U današnje vrijeme uspjeh i ugled se mjere bogatstvom. Glavni cilj je što više zaraditi, što više posjedovati. Nema granicu ni gomilanje imetka niti čovjekova pohlepa. I od takvog razumijevanja stvari nismo izuzeti ni mi muslimani. Bogatstvo je često jedan od naših najvećih ciljeva. Bilo da je to zbog težnje za rahatlukom, ili u svrhu “rješavanja” budućnosti, zbrinjavanja djece ili pak nekih drugih izgovora, bogatstvo je nešto što nerijetko tražimo po svaku cijenu. A zapravo u takvom, beskompromisnom traženju bogatstva krije se nezadovoljstvo Allahovom, dž.š., odredbom. Zaboravljamo da sa dolaskom imetka dolazi i opasnost od prepuštanja uživanju u komforu, što nerijetko biva uzrokom skretanja s Pravog puta. Drugim riječima, dok tragamo i trčimo za hljebom, moguće je da ćemo ostati bez pogače. Obzirom da je tako, da li to onda znači da muslimani ne trebaju tražiti ovosvjetski imetak i bogatstvo? Naravno da ne znači, međutim, nije isto željeti i nastojati ostvariti nešto unutar granica edeba, i trčati za tim pohlepno, bez ikakve kontrole.
Istina koju zaboravljamo
Kao što se može vidjeti iz uvoda, želimo ukazati na to da sakupljanje dunjalučkog imetka i bogatstvo ne smiju biti cilj. Ali nažalost, takvo percipiranje bogatstva, u današnje vrijeme nije baš cijenjeno, štaviše za mnoge je veoma čudno. Postoji čak mišljenje da su muslimani upravo zbog takvog shvatanja “zaostali”. A onima koji materijalno bogatstvo i luksuz smatraju ciljem života, nemoguće je objasniti istinu i suštinu. Modernizam je u potpunosti izokrenuo pojmove “bogatstvo” i “siromaštvo”. Čak i među vjernicima neprestano se vode rasprave o tome. Pod utjecajem raznih ideologija raspravljaju da li je vrjednije bogatstvo ili siromaštvo. I jedno i drugo se tumači na mnogo različitih načina, te shodno tome postoji mnogo načina shvatanja. Ustvari, to je pitanje koje zahtijeva prilično studiozan pristup. Zapravo, naša tema nije ni bogatstvo, ni siromaštvo, niti želimo analizirati šta je vrjednije od to dvoje. Mi želimo skrenuti pažnju na opasnost ljubavi prema dunjaluku, koja se u srcu javlja nakon postizanja bogatstva; na opasnost pohlepe; padanje u gaflet (nemar); i izbjegavanje odgovornosti koju imetak donosi sa sobom. Iz tog razloga, prije svega je potrebno pojasniti pojmove “bogatstvo”, “siromaštvo” i “zuhd”.
Šta je bogatstvo i ko je bogat?
U najkraćoj definiciji, bogatstvo je posjedovanje imetka koji prevazilazi potrebe. Međutim, prema savremenom shvatanju, potrebe čovjeka su bezgranične, a vizija o bogatstvu nije ništa drugo do utopija za kojom treba neprestano trčati, a nemoguće ju je dostići. Naša vjera nije protiv bogatstva, ali ona zabranjuje da čovjek potroši svoj život trčeći za takvom utopijom. Naređuje nam da se klonimo pohlepe i da svoju opskrbu stječemo na halal način. Potom, vjera postavlja granice naših potreba i zahtijeva da udjeljujemo višak. U knjigama fikha najniža granica bogatstva jeste posjedovanje “kifajeta”. Ako neko posjeduje dovoljno imetka da može zadovoljiti vlastite potrebe i potrebe onih čijim izdržavanjem je obavezan, smatra se da posjeduje kifajet. Takva osoba smatra se bogatom i njoj se ne može dati zekat. Dobro, a kako ćemo definisati potrebe? Iako se ponekad, u određenim okolnostima, potrebama smatra samo ono što je krajnje nužno, općenito gledano, potrebe su sve ono što nam olakšava život i bez čega bi život bio otežan, a ne samo ono što je nužno. Ako smo od onih koji žele malo više slobode i zastupamo stav da su potrebe sve ono što ne podliježe obavezi plaćanja zekata, onda treba da se iskreno zapitamo šta mi to zapravo želimo? Ako tražimo preko svojih realnih potreba, šta je to što tražimo?
Pohlepa ne poznaje granice
Pohlepa i gramzljivost ne poznaju granice. Zbog toga je Allahov Poslanik, s.a.v.s., izrekao hadis: “Kada bi sin Ademov imao dvije doline blaga, poželio bi da ima i treću.” Iako Islam ne postavlja granicu u stjecanju bogatstva, Uzvišeni Allah opominje i upozorava čovjeka kako ne bi u potpunosti izgubio mjeru. U 219. ajetu sure Bekara, Gospodar svjetova opominje ljude da “udjeljuju višak”, prije nego što ih “zemlja zasiti”. Dio učenjaka zastupa mišljenje da, ukoliko u društvu ima onih koji su u teškom stanju, “dijeljenje viška” nije preporuka nego stroga obaveza (farz), i, ako se dio koji nadilazi potrebe ne udijeli nego troši na luksuz i komfor, onda je takvo trošenje haram. Obzirom da je tako, trebamo znati da mi nismo slobodni da gomilamo imetak bez granice i trošimo samo kako nama odgovara. Onaj ko posjeduje imetak u mjeri koja prevazilazi njegove potrebe, on ima i veliku odgovornost i obavezu da udjeljuje, pomaže i podržava općekorisno dobro, ulaže u obrazovanje novih naraštaja i podržava mnoge druge aktivnosti koje nefsu nisu nimalo drage. Stoga, ko god čezne za bogatstvom treba najprije razmisliti da li može nositi tako veliku odgovornost, imajući pri tom u vidu upozorenja Allahova Poslanika, s.a.v.s.
Upozorenje Allahova Poslanika, s.a.v.s.
Jednog dana dok je Allahov Poslanik, s.a.v.s., sjedio sa ashabima, r.anhum, u Medini, ugledaše Mus’aba b. ‘Umejra, r.a., kako ide prema njima. Mus’ab, r.a., je na sebi imao odijelo zakrpljeno zakrpama od kože. Vidjevši njegovu odjeću, Allahov Poslanik, s.a.v.s., se mnogo rastuži i oči mu zasuziše. Sjetio se dana kada je Mus’ab. b. ‘Umejr, r.a., šetao mekkanskim ulicama u najljepšoj odjeći, u raskoši i bogatstvu, jer on je potjecao iz veoma bogate porodice. Tog velikog ashaba, učitelja Medinelija i nosioca bajraka sa Uhuda, porodica se odrekla jer je primio islam. On, r.a., je zarad imana odabrao da živi u neimaštini i siromaštvu. Allahov Poslanik, s.a.v.s., se okrenuo ashabima, r.anhum, i upitao: “Kako bi bilo da dočekate vrijeme da jutrom odijevate jednu, a noću drugu odjeću, da jedno jelo donose pred vas, a drugo odnose, a da vam kuće budu zastrte (ćilimima i tepisima) poput Kabe? Kakvo bi tada bilo vaše stanje?” Časni ashabi, r.anhum, odgovoriše: “Bili bismo mnogo bolje nego što smo danas. Obzirom da ne bismo imali poteškoća koje danas imamo, mogli bismo više vremena posvetiti ibadetu.” Prvak svih svjetova, Muhammed, s.a.v.s., im na to reče: “Ne. Vi ste danas bolji nego što biste tada bili.” U navedenom hadisu koji prenosi Tirmizi, je upozorenje da sa bogatstvom i komfornim načinom života dolazi opasnost da se čovjek veže za dunjaluk i zanemari dužnosti robovanja.
Istinsko bogatstvo
Kada se spomenu upozorenja kao što je ono u gore navedenom hadisu, odmah se pojavljuju i oni koji podsjećaju na imućne ashabe, r.anhum, i govore kako su oni svojim imecima činili hizmet dini islamu. Oni kažu: “Ne smijemo dozvoliti da nas bogatstvo pokvari, ali nemojmo ni propustiti da budemo imućni poput bogatih ashaba kao što su bili Ebu Bekr, Abdurrahman b. Avf, r.anhum, i drugi.” Takvo razmišljanje je naravno lijepo, i nema nikakve smetnje da se čovjek sa takvim nijjetom trudi da stekne imetak. Međutim, ne smijemo se zavaravati. Da li je uistinu naš nijjet iskren ili je to samo nefsanska želja upakovana u čisto ruho primjera časnih ashaba, r.anhum? U suštini, veoma lahko možemo provjeriti kakve su naše namjere. Ako već navodimo za primjer velike ashabe koji su prednjačili u dijeljenju, onda pogledajmo koliko smo mi spremni da damo. To će biti jasan pokazatelj koliko je naš nijjet iskren. Ali, ne da damo “kad budemo imali” nego sad, u ovom stanju, od onog što imamo. Jer koliko god da smo siromašni, zasigurno imamo i nešto što možemo dati drugima. Čak i onaj ko nema ni dinara u džepu i ne zna da li će imati sljedeći obrok, može učiniti nešto za druge. Može ukloniti s puta ono što smeta ljudima, te braći vjernicima uputiti osmijeh i lijepu riječ. Ako ono što imamo danas, čuvamo opravdavajući se da ćemo dati sutra kada budemo imali više, to nije ništa drugo do zavaravanje. Drugim riječima, davanje nije stvar mogućnosti, nego je to stanje srca. Zbog toga je Allahov Poslanik, s.a.v.s., kazao: “Bogatstvo nije u imetku. (Istinsko) Bogatstvo je bogatstvo duše.”
Svi smo mi bogati
Navedeni hadis je izuzetno važan u formiranju nove, ispravne, vizije o bogatstvu. Bogatstvo, koje je danas toliko željeno – zbog toga što se razumijeva kao rahatluk, sreća i mir, veoma često onima koji ga imaju – zbog siromaštva njihove duše i pohlepe, biva uzrokom nemira. To je tako. Jer, ako su nam cipele tijesne, šta vrijedi to što su mjesta po kojima šetamo lijepa, široka i naša? Ako je bogatstvo vrijedno jer nam omogućava da ispunimo potrebe, onda su i zdravlje, pamet, i znanje, još vrjednije bogatstvo. Pored toga, bogatstvo nije nešto što se odnosi samo na ovaj svijet. Čovjek treba znati da su lijep ahlak, dobra djela, islam, iman i takvaluk kapital koji će ga učiniti bogatim na Ahiretu. Istinsko bogatstvo nije u onome što je podložno nestajanju i trošenju, istinsko bogatstvo su Allahove, dž.š., počasti i blagodati koje su vječne. Ukoliko čovjek treba da bira između duhovnog bogatstva koje spašava njegov Ahiret i materijalnog dobra na dunjaluku, neka se podsjeti na 46. ajet sure Kehf: “Bogatstvo i sinovi su ukras u životu na ovom svijetu, a dobra djela, koja vječno ostaju biće od Gospodara tvoga bolje nagrađena i ono u što se čovjek može pouzdati.”
Zavidimo li Karunu?
Bogatstvo za kojim musliman treba da čezne jeste Allahova, dž.š., blizina. Vjernik ulaže trud da se imanom i dobrim djelima približi Onome Koji je vlasnik apsolutnog bogatstva. Međutim, to nikako ne znači da vjernik treba napustiti dunjaluk u potpunosti. Islam ne zabranjuje da se čovjek trudi i na halal način stječe dunjalučko bogatstvo, ali, postavlja uslov da ne zaboravi Allaha, dž.š., Sudnji dan i prolaznost dunjaluka, te da ne zanemari dužnosti robovanja. Osim toga, trud i rad nisu uvijek garancija bogatstva. Ono se zapravo ne stječe, Allah, dž.š., ga daje, poklanja, kome hoće. U Časnoj Knjizi kaže: “Reci: ‘Gospodar moj daje obilnu opskrbu onome kome hoće, a i uskraćuje…’” (Saba’, 36) Dobro, šta to mi onda pokušavamo objasniti? Želimo skrenuti pažnju na opasnost čežnje za Karunovim bogatstvom. U Časnom Kur’anu Uzvišeni Allah je spomenuo one koji su uzdisali za Karunovim blagom. Oni su govorili: “Kamo sreće da je i nama dato nešto slično”, pa ih je Allah, dž.š., opisao kao one “koji žele da uživaju u životu na ovom svijetu”. Sura Kasas, dio od 76. do 82. ajeta govori o Karunu, o bogatstvu i pogrešnom shvatanju bogatstva. Zapravo, ličnost Karuna je simbol pogrešne vizije o bogatstvu. Zbog čega je zabranjeno ličiti na Karuna i zavidjeti mu, te kakvim opasnostima i lošim ponašanjima takvo bogatstvo vodi, pokušat ćemo objasniti u tekstu koji slijedi.
Cilj je uvećanje dobrih djela, a ne uvećanje imetka
Bogatstvo Karuna – čovjeka koji je živio u vremenu Musaa, a.s., je bogatstvo koje donosi oholost, samopokazivanje i obijest, te zbog nefsu milih komfora i rahatluka, odvodi roba u zaborav spram smrti i Ahireta. Zbog izuzetno velikog bogatstva, čije su riznice bile toliko velike da je njihove ključeve bila u stanju ponijeti samo velika skupina sluga, Karun je pomislio da je on njegov istinski vlasnik i gospodar, te da ga je stekao i zaradio svojim trudom i pameću. Sve druge, koji nisu imali toliko imetka, posmatrao je sa nipodaštavanjem, kao neznalice bez pameti. Kada je blago koje mu je Allah, dž.š., dao u emanet počeo gledati kao svoje, zaboravio je i stvarnog Vlasnika imetka i ono što Gospodar traži od njega u pogledu trošenja tog imetka. Unatoč upozorenjima svoga naroda, odbio je da udjeljuje i daje zekat. A kada je u svojoj oholosti otišao toliko daleko da je počeo uznemiravati Musaa, a.s., ometati dostavljanje Objave, i sijati smutnju među ljudima, bez namjere da odustane od toga, Uzvišeni Allah ga je uništio. Naredio je Zemlji da proguta i njega i blago zajedno sa njim, kako bi bio pouka cijelom svijetu. U kur’anskoj priči o Karunu, oni koji su čeznuli za njegovim bogatstvom i ugledom, opomenuti su jezikom vjernika – posjednika znanja, riječima: “A bolje im je da traže iman i dobra djela.” To upozorenje važi i danas, za sve nas. Dakle, ono što je pokuđeno nije bogatstvo nego Karunovo ponašanje, međutim, materijalno bogatstvo je često uzrok koji vodi Karunovom ponašanju. Stoga, ne treba po svaku cijenu tražiti i željeti bogatstvo, nego treba tražiti samo ono što je hajr. I umjesto težnje za uvećanjem dunjalučkih blagodati, treba težiti i raditi na uvećanju ahiretskih riznica.
Bogatstvo ne može spriječiti poniženje
Primjeri poput Karuna nisu razlog da se generalizuje spomenuto pitanje. Musliman ne treba željeti da bude bogat poput Karuna, ali može željeti da bude bogat poput ashaba Abdurahmana b. Avfa, r.a. Šta bi moglo biti loše u tome? Ako težimo ka tome da budemo samo bogati poput Abdurrahmana b. Avfa, r.a., a ujedno ne težimo da budemo poput njega u svakom drugom pogledu, onda je to loše. Tog velikog ashaba, nije bogatstvo učinilo vrijednim i velikim. Među desetoricu ashaba kojima je još za života obećan Džennet (ašere-i mubeššere) nije ga uvrstilo bogatstvo nego iman i takvaluk. Obzirom da je tako, onda musliman treba težiti imanu i takvaluku, a ne bogatstvu. Ako pak tvrdimo da nam je bogatstvo potrebno kako bismo naspram nevjernika bili moćni i dominantni, i čuvali dostojanstvo islama, znajmo da ni za to nije uslov bogatstvo nego iman i dobra djela. U 55. ajetu sure Nur, Uzvišeni Allah kaže: “Allah obećava da će one među vama koji budu vjerovali i dobra djela činili sigurno namjesnicima na Zemlji postaviti, kao što je namjesnicima učinio i one prije njih, i da će im zacijelo vjeru njihovu učvrstiti, onu koju im On želi, i da će im sigurno strah sigurnošću zamijeniti…” Allah, dž.š., ispunjava Svoja obećanja.
Da li je vrjednije bogatstvo ili siromaštvo?
Mnogi islamski alimi vodili su rasprave o tome da li je vrjednije bogatstvo ili siromaštvo, štaviše napisane su i knjige na tu temu. Međutim, danas se ti stavovi i objašnjenja uleme zloupotrebljavaju, ili u svrhu iskazivanja neprijateljstva prema onima koji posjeduju imetak, ili u svrhu “ozakonjavanja” luksuznog načina života koji prelazi granice israfa (rasipništvo), i tako nažalost bivaju uzrokom zbunjivanja ljudi i pogrešnih razumijevanja. A zapravo su i bogatstvo i siromaštvo iskušenje za čovjeka. Ni za jedno ni za drugo se ne može reći niti da je u potpunosti hajr niti da je šerr (zlo), jer čovjekov status kod Allaha, dž.š., ne određuje ni bogatstvo ni siromaštvo. Veličina i ugled kod Uzvišenog Gospodara postižu se takvalukom (bogobojaznost). Kako god imućan vjernik može biti posjednik takvaluka, isto tako može i onaj koji je siromašan. Dakle, važno je na koji način se osoba nosi sa iskušenjem kojim je iskušana. Zbog toga bogatstvo i siromaštvo nije ispravno upoređivati sa aspekta vrijednosti, nego se gleda koje od to dvoje čovjeku više pomaže u postizanju bogobojaznosti. Ako uzmemo u obzir činjenicu da ljudi na različite načine doživljavaju bogatstvo i siromaštvo, vidjet ćemo da stavovi uleme nisu u suprotnosti jedan sa drugim, niti su kontradiktorni ajeti i hadisi na kojima se temelje ti stavovi. Jer, ukoliko pažljivo pogledamo zaključit ćemo da ono što se kudi odnosno hvali nisu bogatstvo niti siromaštvo, nego određena stanja ljudi. Pripadnici tesavvufa zastupaju stav da je zbog mnogostrukih opasnosti koje donosi bogatstvo, takvaluk lakše postići uz fakr. Međutim, fakr koji oni zagovaraju je nešto potpuno različito od onoga što se danas naziva fakrom, jer se on danas poistovjećuje sa siromaštvom.
“Fakr i gina'” u tesavvufu
U tesavvufu, termini “fakr i gina” (siromaštvo i bogatstvo) se ne odnose na ekonomski status pojedinca, nego govore o stanjima srca čovjeka. Kada rob dostigne savršenstvo, to dvoje se spaja u svome značenju, opisuje jedno stanje. U nekim tarikatskim pravcima umjesto riječi “derviš, sufi, murid” za putnika na Allahovom, dž.š., putu koristio se naziv “fakir”, čime se nije aludiralo na njegovo imovinsko stanje nego na ravnodušan odnos prema imetku. Ipak, tačno je da zbog tog ravnodušnog odnosa prema imetku, nerijetko bi se dešavalo da ga derviš uistinu i ne posjeduje. Nije mu bio potreban, jer ga nije zanimao dunjaluk. Obzirom da su zadovoljni i siti njegove oči i srce, od drugih nikada ne bi ništa tražio, osim u iznimnim situacijama, a ono što bi imao dijelio bi. I uvijek je bio u stanju šukra (zahvalnost), i kada ima i kada nema… Najviši stepen fakra, u tesavvufu se naziva “mekam istigna’” koji ujedno predstavlja i vrhunac bogatstva. Jer to je stanje u kojem rob ne osjeća potrebu ni za čim i ni za kim osim za Uzvišenim Allahom, što je ustvari simbol najvećeg bogatstva, na što ukazuje i sama riječ “istigna’”, koja je izvedena iz riječi “gina’”, što znači bogatstvo. Ukoliko bi čovjek imao imetka koliko je cijeli dunjaluk, sve dok mu isti ne bude u srcu, on neće biti smetnja njegovom fakru. Isto tako, ni materijalno siromaštvo nije smetnja bogatstvu duše, ukoliko čovjek u srcu ne osjeća tugu zbog neimaštine. Na isti način treba razumjeti i termin “zuhd”. Zuhd, ukratko znači: Ahiret pretpostaviti dunjaluku. Bitno je napomenuti da ni zuhd ni fakr ne znače ostaviti dunjaluk u potpunosti, biti drugome na teretu, hodati u staroj i iznošenoj odjeći i izgledati kao prosjak. Zuhd znači svaki posao raditi sa ciljem stjecanja Ahireta, ne osjećajući radost zbog uvećanja, niti tugu zbog gubitka dunjalučkih blagodati. Kako god bogatstvo koje ne uđe u srcu nije smetnja fakru, isto tako nije smetnja ni zuhdu.
Časopis Semerkand, br. 108, Tema broja
