“Budi bogobojazan koliko god možeš. Spominji Allaha pokraj svakog kamena i drveta. Kada učiniš grijeh, odmah učini tevbu! Za javno učinjene grijehe učini javnu tevbu, a za tajno učinjene, učini tevbu u tajnosti!” (Hadis-i šerif)
Allahov Poslanik, s.a.v.s., je izrekao mnoge kratke hadise koji su po značenju i sadržini široki i duboki. Hadiska nauka takve hadisa naziva “dževami’u ‘l-kelim”. Takav je i hadis koji je Allahov Poslanik, s.a.v.s., izrekao kao odgovor na pitanje Muaza b. Džebela, r.a., da ga posavjetuje. Dakle, radi se o kratkom hadisu sa dubokim značenjem. Muaz b. Džebel, r.a., prenosi: “Kada me je Allahov Poslanik, s.a.v.s., htio poslati u Jemen, rekao sam: ‘O Allahov Poslaniče, posavjetuj me!’, a on, s.a.v.s., mi reče: ‘Budi bogobojazan koliko god možeš. Spominji Allaha pokraj svakog kamena i drveta. Kada učiniš grijeh, odmah učini tevbu! Za javno učinjene grijehe učini javnu tevbu, a za tajno učinjene, učini tevbu u tajnosti!’” (Ahmed b. Hanbel, ez-Zuhd, str. 25; Taberani, el-Kebir, 20/159, 175)
Navedeni hadis sadrži za vjernike velike i vrlo bitne savjete. Pravo Gospodara nad Njegovim robovima jeste da Ga se istinski boje, odnosno da budu posjednici takvaluka (bogobojaznost). Takvaluk je vrlo bitna osobina koju je Allah, dž.š., naredio svim ljudima, kako prijašnjim tako i budućim generacijama. Potvrda za to je u 131. ajetu sure Nisa’, u kojem Allah, dž.š., kaže: “Mi smo onima kojima je data Knjiga prije vas, a i vama, već zapovjedili da se bojite Allaha.” Sljedeći hadis koji prenosi Ebu Hurejre, r.a., također naglašava važnost takvaluka u životu vjernika: “Upitali su Allahova Poslanika, s.a.v.s: ‘Koje je najbolje djelo koje čovjek može učiniti kako bi ušao u Džennet?’ A Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: ‘Bogobojaznost i lijep ahlak!’” (Tirmizi, Bir ve Sila, 62; Ibn Madždže, Zuhd, 29)
Šta je takvaluk
Suština takvaluka je u tome da čovjek izgradi štit između sebe i onoga od čega strahuje i od čega preza. A takvaluk spram Uzvišenog Gospodara je u tome da rob izgradi štit od svega zabranjenog, bojeći se Allahove, dž.š., srdžbe, ali ne gubeći nadu u Njegovu milost. Taj štit rob zadobija pokoravanjem Allahu, dž.š., činjenjem ibadetā i izbjegavanjem djelā nepokornosti. Ajeti u kojima nam se naređuje takvaluk, odnosno strah od Allaha, dž.š., nose sljedeću poruku: Jedino Uzvišeni Allah je dostojan da Ga se istinski bojimo, da prema Njemu osjećamo strahopoštovanje, da Ga veličamo i da Mu na takav način robujemo. On je istinski posjednik uzvišenosti i veličine, i On je posjednik moći i kadar je kazniti roba na najstrašniji način.
Stoga možemo reći da potpuni takvaluk podrazumijeva izvršavanje farzova i ostavljanje zabranjenih i sumnjivih stvari, a zatim činjenje mendub-djelā (djela koja nisu farz ali su pohvaljena), te bježanje od mekruha (ono što nije zabranjeno ali je obavljanje istog pokuđeno). To je najveći stepen takvaluka. (Ibn Redžeb, Hadiselerle Ilim ve Hikmet, 1/525, 526)
Trud i zikr
Riječi Allahova Poslanika, s.a.v.s.: “Budi bogobojazan koliko god možeš”, Šejh-Kelabazi, rah., tumači na sljedeći način: “To su riječi onoga koji se okitio edebom Uzvišenog Allaha, i u svakom smislu su u skladu sa zadovoljstvom Uzvišenog Allaha. On, s.a.v.s., je govorio shodno Objavi, a njemu je Uzvišeni Allah objavio: ‘Zato se Allaha bojte koliko god možete, i slušajte i pokoravajte se i milostinju udjeljujte–za svoje dobro.’ (Tagabun, 16)
Izraz ‘koliko možete’ ima sljedeće značenje: Bojte se Allaha, dž.š., onoliko koliko imate snage i koliko ste u stanju. Čovjek svakako svojom snagom nikada ne može biti bogobojazan na način dostojan Allaha, dž.š. Međutim, svakom čovjeku je dato dovoljno snage da može robovati Allahu, dž.š., i ispuniti hak koji On Uzvišeni ima nad njim. Čovjek treba robovati shodno snazi i mogućnostima koje su mu date. Te iste riječi mogu imati i ovakvo značenje: Iskoristi do krajnje mjere svu snagu koju imaš kako bi bio bogobojazan do te mjere da, kada ne bi imao snage ni za šta drugo, tvoja dužnost je da budeš bogobojazan.
Doći ćeš u stanje da više nećeš imati snage za činjenje djelā kojima bi postigao Allahovo, dž.š., zadovoljstvo i ispunio Njemu dato obećanje. Tada ćeš iskreno priznati da si ovisan o Njemu Uzvišenom i od Njega ćeš tražiti pomoć: ‘Samo Tebi robujemo i samo od Tebe pomoć tražimo!’ (Fatiha, 5)” (Kelabazi, Bahru ‘l-Fevaid, 2/563)
Muaz b. Džebel, r.a., je objeručke prihvatio savjet Allahova Poslanika, s.a.v.s. Omer, r.a., mu je za vrijeme svoga hilafeta, dao određeno zaduženje u jednom mjestu. Muaz, r.a., je izvršio svoje zaduženje, međutim, vratio se praznih ruku, bez ikakvog dunjalučkog imetka. Vidjevši to, njegova hanuma izrazi nezadovoljstvo zbog toga, a Muaz, r.a., joj na to reče: “Nisam ništa donio, jer je sa mnom stalno bio neko ko me nadgledao.” Dakle, spomenuo je da je sa njim bio neko ko je stalno bdio nad njim i ko ga je sprječavao da na bilo koji način ugrozi obavljanje preuzete dužnosti. Tim riječima je Muaz, r.a., želio ukazati na prisustvo Allaha, dž.š., a njegova hanuma je pomislila da je Omer, r.a., poslao nekoga da ga nadgleda. Ukoliko je neko neprestano svjestan da ga Allah, dž.š., gleda, on postiže stepen onih koji robuju Allahu, dž.š., kao da Ga vide, dakle, dostiže stepen “ihsana”. On postaje od onih koji se nazivaju “muhsinima”, onih koji se klone velikih grijeha i manjkavosti edeba. Strah od Allaha, dž.š., po pitanju činjenja javnih ili tajnih grijeha nastaje kao rezultat potpunosti imana.
Značenje riječi Allahova Poslanika, s.a.v.s., kada kaže: “Pored svakog drveta i pored svakog kamena spominji Allaha” je sljedeće: Gdje god bio, bilo da si u ratu ili u miru, u kući ili na putu, na svakom mjestu spominji Allaha, dž.š. Drvo spomenuto u hadisu simbolizira kuću i domovinu, a kamen simbolizira putovanje. Moguće je i da spominjanje kamena i drveta aludira i na činjenje zikra u svakom stanju, u obilju i neimaštini, u sretnim i tužnim trenucima.
Prema tom tumačenju, drvo je simbol plodnosti i bereketa što uzrokuje stanje obilja, bogatstva i radosti. A kamen je simbol gladi i suše koje čovjeku donose tegobu. U tom kontekstu su i riječi Uzvišenog Allaha: “Za one koji i stojeći i sjedeći i ležeći Allaha spominju i o stvaranju nebesa i Zemlje razmišljaju…” ( Ali ‘Imaran, 191) To su robovi koji mnogo spominju Allaha, dž.š., baš kao što Svevišnji i navodi u Časnom Kur’anu: “O vjernici, često Allaha spominjite i hvalite.” (Ahzab, 41)
Tevba nakon grijeha
Kako kroz časne ajete tako i kroz hadise našeg Poslanika, s.a.v.s., naređuje nam se takvaluk shodno našim mogućnostima. Suština je u tome da posvetimo pažnju toj naredbi i da nastojimo očuvati stanje takvaluka. Međutim, moguće je da čovjek ponekad ne postupi u potpunosti ispravno, da ne postupi shodno takvaluku. Ta greška može se odnositi ili na neizvršavanje onoga za šta smo odgovorni ili na činjenje onoga što je zabranjeno. Zbog toga je Allahov Poslanik, s.a.v.s., osobi koja pogriješi, ukazao na način na koji može poništiti loše koje je učinila.
Riječi Allahova Poslanika, s.a.v.s: “Kada učiniš neko loše djelo odmah učini tevbu!”, ukazuju na slabost i nemoć stvorenja. Rob koji je posjednik takvaluka, nakon što učini grijeh, odmah se tevbom vraća Allahu, dž.š. Takvo postupanje znak je bogobojaznosti. Enes b. Malik, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Svaki čovjek griješi, a najbolji od griješnika su oni koji se najviše kaju!” (Ibn Madždže, Zuhd, 30; Tirmizi, Sifatu ‘l-Kijame, 49) Ebu Ejjub, r.a., prenosi da je čuo Allahova Poslanika, s.a.v.s., da je rekao: “Kada vi ne biste nikako griješili, Allah, dž.š., bi doveo ili stvorio novi narod koji bi činio grijehe i kojima bi opraštao (nakon što učine tevbu).” (Ahmed, el-Musned, 4/380, 13/410, 38/497-498; Tirmizi, Sifatu ‘l-Dženne, 2)
Allahov Poslanik, s.a.v.s., je obznanio da su ljudi skloni greškama i griješenju i da su najbolji oni koji se kaju za svoje grijehe. Jasno je da se naredbe i savjeti koje je Allahov Poslanik, s.a.v.s., u časnom hadisu dao Muazu b. Džebelu, r.a., odnose na sve one koji se nađu u sličnoj situaciji. Jedan velikan je rekao: “Allah, dž.š., je stvorio čovjeka sa osobinama samodopadnosti i težnje za uzdizanjem nad drugima.” To su osjećaji koji se vežu za ljudski nefs.
A Uzvišeni Allah, stvorio je Svoga roba vjernika za Sebe, a sve ostalo stvorio je za njega. Zbog toga, Allah, dž.š., voli da rob skrene pogled od svega i da se okrene Njemu Uzvišenom. Uzvišeni Allah je postavio meleke koji štite čovjeka i idu ispred njega (hafaza), a iza njega je postavio meleke koji ga prate (muakkibat). Uzvišeni Gospodar je robu dovoljan za svaku vrstu problema, bilo da se radi o njegovoj vjeri ili ovosvjetskim poteškoćama. Podario mu je razum i slobodnu volju te mu je podario posebne tjelesne sposobnosti. Poslao je vjerovjesnike, a.s., spustio objave i obznanio Svoje zakone. Odredio je cijenjene meleke koji drže Njegov Arš da budu Njegovom robu šefa’atdžije. Pored svega toga, On zna da će se ljudi povoditi za svojim nefsovima, da će ih varati njihovi prohtjevi i da će se baviti prolaznim stvarima.
Kada rob okrene svoje lice od Allaha, dž.š., i učini loše djelo, veliki ili mali grijeh, zbog toga što je okrenuo lice od Uzvišenog Gospodara, to djelo se piše u knjigu loših djela. Uzvišeni Hak upozorava Svoje robove da se Njemu okrenu, i u Časnom Kur’anu objavljuje: “Allah zaista voli one koji se često kaju i voli one koji se mnogo čiste.” (Bekara, 222); “I svi se Allahu pokajte, o vjernici, da biste postigli ono što želite.” (Nur, 31); “I povratite se Gospodaru svome i pokorite Mu se prije nego što vam kazna dođe–poslije vam niko neće u pomoć priskočiti.” (Zumer, 54) (Kelabazi, Bahru ‘l-Fevaid, 2/566) Allahov Poslanik, s.a.v.s., je kazao: “Uzvišeni Allah se više obraduje tevbi Svoga roba, nego što se obraduje čovjek koji je u pustinji izgubio svoju jahalicu, pa je pronađe zajedno sa stvarima na njoj!” (Buhari, Deavat, 4; Muslim, Tevbe, 1, 2); “Allah voli one koji posrnu u grijeh, pa potom učine tevbu.” (Ahmed, el-Musned, 2/42, 188; Ebu Ja’la, el-Musned, 1/376)
Jedna od blagodati činjenja tevbe jeste i to što se na taj način rob rješava tragova griješenja i odlazi na Ahiret čist. Allahov Poslanik, s.a.v.s., to stanje objašnjava u sljedećem hadisu: “Sve dok rob čini tevbu za svoje grijehe, Uzvišeni Allah čini da meleki koji zapisuju grijehe zaborave na njih. Uz to, čovjekovi organi zaborave na te grijehe, a Allah, dž.š., briše tragove tih grijeha na Zemlji. Na taj način, na Sudnjem danu, rob izlazi pred svoga Gospodara bez ijednog svjedoka koji bi svjedočio protiv njega zbog njegovih grijeha.” (Kivamu ‘s-Sunne, et-Tergib ve’t-Terhib, 1/441)
Javni i tajni grijesi
Riječi Allahova Poslanika, s.a.v.s.: “Za javno učinjene grijehe učini javnu tevbu, a za tajno učinjene učini tevbu u tajnosti!” ukazuju na to da loša djela koja čovjek učini mogu biti tajna ili javna. Tajna djela su djela srca, a javna su djela organa. Grijesi koje čovjek učini tajno (srcem) i koji su samo između njega i njegova Gospodara su naprimjer, strah i nada spram nekog drugog osim Allaha, dž.š., širk, dvoličnost, neprijateljstvo prema Allahovim, dž.š., dostovima, prijateljstvo sa Njegovim dušmanima, i tome slična djela.
A Uzvišeni Allah, u Časnom Kur’anu kaže: “O vjernici, ako ste pošli da se na putu Mome borite i da naklonost Moju steknete, s Mojim i svojim neprijateljima ne prijateljujte i ljubav im ne poklanjajte.” (Mumtehine, 1); “O vjernici, za prisne prijatelje uzimajte samo svoje.” (Ali ‘Imran, 118) Kada su u pitanju tajni grijesi koji su između čovjeka i drugih Allahovih, dž.š., robova, tu spadaju: zavist, okrivljivanje nedužnog, nepravedno osuđivanje brata muslimana, gajenje mržnje prema muslimanu, želja da se nekome desi nešto loše, i tome slične radnje srca.
Rob se za takve grijehe treba tajno pokajati te izbrisati iz srca ta loša djela, jer ibadeti poput posta, namaza, zekata, hadždža, borbe na Allahovom, dž.š., putu, kada se čine iskvarena srca i kada su popraćeni grijesima, ne donose mnogo koristi. Vrlo je teško očistiti srce samo dobrim djelima spoljašnjih organa. Srce se mora očistiti srčanim djelima. Javni grijesi između roba i Allaha, dž.š., odnose se na neizvršavanje Njegovih naredbi i činjenje onoga što je zabranjeno, tj. izostavljanje nekog farza ili prelaženje Allahovih, dž.š., granica. A kada su u pitanju javni grijesi između čovjeka i drugih Allahovih, dž.š., robova tu spada svaka vrsta nepravde koju čovjek nanese drugoj osobi riječima ili djelom. Za takve grijehe rob treba učiniti javnu tevbu, a ona se realizuje ispunjavanjem prava onoga koga smo oštetili i traženjem halala od njega.
Pored svega nabrojanog, rob je dužan napostiti propuštene dane posta, naklanjati propuštene namaze i dati zekat koji nije davao. Dužan je da odustane od kršenja Allahovih, dž.š., zabrana te da se riješi haram-imetka ili stvari koje je stekao na haram način. Obratimo pažnju na sljedeći događaj koji je vezan za našu temu: Dok je Allahov Poslanik, s.a.v.s., bio u bitci kod Hunejna naredio je jednom od plemenitih ashaba, r.anhum, da predvodi namaz. Potom je iščupao jednu dlaku sa deve koja je stajala pored njega, stavio ju je između svoja dva prsta i rekao: “O ljudi! Čak je i ova dlaka dio vašeg plijena. Predajte i iglu i konac, i ono što je vrjednije i ono što je manje vrijedno, jer onoga ko ukrade nešto od ratnog plijena na Sudnjem danu čekaju sramota, poniženje i vatra.” (Darimi, Sijer, 46; Ibn Madždže, Džihad, 34)
Robu neće donijeti nikakvu korist tevba koju je učinio, ukoliko i dalje nastavlja činiti djela slična onima za koja se pokajao, i ukoliko još uvijek posjeduje imetak koji je stekao na zabranjen način. O tome Allahov Poslanik, s.a.v.s., u časnom hadisu kaže: “Ukoliko osoba koja na hadždžu izgovara riječi telbije ‘lebbejk Allahumme lebbejk’ posjeduje haramimetak, njena telbija neće biti primljena i odgovara joj se riječima ‘Sve dok ne vratiš haram-imetak, tvoja telbija neće biti primljena.’” (Ibn Adi, el-Kamil, 3/585; Ebu Nu’ajm, Hil’je, 9/263-264)
Zbog svega navedenog, Allahov Poslanik, s.a.v.s., je Muazu, r.a., kao i cijelome ummetu, rekao da se za srcem počinjene grijehe treba učiniti tajna tevba, a za javno počinjene grijehe javna tevba.
Časopis Semerkand, br. 107, Hadis
