Edeb koji podrazumijeva ljubaznost, prefinjenost, učtivost i lijep ahlak, u tesavvufu je jedan od iznimno bitnih pojmova.
Ustaljena izreka derviša jeste “Edeb ja Hu!” A oblik množine za riječ “edeb” jeste “adab”. U tesavvufu, edeb je širok pojam koji obuhvata sva lijepa stanja i osobine. Imam Kušejri, rah., kaže da je edeb u svom suštinskom značenju, skup svakog hajra i svih vrlina. Tesavvuf se u cjelosti sastoji od edeba. Derviš je onaj ko prema svemu iskazuje edeb, od neživih stvari do živih bića. Edeb se razlikuje shodno tome prema kome se iskazuje.
Tako, kada je u pitanju društveni život, postoje edebi koji se oslanjaju na božanske propise i preporuke. Takvi edebi su naprimjer: edeb jedenja, pijenja, razgovaranja… Ukratko, edeb znači ophoditi se ispravno prema svakom stvorenju i biti svjestan činjenice da je Allah, dž.š., vlasnik svega postojećeg.
Poslanik, s.a.v.s., je rekao:
“Mene je odgojio moj Gospodar, i lijepim je učinio moj edeb.”
Iz hadisa možemo razumjeti da je izvor edeba Allah, dž.š. Uzvišeni Allah Svoga roba odgaja posredstvom Svojih lijepih imena. On čini da ljudi jedni drugima budu ogledalo i da utječu jedni na druge. Odgaja ih i posredstvom nazara Svojih evlija, i ljudi se, uzimajući njih za primjer, ukrašavaju edebom. Rob se odgaja davanjem prava svome razumu kojeg mu je Allah, dž.š., podario.
Upitali su Hasana Basrija, k.s.: “Povećalo se znanje ljudi o edebu, međutim njihov edeb se smanjio. Koji je edeb najkorisniji na dunjaluku i koji će edeb čovjeka najviše uzvisiti na Ahiretu?” On dade sljedeći odgovor: “Najprije je potrebno dubinsko razumijevanje vjere, jer takvo razumijevanje srca muridā dovodi u stanje džezbe. Osoba zatim treba biti zahid spram dunjaluka, jer zuhd približava čovjeka Allahu, dž.š. Naposlijetku, rob treba poznavati Allahovo, dž.š., pravo nad njim, a to podrazumijeva potpuni iman.”
Kao što možemo zaključiti iz prethodnih riječi, ono što je bitno jeste da znanje o edebu bude praktično primijenjeno. Plod daje potpunost znanja i djela, što znači da čovjek nema nikakve koristi od znanja koje ne manifestuje kroz svoje postupke i koje ne primjenjuje u svome životu. Upravo zbog toga kažemo “malo edeba je vrjednije od mnogo znanja.”
Sufije su podijelile edeb na tri vrste: “edeb dunjalučara, edeb vjernika i edeb odabranih”.
- Edeb dunjalučara je u poeziji i umjetnosti, u učenju znanja napamet, u lijepome govoru i ljubaznom postupanju prema ljudima.
- Edeb vjernika je u očuvanju tajni vjere, u napuštanju strasti, u bježanju od sumnjivih stvari, u natjecanju u dobru i u čišćenju srca.
- Edeb odabranih je u pokazivanju odanosti, u ispravnom postupanju u svakom stanju i vremenu, u vrjednovanju svakog daha kojeg udišu, u trudu zarad čišćenja srca. Takav edeb podrazumijeva konstantnu svjesnost o Allahovom, dž.š., prisustvu i bivanje daleko od nemara.
Najvrjedniji edeb je edeb odabranih robova. Takvi robovi radi Allaha, dž.š., pokazuju edeb spram svega stvorenog, i svaki njihov pogled seže iza perdi pojavnog svijeta. Kada su Ibn Sirina, rah., upitali: “Koji edeb je bliži Allahu, dž.š.?”, on je odgovorio: “Smatrati Allaha, dž.š., svojim ‘Rabbom’, biti Mu pokoran; u trenucima sreće i blagostanja iskazivati Mu zahavalnost, te osaburiti u teškim trenucima…” ‘Rabb’ ima značenje: Onaj koji odgaja. Dakle, istinski odgajatelj i Onaj Koji Svoje robove ukrašava edebom je Allah, dž.š. Ibn Sirin, rah., riječima “Smatrati Allaha, dž.š., Rabbom” naglašava značaj pokoravanja Allahu, dž.š., istinskog vjerovanja u to da je Allah, dž.š., Onaj Koji odgaja i da je On Onaj Koji ga putem različitih vesila ukrašava lijepim edebom. Allah, dž.š., je “Vedud”, Onaj Koji voli Svoje robove i Kojeg robovi vole.
Edeb, kao tesavvufski pojam, ima svoje uporište u 112. ajetu sure Tevbe. Uzvišeni Allah u tom ajetu kaže: “Oni se kaju, i Njemu klanjaju, i Njega hvale, i poste, i namaz obavljaju, i traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju i Allahovih propisa se pridržavaju. A vjernike (one koji čuvaju Allahove granice) obraduj!”
Vezano za ajet u kojem se kaže: “A vjernike (one koji čuvaju Allahove granice) obraduj!”, Ibn ‘Adžibe, rah., u svom tefsiru el-Bahru’l-medid, prenosi od Ruzbihana Baklija, rah., sljedeće tumačenje: “Oni pozivaju narod Hakku, sprječavaju ljude od slijeđenja nefsanskih prohtijeva i čuvaju Allahove, dž.š., granice. Nakon što im budu otkrivene osobine rububijjeta Uzvišenog Gospodara, na svom stepenu ropstva, u potpunosti izvršavaju ono što im se naređuje. Čak i kada osjete duhovnu slast osvjedočenja u manifestacije rububijjeta, oni ne prelaze granice ropstva.
Uprkos svim potpunim stanjima koja posjeduju, oni čuvaju stanja ustrajnosti i odlučnosti na putu Sunneta Allahova Poslanika, s.a.v.s., koji je pohvaljen svojstvom roba.” Abdullah b. Mubarek, rah., naglašava da ljudi mnogo govore o edebu, a da je istinski edeb u poznavanju vlastitog nefsa, jer u časnom hadisu, Allahov Poslanik, s.a.v.s., kaže:
“Onaj ko spozna svoj nefs spoznao je svoga Gospodara.”
Onaj ko poznaje svoj nefs, on poznaje sebe i pronalazi put od sebe ka Gospodaru. U tom stanju, on posmatra sve stvoreno kao znak i dokaz Allahovog, dž.š., postojanja. O tome s mudrošću razmišlja te se stoga prema svemu stvorenome ponaša u skladu sa edebom. Abdullah b. Mubarek, rah., govoreći o važnosti edeba rekao je: “Nama je potrebnije malo edeba nego mnogo znanja.”
Časopis Semerkand, br, 104, Riznica mudrosti
