uzvišenog Bića, biti savršeni.
Posmatrano sa ovog aspekta, kao logičan slijed se podrazumijeva svetost stvorenja, koja su stvorena kao čista, i daleko od svih vrsta nepravilnosti, neuravnoteženosti, izopačenosti i nepokornosti. Riječ svet (mukaddes) ima značenje: čist, prečišćen, očišćen.
Pored te besprijekorne čistoće u prirodi (fitret) svakog stvorenja, postoje još neke važne činjenice: svako od stvorenja je trag koji podsjeća na Uzvišenog Stvoritelja. Trag koji vodi Gospodaru svjetova, za ljude koji posjeduju tefkkur (promišljanje).
Brojni išareti
Čovjek se u svom bivstvovanju, i u čitavom kosmosu, svakog trena nalazi licem u lice sa hiljadama išareta, koji ga podsjećaju na Njega i koji govore o Njegovoj veličini i moći. Svakako da su sveti (mukaddes) svi ti išareti koje mi nazivamo: enfusî- subjektivni i afakî-objektivni ajeti.
Dok, naprimjer, jedan zaljubljenik (ašik) i najmanju uspomenu svoje voljene čuva kao najvrjedniji emanet, kako onda da stvorenja koja nose pečat (muhur) Voljenog mogu biti obična i bezvrijedna? Još važnije od toga, kako se čovjek koji je najljepše djelo Voljenog može prezirati i ponižavati?
Dok sva stvorenja u kosmosu izvršavaju svoju zadaću u savršenom skladu i harmoniji, čovjeku kao posjedniku pameti (akl) i vlastite volje (irade) dana je sloboda. Ili će biti dio ovog savršenog poretka pokoravajući se Stvoritelju, ili će nepokornošću činiti zulum sebi i svim stvorenjima. Dakle, islam je recept sklada i čuvanja vlastitog i prava drugih stvorenja, a vjernik je onaj čovjek koji taj recept primjenjuje prema sebi i svemu što ga okružuje.
Emanet na čovjekovim plećima
Razumijemo da je Uzvišeni Gospodar dao čovjeku da čuva vrijednost stvorenja koje je stvorio svetim, a njihovu svetost povjerio njemu u emanet. Jer je taj emanet, koji su planine odbile, na čovjekovim plećima. Zato je on Njegov halifa na Zemlji.
Razmišljajući o pojmu svetosti, moramo uzeti u obzir dimenziju svih stvorenja. Zbog toga što je današnji svijet zaboravio na tu dimenziju, ili ne obraća pažnju na nju, čitava Zemlja toliko pati.Naspram ogromnog bogatstva je velika bijeda, tiranija u kojoj žive ljudi, životinje, biljke… Prljava voda, zagađen zrak, zaprljana zemlja… Zar nam nije Allah, dž.š., u prvom stvaranju sve dao čisto? Zar to nije činjenica na koju nam ukazuje slijedeći ajet: „Zbog onoga što ljudi rade, pojavio se metež i na kopnu i na moru.“ (Rum, 41)
Čovjek se iznova, i što prije, mora prisjetiti svoje i svetosti svih stvorenja. Kako ponovo zadobiti potpuno značenje pojma- svet, uzvišen? Očuvanjem čistoće, odnosno,svetosti imana i teslimijeta (pokornosti) prema Uzvišenom Stvoritelju.
Čovjek je zadužen da tevhid i čistu vjeru u Allaha, dž.š., dakle, elemente koji se nalaze na vrhu svih svetosti, štiti od svih vrsta širka. Širk je prljavština, smutnja i tmina, koja ne prlja samo srce koje je stvoreno kao čisto, već i sve životne manifestacije, pojave i čitav svijet. Zar metež koji je nastao u imanu ljudi nije najdublji razlog gore pomenutih pokvarenosti koje preživljava planeta?
Čovjek koji čisti svoje vjerovanje (i'tikad) od svih vrsta širka, na taj način štiti svetost svoje nutrine i srca (kalb) koje mu je dano kao jedan čist i sveti dragulj. Sve dok srce bude zdravo (salim), čovjek će uspjeti da očuva svoj identitet i svoju svetost, a svijet na kojem živi, zahvaljujući tim njegovim svojstvima postat će čist .
Svetost mjesta, ljudi i vremena
Govorili smo o osobini svetosti svih stvorenja, zbog čistoće u njihovom prvotnom stvaranja i zbog podsjećanja na Gospodara svijetova. Pored tog opšteg značenja, postoje sveta (mukaddes) vremena, mjesta i ljudi koji su direktno sredstvo (vesile) vezivanja za Gospodara. Njima je ta osobina svetosti dana lično od Allaha, dž.š. Te svetosti koje se spominju u Kur'an-i kerimu su Allahovi, dž.š., znakovi. Znači, pomenute stvari koje je On učinio posebnim, koja je odabrao i za koje je rekao ‘Moj/a'…
Prije svega to su Kur'an-i kerim, naš voljeni Resulullah, a.s., i Kaba. Mjesta poput Arefata, Muzdelife, Safe i Merve su simboli svetosti. Ona čuvaju uspomenu na Allahove, dž.š., Poslanike i evlije- Allahove, dž.š., dostove. Posjećujući ta mjesta mi se sjećamo Allaha, dž.š., i kupamo se u Njegovom rahmetu. Kod Kabe, Safe i Merve oživljavaju sjećanja na prvog čovjeka i prvog poslanika Hz. Adema, a.s., potom Ibrahima, a.s., i Ismaila, a.s., na našu majku Hadžeru, r.a., i na našeg Pejgambera Muhammeda, s.a.v.s. Na tim mjestima osjećamo se čisti od grijeha i osjećamo da smo u Njegovoj blizini.
Poput mjesta postoje i posebni dijelovi vremena, kao što su Lejletu-l Kadr, petak, dani Bajrama, zabranjeni mjeseci, namasko vrijeme, koji su učinjena posebnim od strane Allaha, dž.š. U protoku vremena, smjeni dana i noći, postoje pouke i s tog aspekta posmatrano su sveti. No svetost ovih odabranih vremena koje smo spomenuli je dakako posebna. Uzvišeni Allah, koji je jedno mjesto odlikovao nad drugim, iako na prvi pogled među njima nema kakve razlike, jednu građevinu u odnosu na druge, u neprekidnom protoku vremena izabrao dio vremena i učinio ga svetim, potom od svih stvorenja izabrao najljepše stvorenje – čovjeka, odabrao i odlikovao neke ljude među njima i učinio ih primjerom i uzorom ostalima.
Svi Poslanici, a.s., su takvi; prije svega Muhammed Mustafa, s.a.v.s. Poslije njih ashabi, r.a., zatim kjamil evlije te ostali sadik i salih robovi. Svi ovi i njima slični ljudi su znakovi na putu koji vodi Gospodaru.
Najveća vjernikova briga
Svetosti koje Allah, dž.š., spominje u svojoj Knjizi i za koje nas je Pejgamber, a.s., podučio kroz svoj Sunnet, u današnje vrijeme se nažalost nastoje minimizirati i prikazati kao nešto ‘obično’; obični ljudi, obična mjesta i obično vrijeme. Ne pazeći na ogromnu razliku koja postoji između poštovanja (hurmet) i obožavanja, vjernicima se prigovara i bivaju kritikovani. Vjernici će voljeti i poštovati svaku onu stvar koja je sredstvo (vesila) da se sjećaju Allaha, dž.š., i da njihova srca uspostave vezu s Njim.
Najveća vjernikova briga (dert), jeste da ovaj život upotpuni zadobijajući Allahovu, dž.š., naklonost, ljubav i zadovoljstvo. Svaka ispružena ruka, svako mjesto koje služi kao utočište i svaki momenat koji iznova pokreće odlučnost i spremnost na putu ka dostizanju Njegovog zadovoljstva je svet (mukaddes). Mjerilo je jasno: Ono što volimo, da volimo radi Njega, ono što radimo, da radimo radi Njega, te da se ne odvajamo od čiste Ehli sunnetske staze.
KUPITE ODMAH BROJ 87 MAGAZINA SEMERKAND
