Vjera je iskrenost

U arapskom jeziku riječ “nasihat” je jedna od najobuhvatnijih i najsadržajnijih riječi. Stručnjaci jezičkih nauka kažu da u arapskom jeziku ne postoji riječ koja u svom sastavu obuhvata toliko ovosvjetskih i ahiretskih dobara kao što su to riječi nasihat i felah. Znajući važnost izuzetno širokog opsega značenja spomenute riječi, Poslanik milosti, s.a.v.s., u hadisu kaže: “Vjera je nasihat.” Ponovio je to tri puta, a ashabi, r.anhum, ga upitaše: “O Allahov Poslaniče, prema kome je nasihat?” A potom je rekao:

“Prema Allahu, Njegovoj Knjizi, Njegovom Poslaniku, vođama muslimana i običnim ljudima.” (Muslim, Iman, 95; Ebu Davud, Edeb, 67; Tirmizi, Birr ve Sila, 17, 18)

Navedeni hadis ima iznimno veliku vrijednost i obrazuje suštinu vjere islama. Jedan je od onih hadisa u kojem je sa malo riječi iskazano neprocjenjivo mnogo (dževamiu’lkelim). Prema riječima muslimanskih učenjaka, hadis o nasihatu sačinjava četvrtinu vjere i jedan je od četiri ključna hadisa koji u svojoj konstrukciji obuhvataju cijeli islam. Imam Nevevi, rah., pak navodi da se na gore navedenom hadisu temelji cijela vjera, iz razloga što se sva djela u vjeri temelje na nasihatu tj. na iskrenosti, otvorenosti i dobronamjernosti. I kao što se hadisom:

“Hadždž je Arefat!” (Ibn Madže, Menasik, 57; Tirmizi, Hadždž, 57)

 ističe značaj i važnost Arefata, isto tako i hadis “Vjera je nasihat” ukazuje na to kakvo mjesto nasihat zauzima u vjeri. Njime se zapravo želi reći: “Nasihat je stub vjere i ono što je drži na nogama”. Zbog toga Allahov Poslanik, s.a.v.s., nasihat poistovjećuje sa samom vjerom. Riječ “nasihat” nosi mnogo različitih značenja, a neka od njih su: savjetovati, pozivati na dobročinstvo, odvraćati od zla, činiti nešto samo radi Allahovog, dž.š., zadovoljstva, zakrpiti odjeću, odvojiti med od voska…

Važnost nasihata

Prilikom davanja bejata (prisege), Allahov Poslanik, s.a.v.s., je od ashaba, r.anhum, zahtijevao da se obavežu na nasihat, odnosno da obećaju da će biti iskreni i dobronamjerni prema svim muslimanima. Ashabi, r.anhum, su se zaklinjali da će klanjati namaz, davati zekat i biti dobronamjerni prema muslimanima. Dakle, sam bejat je nasihat stavljao u istu ravan sa namazom i zekatom.

Zbog toga se u hadisu poistovjećuje sa samom vjerom, i da bi istakao njegovu veliku važnost, Allahov Poslanik, s.a.v.s., je to ponovio tri puta. Kada gledamo sa stanovišta savjetovanja i pozivanja vjeri i vjerskim propisima, nasihat je farz-i kifaje; ukoliko jedan dio iz zajednice 32 izvrši tu obavezu, dužnost spada sa drugih. Navedeno treba izvršavati shodno mogućnosti i spremnosti ljudi da prime savjet. Ako je riječ o osobi koja će prihvatiti kazani savjet, onda je savjet obavezan. Međutim, ukoliko postoji opasnost da će onome ko savjetuje, biti nanesena šteta ili neko zlo, onda je dozvoljeno odustati od savjetovanja i sačekati bolje okolnosti.

Riječ nasihat izvedena je iz korijena u kojem su sadržana dva značenja: očistiti i popraviti. Iz tog razloga se i čišćenje meda od voska i drugih primjesa izražava terminom “nasihat”. To znači, kao što med biva očišćen od svih drugih primjesa, isto tako i nasihat tj. savjet mora biti potpuno dobronamjeran i čist od svake ružne primisli. Shodno tome, kada govorimo o nasihatu kao savjetu, to je potpuno iskren i dobronamjeran savjet koji ne sadrži u sebi nikakvo zlo niti skrivenu namjeru. Nasihat je dobra namjera i istinska želja za dobrom, usmjerena prema onome koga savjetujemo.

Drugo značenje je, zakrpiti rupu na odjeći ili popraviti nedostatak. Termin “nasuh tevba” izveden je iz istog značenja. Time se želi reći da grijesi nanose štetu vjeri, uništavaju duhovni život a tevba popravlja ono što je oštećeno. (Ibn Battal, Šerhu’l- Buhari, 1/129-130; Nevevi, el-Minhadž) Ako pogledamo ajete i hadise koji govore o nasihatu, a potom na primjenu istih u životu ashaba, r.anhum, i dobrih prethodnika, vidjet ćemo da je to pojam koji je svojim značenjem zastupljen u svim segmentima vjere.

Obzirom da temelj nasihata čine otvorenost, dobronamjernost i ihlas (iskrenost), postaje jasno da su te odlike neophodne u svim djelima. Djela i ibadeti učinjeni bez ihlasa i iskrene namjere, kod Gospodara svjetova nisu primljeni i ne mogu donijeti Njegovo zadovoljstvo. Gledajući sa tog stanovišta, lahko ćemo zaključiti koliku važnost nasihat ima u vjeri. Kada je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Vjera je nasihat”, nasihatom je obuhvatio sve, što znači da u pogledu nasihata, počevši od najvažnijeg, imamo odgovornost prema:

• Allahu, dž.š.
• Knjizi
• Poslaniku, s.a.v.s.
• vladarima i vođama među muslimanima
• svim muslimanima

Kao jezički ekvivalent riječi nasihat, koristi se termin “savjet”, kako se i prevodi u spomenutom hadisu (“Vjera je savjet”). Međutim, riječ savjet, u svojoj širokoj upotrebi, podrazumijeva “savjetovanje ili ukazivanje na nešto, mlađem, po bilo kojoj osnovi”, što obuhvata samo jedan dio zajednice, i iz toga proizilazi da obaveza nasihata biva ispunjena samo djelimično, odnosno, da je obaveza nasihata prema Allahu, dž.š., Knjizi, Poslaniku, s.a.v.s., i vođama, potpuno zapostavljena. Ukratko, termin nasihat kako zbog svog značenja tako i zbog sveobuhvatnosti jeste termin koji trebamo upoznati, razmisliti o njemu i ispunjavati njegovu dužnost onako kako je potrebno.

Nasihat u Časnome Kur’anu

Da bismo u potpunosti razumjeli ovu riječ, bitno je da pogledamo značenja u kojima se pojavljuje u Kur’anu i sunnetu:

1. “Vjernici, su samo braća, zato pomirite vaša dva brata i bojte se Allaha, da bi vam se milost ukazala.” (Hudžurat, 10) Obzirom da je Uzvišeni Allah vjernike proglasio braćom, vjernici treba da se džihaodazovu tom pozivu i budu uistinu braća. Bratstvo nalaže da jedan prema drugome budu blagonaklonjeni, dobronamjerni, pomažu se i dijele tugu i radost, a sve navedeno je zapravo nasihat. “Bratstvo” spomenuto u ajetu je jače i važnije od krvne veze iz razloga što krvna veza, u slučaju neprihvatanja vjere, gubi svoju vrijednost i nestaje. To vidimo iz slučaja sa poslanikom Nuhom, a.s., kada se on obraća svome Gospodaru: “Gospodaru moj, sin moj je čeljade moje, a obećanje Tvoje je zaista istinito i Ti si od mudrih najmudriji!”, a Allah, dž.š., mu odgovara: “O Nuhu, on nije čeljade tvoje.” (Hud, 46, 47) A bratstvo po vjeri je trajno, čak i ako su osobe daleko jedna od druge i ako pripadaju različitoj naciji i kulturi. Kada se desi da dođe do razmirica između dva brata, potrebno ih je odmah izmiriti. Tako nalaže bratstvo. U suprotnom njihova veza slabi, a džema’at gubi snagu i postaje nemoćan u borbi protiv nevjernika i krivovjerstva.
2. “Poslanice Gospodara svoga vam dostavljam i savjete (nasihat) vam upućujem; a ja od Allaha znam ono što ne znate vi.” (A’raf, 62) Navedeni ajet govori o Nuhu, a.s. Kada kaže nasihat vam činim, to znači: “ukazujem vam na put potpuno ispravni, put postizanja duhovne zrelosti, želim vam samo dobro i hajr, najiskrenije želim da se spasite, bez ikakve skrivene namjere.”
3.  “Ja sam vam iskren savjetnik.” (A’raf, 68) U ajetima koji prethode, Uzvišeni Allah nam kroz primjer poslanika Huda, a.s., govori da su poslanici, a.s., savjetnici koji pozivaju ljude tevhidu. Jedno od svojstava poslanikā, a.s., jeste povjerljivost, pouzdanost (emin). Njihova pouzdanost ogleda se prije svega u prenošenju objave. Niti jedan poslanik, a.s., nikada nije slagao.
4.  “Neće se ogriješiti nemoćni i bolesni, i oni koji ne mogu naći sredstva za borbu, samo ako su prema Allahu i Njegovu Poslaniku iskreni. Nema razloga da se išta prigovara onima koji čine dobra djela…”(Tevba, 91) U ajetima koji govore o džihadu, Gospodar svjetova objašnjava koje osobe mogu izostati, i šta je to opravdana isprika. Ali, da bi isprika bila važeća, dodaje da je uslov iskrenost i odanost prema Allahu, dž.š., i Poslaniku, s.a.v.s., (nasihat).

Postoje situacije u kojima osoba biva oslobođena obaveze činjenja svih djela, međutim, srčana odanost Allahu, dž.š., je izuzeta iz toga. To je obaveza koja je stalna. Naprimjer, čovjek može biti toliko bolestan da ne može izvršiti niti jedno djelo, ali ako je razumom prisutan, obavezan je da srcem bude okrenut ka Allahu, dž.š., što je zapravo nasihat prema Allahu, dž.š. A ako ozdravi i izađe iz tog stanja, obavezan je nadoknaditi propuštene farzove. Munafici su iznosili lažna opravdanja kako bi bili oslobođeni džihaodazovu da. Izostajali su iz borbe i nisu bili iskreni prema Allahu, dž.š. i Poslaniku, s.a.v.s. Zbog toga Uzvišeni Gospodar na kraju ajeta kaže: “Nema razloga da se išta prigovara muhsinima (onima koji čine dobra djela).”

Muhsin je posjednik ihsana, dakle, onaj koji robuje Allahu, dž.š., kao da Ga vidi. Svi navedeni ajeti jasna su potvrda da riječ nasihat ne znači samo savjet nego da obuhvata daleko šira i dublja značenja. Nasihat je iskrena namjera, iskrenost, dobronamjernost, potpuna čistoća od skrivenih namjera i loših primisli.

Nasihat kroz hadis

Postoji mnogo hadisa u kojima se nasihat spominje kao savjet, kao i onih gdje označava iskrenost, odanost i ihlas. Neki od njih odnose se na sve muslimane, neki tretiraju obavezu nasihata naroda prema vladarima, a neki pak nasihat vladara prema ljudima.

1.  “Ko ne brine o drugim muslimanima, nije od njih. Ko zanoći ili osvane a da nije odan i dobronamjeran (nasihat) prema Allahu, Poslaniku, muslimanskim vođama i svim muslimanima, nije od njih.” (Taberani, el-Evsat, 7/770; Ebu Nu’ajm, Ahbaru Isfahan, 2/222)
2.   U jednom kudsi hadisu stoji: “Uzvišeni Allah kaže: ‘Najdraži ibadet Meni jeste robova srčana vezanost za Mene’.” (Ibnu’l-Mubarek, ez-Zuhd, 1/68; Ahmed, el-Musned, 36/529)
3.  Džerir b. Abdullah, r.a., je rekao: “Dao sam prisegu Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., da ću klanjati namaz, davati zekat i prema svim muslimanima ponašati se dobronamjerno i iskreno.” (Buhari, Zekat, 2; Surut, 1; Muslim, Iman, 97)
4. “Vjernik je prema vjerniku dužan šestero: kada se razboli da ga obiđe, kada ga pozove da odgovori na poziv, kada ga sretne da mu nazove selam, kada kihne i kaže ‘elhamdulillah’ da mu uzvrati riječima ‘jerhamukellah’, kada umre da isprati njegovu dženazu, i da uvijek bude iskren prema njemu (da mu želi dobro) bio blizu ili daleko.” (Tirmizi, Edeb, 1; Nesai, Dženaiz, 52)
5.  “Nećete biti istinski vjernici sve dok za svoga brata ne budete željeli isto što i za sebe.” (Buhari, Iman, 7; Muslim, Iman, 71, 72)
6.  “Kada vaš brat zatraži savjet od nekoga od vas, neka ga posavjetuje!” (Ahmed, el-Musned, 3/418; 4/259) Vladari i lideri su dužni da se iskrenim i dobronamjernim savjetom obraćaju onima kojima su nadređeni. Sljedeći hadis govori o tome:
7. “Svi ste pastiri i svi ste odgovorni za svoje stado. Vladar je odgovoran za svoj narod…” (Buhari, Džum’a, 10; Ahkam, 1; Muslim, Imare, 20)
8. Ako nekome od vas bude dato vodstvo, makar i nad deset osoba, zasigurno će polagati račun za to.” (Taberani, el-Kebir, 11/411)
9. “Allah je zadovoljan da činite troje: ibadet ne pripisujući Mu druga, da čuvate jedinstvo i prigrlite Allahovo uže, i da budete iskreni u odnosu sa vašim vođama.” (Buhari, el- Edebu’l-Mufred, 442; Muslim, Akdije, 10)
10. “Vjerničko srce nikada neće pogriješiti u pogledu tri stvari: činjenju djelā sa ihlasom radi Allahovog zadovoljstva, iskrenom odnosu prema vođama i shvatanju neophodnosti bivanja u džema’atu.” (Ahmed, el-Musned, 35/467; Taberani, el-Evsat, 5/272)
11. “Koga Allah stavi na čelo jedne zajednice, a on ne prigrli ljude iskrenim savjetom, neće ući u Džennet.” (Buhari, Ahkam, 8; Muslim, Iman, 227)
12. Od Hasana Basrija, rah., prenosi se sljedeća predaja: “Ma’kil b. Jasir, r.a., se teško razbolio i Zijad mu je došao u posjetu. Ma’kil, r.a., mu tada reče: Kazat ću ti hadis koji sam čuo od Allahova Poslanika, s.a.v.s.: ‘Ko dođe na čelo jednog društva a ne prigrli ih iskreno savjetujući (nasihat), neće osjetiti ni miris Dženneta. A miris Dženneta doseže razdaljinu od pet stotina godina.’ (Ibn Abdulber, et-Temhid, 21/288) U drugim predajama stoji ‘a ne bude postupao iskreno…’; ‘bude varao narod…’

Iskreno robovanje

Čovjek koji posjeduje zdrav razum, sigurno će se truditi da postigne jedno od dvoje: da priskrbi sebi ono što mu donosi korist ili da otkloni od sebe ono što mu nanosi štetu. Ukratko, to se još naziva zalaganje za dobro i čuvanje od zla, i to su dvije elementarne stvari kojima islam pridodaje još jednu, a to je lijep ahlak. Islam nas uči da nećemo biti istinski vjernici sve dok za svoga brata ne budemo željeli isto što i za sebe.

Nećemo zadobiti potpuni iman sve dok ono što smatramo lošim za sebe ne budemo smatrali lošim i za našeg brata. Prema tome, čovjek treba željeti dobro svome bratu, baš kao što želi i sebi. Treba željeti da od njega otkloni zlo, kao što to želi i za sebe. Prenosi se da je Ebu Bekr, r.a., u vrijeme svoga namjesništva, poslao Omera, r.a., da obavlja dužnost kadije. Nakon godinu dana, Omer, r.a., dođe i zatraži da ga oslobodi te dužnosti, a kada ga Ebu Bekr, r.a., upita za razlog, on odgovori: “Do danas mi se niko nije obratio sa tužbom. Ja sam sudija narodu koji je svjestan svojih dužnosti i prava. Svako zna šta je čije pravo i vodi računa o tome. Svi znaju svoje odgovornosti i ispunjavaju ih, nema nikakve potrebe da budem tu.” Kada bi svi članovi društva postupali prema riječima Allahova Poslanika, s.a.v.s., među ljudima ne bi bilo mržnje, neprijateljstva niti potrebe za policijom ili sudom. A to je zapravo suština njegovih, s.a.v.s., riječi: “Da svome bratu želiš isto što i sebi…”, koje u cjelosti objašnjavaju pojam nasihata.

Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže da je vjera nasihat iz razloga što su u nasihatu sadržane sve odlike imana, islama i ihsana, što se zapravo jednom riječju naziva vjera. “Nasihat prema Allahu, dž.š.” znači izvršavati naređeno na najljepši mogući način. To je ustvari mekam ihsana. Sve dok čovjek ne postigne ihsan, on ne može upotpuniti nasihat prema Allahu, dž.š., a to će postići jedino kroz predano izvršavanje farzova i sunneta, s ljubavlju. Zatim, putem nafila-ibadeta, i ostavljanjem zabranjenih i pokuđenih stvari. Vjernik koji zadobije ihlas i ihsan, ne čini ibadete iz straha od kazne, nego iz ljubavi koju osjeća prema svome Gospodaru. A djelo učinjeno iz ljubavi je daleko vrjednije od djela učinjenog iz straha.

Allahov Poslanik, s.a.v.s. je to slikovito opisao u sljedećem hadisu: “Da neko od vas ima dvojicu sluga, pa jedan od njih izvršava dosljedno sve što mu se naredi, i odan je i kada je daleko od svoga vlasnika, a drugi pak ne izvršava naređeno, iznevjeri povjereno, i nije mu odan kada je vlasnik dale- ko; šta kežete, da li su njih dvojica isti?” “Ne!” odgovoriše ashabi, a Allahov Poslanik, s.a.v.s., nastavi: “Eto, takvo je i vaše stanje kod Allaha, dž.š.” (Ahmed, el-Musned, 4/137; Taberani, el-Kebir, 19/622)

“Vjera je nasihat… prema Allahu, dž.š.”

Da li je dovoljno reći “mi vjerujemo”? U životu vjernika postoje prioriteti i prvi od njih je nesumnjivo iman, tj. vjerovanje u Allaha, dž.š., a same riječi “ja vjerujem” nisu dovoljne. Uzvišeni Allah u Časnom Kur’anu kaže: “Misle li ljudi da će biti ostavljeni ako kažu: ‘Mi vjerujemo!’ i da u iskušenje neće biti dovedeni?” (Ankebut, 2)

Dakle, prva stepenica ka upotpunjenju “nasihata prema Allahu, dž.š.” jeste iman. To znači, osloboditi se vezanosti za stvoreno, a okrenuti se Stvoritelju, prigrliti propise i postupati sukladno cilju svoga postojanja. Osoba koja se udalji od cilja svoga postojanja, postaje rob ili nefsu ili šejtanu, ili pak šejtanovim vojnicima. Drugim riječima rečeno, da bi se čovjek oslobodio robovanja nefsu i šejtanu, uslov je da vjeruje u Allaha, dž.š., i robuje Njemu Uzvišenom. “Nasihat prema Allahu, dž.š.” podrazumijeva sljedeće: iman; vjerovanje u Uzvišenog Allaha, čisto od svake vrste širka i bezvjerstva, vjerovanje u Gospodara priznajući Njegovo savršenstvo i svemoć, ne pripisujući Mu ni najmanji nedostatak (tenzih); izvršavanje naređenog, čuvanje od zabrana; ljubav radi Allaha, dž.š., mržnju radi Allaha; uzimanje Allahu, dž.š., pokornih robova za prijatelje, a nepokornih za neprijatelje; trud i zalaganje da ljepote vjere dođu do svih ljudi; priznavanje blagodati i šukr (zahvalnost) za njih; ihlas (iskrenost) u svim poslovima, i ljubaznost prema svim ljudima, i pozivanje drugih svemu navedenom.

“Nasihat prema Allahu, dž.š.” znači izvršavati farzove sa velikom ljubavlju, i imati istu toliku želju za čuvanjem od harama; ono što Allah, dž.š., voli pretpostaviti onome što nefs voli; ispunjavati ono što vodi Allahovom, dž.š., zadovoljstvu a odlagati želje nefsa. Sve navedeno je ujedno i temelj nasihata prema Uzvišenom Allahu. (Mervezi, Ta’zim, 2/691-692) Nasihat prema Allahu, dž.š., zahtijeva zalaganje za Allahovu, dž.š., vjeru i suprotstavljanje kršenju Njegovih zabrana. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je bio beskompromisan kada je u pitanju kršenje Allahovih, dž.š., granica. Sve navedeno su plodovi imana i potrebno je da bi se upotpunio nasihat prema Allahu, dž.š. Kada musliman uspije zadobiti i izvršiti sve spomenuto, postići će koristi i ovog i budućeg svijeta.

“Vjera je nasihat… prema Knjizi”

Treba se ukrasiti se ahlakom Časnog Kur’ana. Muslimani vjeruju da je sve božanske knjige objavio Allah, dž.š., te da je Časni Kur’an posljednja od njih. Međutim, zbog činjenice da su sve prethodne objave iskrivljene rukom čovjeka, njihovu istinitost prihvatamo samo svjedočenjem Časnog Kur’ana. Vjerovanje u Allahovu, dž.š., Knjigu zahtijeva:

•  da vjerujemo da je sveta Knjiga Allahova, dž.š., riječ; da je objava od Uzvišenoga Gospodara; da priznajemo da joj ne nalikuje niti jedan drugi govor i da niko nije u stanju da sroči nešto slično…
•  da je prigrlimo s velikom ljubavlju, beskrajno poštujemo i dosljedno učimo; da razmišljamo o njenim zadivljujućim mudrostima i nastojimo ih razumjeti; da primjenjujemo njene propise u svom životu i druge pozivamo tome; da se ukrasimo njenim ahlakom i edebom, te da među ljudima širimo njene istine… (Mervezi, Ta’zimu kadri’s-salati, 2/693)

Kada govorimo o dijelu hadisa u kojem se kaže da je “vjera nasihat prema Kur’anu…” bitno je napomenuti sljedeće: Učenjem Kur’ana čovjek zadobija ‘ilm (znanje) i ‘irfan (spoznaju), i istovremeno čisti svoju nutrinu. Međutim, to se ne odnosi samo na puko izgovaranje riječi. Suština je usvojiti i primijeniti kur’ansko znanje. Nema sumnje da i samo učenje donosi nagradu, i da će Kur’an svjedočiti za svakog onog ko ga bude učio, ali ipak, i tu postoje određeni uslovi. Prije svega, prilikom učenja Kur’ana potrebno je pokazati poštovanje i skrušenost, paziti na tedžvid i adabe učenja, te izgovarati harfove ispravno. Detaljnije informacije o tome možemo naći u knjigama koje obrađuju temu kiraeta. Zatim, potrebno je razmišljati o značenju ajeta koje izgovaramo.

Uzvišeni Allah nas opominje: “A zar oni ne razmišljaju o Kur’anu? Ili su im na srcima katanci?” (Muhammed, 24) Obaveza svakog muslimana je da prenosi Kur’an na dolazeće generacije, razvija svijest o odgovornostima prema Kur’anu i brani ga od onih koji govore ružno o njemu. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Najbolji od vas su oni koji uče Kur’an i druge podučavaju Kur’anu.” (Buhari, Fedailu’l-Kur’an, 21) Suština je razumjeti Kur’an i postupati po njegovim istinama. Učiti Kur’an bez osjećaja i želje za razumijevanjem, djelo je koje nema značajnu vrijednost.

Također, razumjeti a ne postupati po tome neće donijeti željenu korist. Allah, dž.š., nije zadovoljan takvim postupanjem, o čemu nas obavještava sljedećim časnim ajetom: “O vjernici! Zašto jedno govorite a drugo radite? O, kako je Allahu mrsko kada govorite riječi koje djela ne prate.” (As-Saf, 2-3) Izučavanje i širenje svih kur’anskih znanosti, izučavanje ajeta jasnih i skrivenih značenja, nauka nasih i mensuh (znanost o derogaciji), zajednička je obaveza (farz) ummeta. Ukoliko se ne odgoje alimi iz spomenutih oblasti, cijeli ummet će snositi odgovornost. Sve navedeno spada u “nasihat prema Kur’anu”. “

Vjera je nasihat… prema Poslaniku, s.a.v.s.”

Musliman treba živjeti sunnet Allahova Poslanika, s.a.v.s. Kao što je islam posljednja vjera poslana ljudima, tako je i Časni Kur’an posljednja knjiga, a Poslanik Muhammed, s.a.v.s., posljednji poslanik poslan čovječanstvu. Vjerovanje u Poslanika, s.a.v.s., treba da obuhvata:

• vjerovanje u njegovo poslanstvo i Objavu koju prenosi; pokornost i zalaganje za njegov uspjeh i pobjedu, za vrijeme njegova života. Ljubav i pokornost prema njemu, s.a.v.s., treba smatrati ljubavlju i pokornošću prema Allahu, dž.š., jer Uzvišeni Allah kaže: “Reci (Poslaniče)! Ako Allaha volite, mene slijedite, da bi i Allah vas volio i grijehe vam oprostio.” (Ali ‘Imran, 31); “Onaj ko se pokorava Poslaniku pokorava se i Allahu.” (En-Nisa’, 80)
• interesovanje za njegov, s.a.v.s., sunnet i izučavanje njegovog ahlaka i edeba; opreznost prilikom učenja i prenošenja hadisa; usvajanje njegovog edeba i ahlaka…
• udaljavanje od onih koji govore ružno o ashabima, r.anhum; prihvatanje ljubavi prema Ehl-i bejtu i ashabima, r.anhum, kao sastavnog dijela vjerovanja u Poslanika, s.a.v.s.

“Nasihat prema Poslaniku, s.a.v.s.” također uključuje: oživljavanje sunneta u svome životu, čuvanje od novotarija i novotara, širenje Allahove vjere, stjecanje znanja – preporučenog sunnetom – , i prenošenje istog na druge, čuvanje edeba prilikom učenja i podučavanja, ukazivanje poštovanja alimima, čuvanje granica odgoja i učtivosti… Sve navedene obaveze i odgovornosti potrebne su da bi se upotpunio “nasihat prema Poslaniku, s.a.v.s.”, i svaki musliman treba da ih se pridržava.

“Vjera je nasihat… prema vođama”

Termin “eimme” koji je upotrijebljen u hadisu, prevodi se kao “vođe”. Spomenuta riječ je zapravo množina riječi “imam”, što u općem smislu znači “osoba koja predvodi jednu zajednicu i koju društvo slijedi”. 38 Značenje je dvojako: odnosi se na vjerske vođe – alime, i vođe u svjetovnom smislu–nadređene na svim nivoima. U posebnom značenju, imam je lider na čelu islamskog ummeta. Pored naziva imam, koriste se još termini halifa, emir, sultan i slično.

Također, svaki službenik koji je ovlašten od strane državnih organa i nalazi se na bilo kojoj rukovodilačkoj poziciji, ulazi u ovu skupinu. Osoba koja u bilo kojem smislu predvodi muslimane i brine o njihovim poslovima treba da bude musliman. Jer pokornost vođi je obavezna, a kako da se musliman pokorava nemuslimanu? Uzvišeni Allah kaže: “O vjernici! Pokoravajte se Allahu i pokoravajte se Poslaniku i predstavnicima vašim.” (En-Nisa’, 59) Allahov Poslanik, s.a.v.s., nas u hadisu upozorava na obavezu nasihata prema vođama; obavezu dobronamjernosti i iskrenosti prema njima. Dužnost nam je da za njih želimo da budu dobri, pravedni i na Pravome putu. Zatim, da ih volimo i poštujemo, i da to ni u kom slučaju ne bude uslovljeno privatnim vezama ili interesima.

Naša vjera ne prihvata takvu vrstu ljubavi. “Nasihat prema vođama” nas obavezuje:

• da im se pokoravamo i pomažemo ih, sve dok su na Istini; ako se odvoje od Istine, da ih blago upozorimo; da se zalažemo za jedinstvo, a razjedinjenost smatramo velikim zlom; ako se desi da previde prava muslimana, da ih upoznamo s tim; da se držimo daleko od pobune i onih koji je započinju i molimo Allaha, dž.š., da im daruje Uputu i pokornost.
• da budemo uz njih u borbi protiv neprijatelja; da ih ne zavaravamo lažnim pohvalama, nego da činimo dovu da im Uzvišeni Allah podari istinski uspjeh.

Sve nabrojano je obaveza prema vladaru i svim rukovodiocima koji su preuzeli obavezu vodstva muslimana. (Mervezi, Ta’zim, 2/693-694, Ibn Battal, Šerhu’l-Buhari, 1/131) Spomenuto se također odnosi i na muršid-i kjamila – alima koji ima obavezu da ljude poziva na dobro a odvraća od zla. Po pitanju primjene Allahovih, dž.š., propisa i širenja božanske riječi, alimi imaju izuzetno veliku odgovornost. Oni su obavezni da oživljavaju sunnet i čuvaju vjeru od unošenja bid’ata (novotarija).

Dužnost im je da se znanstvenim dokazima suprotstave onima što propise Kur’ana i sunneta tumače prema vlastitim prohtjevima i željama. Zbog svega toga, alimi, muršid-i kjamili, moraju dobro poznavati vjeru i i biti od onih koji su se očistili, jer onaj ko ni sām nije izliječen ne može pomoći pri liječenju drugih. Također, jedna od izuzetno važnih obaveza islamskih alima jeste da vladare i rukovodioce savjetuju po pitanju Allahovih, dž.š., propisa i sunneta Allahova Poslanika, s.a.v.s., da ih pozivaju Istini i to smatraju velikom čašću. Ukoliko zanemare tu obavezu, treba da znaju da će kod Allaha, dž.š., snositi odgovornost što su zanemarili jednu od najvažijih dužnosti.

Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao:

“Najveći džihad je braniti istinu pred nepravednim vladarom.” (Ebu Davud, Melahim 17; Tirmizi, Bej’at, 37).

Alimi koji ne budu izvršavali spomenutu dužnost, ulaze u skupinu onih koji zatvaraju oči na zulum nepravednika i još im upućuju hvalospjeve. A Allah, dž.š., nije zadovoljan time. “Nasihat prema alimima” nas obavezuje da se držimo daleko od istraživanja njihovih skrivenih nedostataka.

Allahov Poslanik, s.a.v.s., nas upozorava da niko nije bez greške i kaže: “Svaki čovjek griješi, a najbolji od vas je onaj ko se kaje za grijehe.” (Tirmizi, Sifatu’l-Kijame, 49; Ibn Madždže, Zuhd, 30). Ako primijetimo neku neispravnost, ukazat ćemo na to u skladu sa edebom i pomoći da se ista popravi. Istraživanje i otkrivanje skrivenih grešaka alima ne nanosi štetu samo alimu lično, nego nanosi štetu i vjeri.

Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “O vi koji vjerujete jezikom, a u čija srca nije ušlo vjerovanje! Ne ogovarajte muslimane, i ne istražujte njihove nedostatke! Ko bude istraživao nedostatke muslimana, Allah, dž.š., će istražiti njegove nedostatke. A čije nedostatke Allah istraži, osramotit će ga njima, makar ih počinio u najskrivenijem dijelu svoje kuće.” (Ebu Davud, Edeb, 35; Tirmizi, Birr ve Sila, 85) U svakom vremenu su postojali alimi koji su ummetu pokazivali put, čuvali ga od zabluda, i ukazivali vladarima na greške. Istina, uvijek je bilo i onih koji to ne rade ali to nije razlog da se okrive svi. Jer potreba za ulemom je velika i stalna, a obaveza ummeta je da slijedi istinske alime.

“Vjera je nasihat… prema ljudima”

Pozivanje dobru i istini. Allahov Poslanik, s.a.v.s., u hadisu prvo spominje vođe, stoga što ako su vođe ispravne, ispravnost će biti prisutna u cijelom ummetu. Kada se vođe pokvare u cijeloj zajednici nastaje nered. “Vjera je nasihat… prema ljudima” znači: Svaki pojedinac je dio ummeta, dio jedne cjeline, bez obzira na godine, rasu, naciju, spol i socijalni status. Jedni prema drugima imamo dužnosti i obaveze. Prije svega, naša obaveza je da želimo drugom isto što i sebi, da se međusobno pomažemo u stvarima koje donose korist na ovom i budućem svijetu; da ne uznemiravamo jedni druge, da prenosimo vjersko znanje i pomažemo se na Pravome putu; da pokrivamo tuđe nedostatke i štitimo i sebe i druge od moguće štete; da činimo dobro i pozivamo na dobro a odvraćamo od zla, blago i iskreno; da se prema starijima odnosimo sa poštovanjem a prema mlađima s milošću; da upućujemo na dobro, lijepim savjetom, bez ikakve skrivene namjere; da nas rastužuje patnja drugih muslimana a raduje njihova radost; da štitimo njihove živote, imetak i čast i podstičemo na usvajanje svih navedenih odlika. (Nevevi, el-Minhadž, 2/38-39)

Sve nabrojano obuhvataju riječi časnog Poslanika, s.a.v.s.,: “Vjera je nasihat… za sve muslimane.” Kada govorimo o nasihatu, u životu časnih ashaba, r.anhum, možemo vidjeti najljepše primjere. Oni su prema muslimanima postupali potpuno iskreno i dobronamjerno. Ashab Džerir b. Abdullah, r.a., zamolio je nekog čovjeka da mu kupi konja. Čovjek kupi konja za 300 dirhema, dovede ga i vrati ostatak novca. Kada je Džerir, r.a., vidio konja, odmah ode kod vlasnika i reče mu: “Tvoj konj vrijedi više od 300 dirhema, hoćeš li nam ga prodati za 400?” Čovjek prihvati ponudu, a Džerir, r.a., reče: “Ne, ne… vrijedi više”, zatim ponudi još 100 dirhema. I tako stotinu po stotinu, na kraju kupi konja za 800 dirhema. Kada ga upitaše zašto je to učinio, odgovori: “Ja sam dao prisegu Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., da ću prema svakom muslimanu postupati pošteno i iskreno.” Tako je Džerir, r.a., činio i kada bi prodavao svoju robu. Ako bi roba imala bilo kakav nedostatak, odmah bi to govorio kupcu i odluku prepuštao njemu. A kada bi ga neko upozorio da tako neće nikada prodati, odgovarao bi: “Mi smo obećali Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., da ćemo se prema svim muslimanima ponašati pošteno i iskreno.” (Ibn Hadžer, Fethu’l-Bari, 1/139; Kirmani, el-Kevakib, 1/219)

Nasihat kao savjet

Da bismo izvršili obavezu činjenja nasihata kako se navodi u hadisu, uslov je da počnemo najprije od sebe. Prije svega, dužnost nam je da se potrudimo da naučimo Allahove, dž.š., propise. Posredstvom znanja čovjek upoznaje vjerske zapovijedi, šejtansko neprijateljstvo i puteve čuvanja od njegovih spletki, te uočava neprimjerene sklonosti nefsa i, zahvaljujući znanju, uspijeva da mu se suprotstavi. Najveći savjet je savjet onome ko ga zatraži.

Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Kada vaš brat zatraži savjet (nasihat) od vas, posavjetujte ga.” (Ahmed, el-Musned, 3/418; 4/259)

Kako se prenosi u hadisima, neke od dužnosti prema bratu muslimanu su iskrenost i dobronamjernost u njegovom odsustvu. Ono što se traži od nas jeste da branimo čast brata u njegovom odsustvu. Jer ukoliko se čovjek zalaže za drugog vjernika dok je on tu, to može prerasti u dodvoravanje, što znači, postoji opasnost od neiskrenosti.

Međutim, ako ga brani i zalaže se za njega u njegovom odsustvu, onda je to znak iskrenosti i dobronamjernosti prema njemu. Ferkad es-Sebehi, rah., je rekao: “Oni koji vole radi Allaha, dž.š., na Sudnjem danu će biti prvaci – skupina najbliža Uzvišenom Allahu. Muhabbet je vrhunac robovanja. Nosioci muhabbeta se ne umaraju od robovanja i pokornosti. Oni koji vole Uzvišenog Gospodara, oni vole i zikr (spominjanje) Njega i nastoje Ga omiliti i drugim ljudima. Oni ljude pozivaju lijepim savjetom, boje se za njih Dana kada će grijesi i greške biti izneseni na vidjelo. To su Allahovi, dž.š., prijatelji, voljeni i odabrani robovi. Oni čeznu za susretom sa Voljenim.” Kada su Abdullaha b. Mubareka, k.s., upitali koje je najvrjednije djelo, on je odgovorio: “Nasihat (savjet) radi Allaha, dž.š.” Ma’mer b. Rašid, rah., je rekao: “Tvoj najiskreniji savjetnik je onaj ko se za tebe boji Allaha, dž.š.” (Ibn Redžeb, Hadislerle Ilim ve Hikmet, 1/263)

Kada bi neko od naših dobrih prethodnika želio da posavjetuje nekoga, to bi radio tajno. Ako neko svoga brata posavjetuje tajno, i to ostane između njih, uistinu mu je dao savjet. Ukoliko pak to čini javno, ukorio ga je i ponizio. Fudajl b. Ijad, rah., je rekao: “Mu’min pokriva tuđe mahane i savjetuje, a nedorasla i nezrela osoba istražuje skrivene nedostatke i kritikuje.” Neko od velikana je također rekao: “Kada bi neko od vaših prethodnika vidio nedostatak kod svoga brata, blago bi mu ukazao na to i bio bi nagrađen zbog toga. Vi povrjeđujete svoga brata, ljutite ga i njegove skrivene nedostatke iznosite na vidjelo.”

Dakle, bitno je da znamo da nasihat – savjet treba biti samo između dvije osobe. Kada tako učinimo, onda savjet ima veliki utjecaj na onoga koga savjetujemo. U tom slučaju osoba zna da smo iskreni prema njoj i da joj želimo dobro. Međutim, ako to činimo javno, pred ljudima, u čovjeku može da se probudi oholost i da odbije savjet. Onaj ko upućuje savjet uvijek treba sebe staviti u poziciju sagovornika. Tako je manja mogućnost da će pogriješiti. A Allahov Poslanik, s.a.v.s., od nas traži da ono što želimo sebi, želimo i bratu, što znači da sebe stavljamo u njegov položaj.

Ukoliko budemo savjetovali na takav način i u tajnosti, savjet će imati veliku vrijednost i kod Allaha, dž.š., će biti primljen. Da nam Uzvišeni Allah dadne da činimo djela kojima će biti zadovoljan. Amin!

Časopis Semerkand, br. 103, Tema broja