U današnjem svijetu većinu muslimanskih zemalja, od položaja granica do načina vođenja politike, u potpunosti određuju kolonijalne sile. Kratko rečeno, ono što danas nazivamo „islamski svijet“ zapravo nije svijet islama.
Ponovno oživljavanje islamskog društva i uzdizanje svih muslimana svijeta na časno i uzvišeno mjesto, možda je dalek i teško ostvariv san, međutim, mi nismo odgovorni za uspjeh, odgovorni smo za trud. A, Uzvišeni Allah neće dozvoliti da propadne trud vjernika.
„Musliman kod muslimana ima šest prava: kada ga sretne, da mu nazove selam; kada ga pozove, da se odazove na poziv; kada zatraži savjet, da ga posavjetuje; kada kihne, da mu kaže: ‘Allah ti se smilovao’; kada se razboli, da ga obiđe; i kada umre, da prisustvuje njegovoj dženazi.“ (Muslim, Selam, 5)
„Musliman je muslimanu brat, ne čini mu zulum, štiti ga od neprijatelja. Ko ispuni jednu potrebu brata muslimana, Allah će ispuniti jednu njegovu potrebu. Ko otkloni teškoću bratu muslimanu, Allah će od njega otkloniti teškoću na Sudnjem danu. Ko pokrije sramotu brata muslimana, Allah će na Sudnjem danu pokriti njegove sramote.“ (Buhari, Mezalim, 3)
Neki od nas će se sjetiti vijesti iz 2013. godine, kada je u Siriji izvršen napad hemijskim oružjem, i vapaja oca koji u naručju nosi ranjeno dijete i pita: „Gdje je taj islamski svijet!?“
Nažalost, takvih prizora je sve više i više, i to pitanje se postavlja sve češće. I mi sami, nemoćni da se suprotstavimo napadima, ekstremizmu, zulumu i ubijanju, postavljamo pitanje koje nema dogovora.
Pitanje bez odgovora, bez sagovornika… Jer, takve zajednice nažalost nema. Unatoč brojnosti muslimana koja seže do 1 milijardu i 700 miliona, „islamski svijet“, „islamsko društvo“, ne postoji. Da postoji, zulum koji se dešava u Siriji, Palestini, Arakanu, Turkistanu, ne bi trajao toliko dugo. Da postoji, ne bi svaki put kad nam se desi problem pomoć očekivali od „međunarodne zajednice“.
U današnjem svijetu većinu muslimanskih zemalja, od položaja granica do načina vođenja politike, u potpunosti određuju kolonijalne sile. Kratko rečeno, ono što danas nazivamo „islamski svijet“ zapravo nije svijet islama.
Nema koristi od kukanja
No dobro, hoće li uvijek biti tako? Hoće li jecaj mazluma „gdje je taj islamski svijet“ uvijek biti bez odgovora? Koliko dugo ćemo još obarati glavu pred zulumom i kufrom? To što mi u srcu nosimo želju da budemo jako i ujedinjeno društvo, ne pomaže nam mnogo. Ne pomaže čak ni ako bismo na sav glas govorili o toj svojoj želji. Potrebno je nešto učiniti.
Zapravo, mi nismo niti nemoćni niti beznadežni, ne priliči nam to kao muslimanima. Svako od nas može učiniti nešto, kako na privatnom tako i na kolektivnom nivou.
Ali, učiniti pravi korak na putu ka rješenju, moguće je samo uz ispravno utvrđivanje uzroka problema. U Časnom Kur'anu, Uzvišeni Allah kaže:
„Allah neće izmijeniti jedan narod dok on sam sebe ne izmijeni.“ (Ra'd, 11) U ajetu su sadržani i obaćanje i prijetnja. Uzvišeni Allah istovremeno kaže: „Ako pokažete slabost po pitanju imana i ne prihvatite islam kao jedini način života, Ja ću vas učiniti potpuno poniženim.“ Nema sumnje da je ono što danas doživljavamo manifestacija spomenutog ajeta.
Kada govorimo o pravilnom utvrđivanju uzroka problema, želimo ukazati na to da krivicu trebamo tražiti u sebi. Šta smo mi kao muslimani uradili, ili šta nismo, pa smo došli u to stanje? Zbog neprestanog okrivljivanja drugih i traženja krivca u vanjskom neprijatelju ne nalazimo priliku da analiziramo sebe. Za svaku bolest okrivljujemo viruse, a nikako da preispitamo zašto je naš organizam toliko slab, pa je tako pogodno tlo za te viruse.
Jedna zajednica na dva mjesta
Prvi predsjednik Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović, u govoru koji je održao 1969. godine povodom 1400 godina nakon objave Kur'ana, rekao je:
„Po pitanju vjere, ljude dijelimo na vjernike i nevjernike. Međutim, takva podjela je veoma površna i prosta. U toj podjeli nedostaje treća, najbrojnija skupina. To su oni koji sebe smatraju vjernicima i tako se izjašnjavaju, ali, oni nisu vjernici.“
U daljem opisu Alija Izetbegović govori da su to oni koji manje ili više čine ibadete, obilježavaju islamske praznike i praktikuju određene vjerske obrede, međutim, istovremeno čine sve vrste grijeha, jedu haram i varaju druge ljude.
Oni, svoje živote, imetke i položaje čuvaju kao da će živjeti hiljadu godina, i oni zapravo žive u strahu. Za imetak, život i položaj boje se više nego što se boje Uzvišenog Allaha. Smatraju da je snaga u materijalnom i da je oslanjanje na materijalno predostrožnost. Ako ih pažljivo pogledamo, veoma lahko ćemo dobiti odgovore na pitanja šta nam se i zašto dešava, kao i odgovor na pitanje „Zašto, unatoč tolikom broju muslimana, nemamo jedinstven islamski svijet?“
Dakle, ta, najbrojnija skupina, između vjernika i nevjernika, jesu oni koji se deklarišu kao muslimani ali žive kao nevjernici. A jasno je da ljudi sa takvom, iskrivljenom percepcijom ne mogu sačinjavati niti predstavljati „Islamski svijet“.
Koga opominjemo
Opisali smo većinsku skupinu među muslimanima i njene karakteristike, kako bismo ukazali na to gdje trebamo tražiti uzrok naših problema. I, iako nam se možda to ne dopada, mi ovdje prvenstveno govorimo o sebi, a ne o određenoj grupi ili pojedincu. Iskren musliman kada se nađe oči u oči sa upozorenjem i opomenom, prvo će se obratiti svome nefsu. Sve što čuje iskoristit će za obračun sa samim sobom, popravljanje svojih nedostataka i obnavljanje imana. A u tome ustvari i jeste rješenje.
Ako bi svako od nas, ne osvrćući se na druge, očistio svoj nefs od nedostataka, iman doveo na stepen kemala (potpunost), islam primjenjivao u svim segmentima života, ruku pod ruku sa ostalim mu'minima, formirali bismo jezgro islamskog društva.
Iako je brojnost značajan faktor, kvalitet je ono što je najvažnije. Kvalitet islamskog društva ogleda se u odlučnosti i predanosti islamskim principima i propisima. Vodeći se hadisima koji govore o uslovima džuma-namaza, ulema je kazala kako je za formiranje islamskog društva dovoljno 40 osoba, a neki su čak, na osnovu hadisa koji govori putovanju i obaveznosti određivanja emira (vođa) puta kada zajedno putuju tri osobe, kazali kako su i tri osobe dovoljne da formiraju islamsko društvo. To nam govori da ne smijemo padati u beznađe zbog nemogućnosti djelovanja na većinu. Mi trebamo raditi na tome da sebe, svoje porodice, svoje bližnje i džemat dovedemo u stanje „uzorne islamske zajednice“.
Ekonomska nemoć nije izgovor
Ukoliko je u porastu broj kvalitetnih članova društva, te ako postoji dobra organizacija, malobrojnost i slabe ekonomske prilike neće predstavljati problem. Primjer za to imamo u prvom periodu islama kada su ashabi, r.anhum, i tabi'ini izgradili autoritativan islamski svijet i uspostavili vlast od Španije do Kine.
Te dvije generacije, predvođene Allahovim Poslanikom, s.a.v.s., ostvarile su nevjerovatno veliki uspjeh, unatoč velikim i moćnim silama kakve su bile Bizantija i Perzija. Oni koji smatraju da je danas nemoguće ostvariti uspjeh zbog slabosti u tehnološkom i ekonomskom smislu u odnosu na nevjernike, neka se podsjete na zlatno doba islama:
85 godina prije nego što će muslimani izgraditi Poslanikov, s.a.v.s., mesdžid koji su, kao i većinu tadašnjih kuća u Medini, izgradili od ćerpića sa krovom od palminih grana, Bizantijci su već treći put rekonstruisali Aja Sofiju, izgrađenu po principima današnje arhitekture. Iranci su, u godini Poslanikovog, s.a.v.s., rođenja sagradili poznati dvorac Kisra visine 40 metara, čija je ljepota opjevana u pjesmama. Dobro, šta se onda desilo pa su Bizantijsko i Perzijsko carstvo poraženi unatoč bogatstvu, visokom životnom standardu, tehnologiji i vojsci koja je tada bila nepobjediva?
Desilo se to da su oni koji su primali islam napuštali dotadašnji džahilijjetski način života, okretali se Allahu, dž.š., potpuno, iskrenim i ispravnim vjerovanjem. To su bili dostojni pripadnici ummeta Allahova Poslanika, s.a.v.s. Oni se nisu povinovali dunjaluku niti su islamske propise prilagođavali prohtjevima nefsa, i Allah, dž.š., ih je nagradio za to, učinio ih je velikim i dominantnim nad nevjernicima koji su bili mnogo brojniji i jači.
Nužnost obnove islamskog društva
Danas, više nego ikada imamo potrebu za islamskim društvom – zajednicom koja će imanom i djelima biti primjer svim muslimanima svijeta i pomoći im da ponovo zadobiju svojstva ummeta ispravnog vjerovanja. Zapravo, kolektivna obaveza svih nas je da omogućimo ispunjenje te potrebe. Naime, mi kao ljudi prinuđeni smo da živimo u društvu, a za stanje tog društva bit ćemo odgovorni. Kako god smo obavezni da lično živimo u skladu sa islamom, isto tako smo obavezni da se, u skladu sa svojim mogućnostima i počevši od svojih najbližih, trudimo da islam zaživi u cijeloj zajednici.
Nije dovoljno da radimo samo na sebi ne osvrćući se na stanje društva i ummeta. Uzvišeni Allah u suri Al-i ‘Imran u 104. ajetu kaže: „I neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i tražiti da se dobro čini – oni će ono što žele postići.“
Skupina spomenuta u ajetu je upravo to islamsko društvo koje smo obavezni formirati. Ako uzmemo u obzir prethodni ajet „Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte“ i povod objave ajeta, postaje jasno da je naša obaveza da opomenemo i vlastitim primjerom pozovemo braću muslimane koji su umjesto Allahovo prigrlili neko drugo uže i tako doprinijeli razaranju ummeta.
Nijedan musliman koji ima razvijenu svijest o bratstvu neće izbjegavati ono što mu je obaveza, pod izgovorom „uradit će neko drugi“, bez obzira o čemu se radilo. Jer, biti ummet znači biti „jedno tijelo“ kao što je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao u hadisu. Ako je jedan organ – jedan dio ummeta – u bolovima, a mi ne osjetimo te bolove i ne trudimo se da pronađemo lijek, to znači da imamo ozbiljan problem po pitanju pripadnosti tom ummetu.
Ponovno ustajanje na noge
Naš poziv na ponovno formiranje islamskog društva, počevši od sebe, svojih bližnjih i svoje okoline, je poziv na ponovno podizanje ummeta na noge. Muslimani – onakvi kakvi su opisani u ajetima i hadisima, obavezni su da to učine. A ukoliko pokažemo istinsku odlučnost i iskrenost, Allahovom, dž.š., pomoći stat ćemo na noge, baš kao što se to desilo i prije.
Riječ „ummet“ se u izvorima spominje kao naziv za zajednicu, malu ili veliku, i veže se za jednog poslanika kao i za vjeru koju je donio.
Stoga, da bi zajednica u kojoj žive muslimani, uistinu postala „islamsko društvo“ tj. ummet, uslov je da zadobije osobine ili odlike kojima je u ajetima i hadisima opisan ummet Allahova Miljenika, s.a.v.s. Te odlike su, u prvom redu potpuni iman, a zatim, prihvatanje Allahova Poslanika, s.a.v.s., kao životnog vodiča. Sve druge odlike proizilaze iz iskrenog imana i slijeđenja Kur'ana i Sunneta.
Zajednica vjernika
Zajednicu vjernika, prije svega sačinjavaju oni koji srcem vjeruju u sve imanske osnove i čine djela u skladu s tim vjerovanjem. To naravno ne znači da je to skupina ljudi koji su poput meleka. Među njima će živjeti i muslimani koji imaju razne nedostatke, kako po pitanju imana i djelā, tako i po pitanju međuljudskih odnosa. Najbitnije je da osnovnu boju tom društvu daju istinski vjernici, a da su nedostaci i griješenje izuzeci i manjina.
Shodno tome, svi članovi treba da imaju za cilj ukrašavanje zajednice odlikama savršenog islamskog društva. Savršenstvo treba da bude cilj, ali nije uslov.
Kao što rekosmo, ostale odlike islamskog društva proizilaze iz čvrstog i iskrenog imana. Dvije od njih su spomenute u 143. ajetu sure Bekara: „I tako smo od vas stvorili pravednu zajednicu da budete svjedoci protiv ostalih ljudi…“ Prva odlika je pravednost, a druga je to što su članovi takve zajednice svjedoci protiv ostalih ljudi.
U 110. ajetu sure Al-i ‘Imran, Uzvišeni Gospodar islamski ummet spominje kao najbolji od svih naroda i kaže: „Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio; tražite da se čine dobra djela a od nevaljalih odvraćate, i u Allaha vjerujete.“
Obzirom da islamsko društvo sačinjavaju vjernici, onda je jasno da karakteristike tog društva treba tražiti u ajetima i hadisima koji opisuju istinske vjernike i govore o znakovima potpunog imana.
Uzorna zajednica
Ummet Allahova Poslanika, s.a.v.s., je opisan kao „pravedan“, što, između ostalog, znači: umjeren, ustrajan na Pravom putu. Zatim pripadnici ummeta su, kao svjedoci Istine, predstavnici ljepote islama. Zbog toga što svjedoče Istinu, odnosno zbog toga što ljude vlastitim primjerom pozivaju Istini i Pravom putu, zadobili su status „najboljeg naroda“. Izvršavanje obaveze pozivanja na dobro i odvraćanja od zla moguće je samo vlastitim primjerom i halom (stanje), a to se može ostvariti samo uz pravednost.
Biti pravedan znači biti daleko od bilo kakve krajnosti. Zbog toga je veoma bitno da se članovi islamskog društva pažljivo odnose prema granicama koje je postavio Uzvišeni Allah. U svim aktivnostima i djelatnostima, od trgovine do jela, pića, relaksacije ili borbe sa neprijateljem, muslimani moraju paziti da ne budu od onih koji prelaze granice.
Biti pravedan znači biti na istikametu (istrajnost na Pravom putu), hoditi putem Allahova Poslanika, s.a.v.s., ashaba, r.anhum, i skupine ehl-i sunnet ve ‘l-džema'at. U islamskom društvu ne prihvata se niti jedna ideologija, postupak ili ponašanje koje muslimane može udaljiti sa Pravog puta ili biti povod zastranjenja u vjerovanju.
Biti pravedan znači oživljavati pravdu. U islamskom društvu presude se donose pravedno, i ništa ne može utjecati na to. Pravo se daje onome kome pripada, a ne onome ko je jači. U takvoj zajednici svako pazi na pravo drugog, niko nikome ne čini zulum.
Društvo jedinstva
U islamskom društvu svi članovi su vezani jedni za druge, kao jedno tijelo. Usmjereni su prema istom cilju, jedinstveni, ne dozvoljavaju da razlike među njima budu uzrok razilaženja i neprijateljstva. U takvoj zajednici niti jedna rasa ili nacija nema prednost nad drugom, svi vjernici su braća bez obzira na rod i porijeklo, jedni druge upotpunjavaju, dogovaraju se i pomažu. Odluke donose istišarom (dogovor) i postupaju u skladu sa donešenim odlukama. Izvršavaju obavezu davanja zekata i time sprječavaju jaz između bogatih i siromašnih. U islamskom društvu mahale se ne formiraju prema ekonomskom ili socijalnom statusu ljudi.
Vjerovanje pripadnika islamskog društva je čisto i jasno, a srca smirena. Oni slijede ehl-i sunnetske mudžtehide i čvrsto se drže čistog akaida – vjerovanja čistog od svake vrste širka. Ne dozvoljavaju da im srca pokleknu pred buncanjem oholih orijentalista – drznika koji ne priznaju staru ulemu i pokušavaju obezvrijediti časne hadise.
I gdje god da se nalazili, osjećaju bol i najudaljenijeg brata muslimana, i čine ono što je u njihovoj moći da mu ublaže tu bol. Nisu indolentni naspram problema muslimana, ono što ne žele za sebe ne žele ni za njih, i svaki napad na njih smatraju napadom na sebe.
Zajednica u kojoj vlada ljubav, poštovanje i bratstvo
Plemeniti Poslanik, s.a.v.s., je rekao:
„Kunem se Allahom u čijoj je vlasti moja duša, nećete ući u Džennet sve dok ne budete vjerovali, a nećete vjerovati sve dok se ne budete međusobno voljeli.“ (Muslim, Iman, 93)
Naš časni Poslanik, s.a.v.s., navedenim hadisom želio je ukazati na to da istinski iman – kao prvu i najvažniju karakteristiku islamskog društva – mogu zadobiti samo oni vjernici koji se vole radi Allaha, dž.š.
Da. U toj zajednici vjernici vole jedni druge, i tu ljubav izražavaju kroz poštovanje i pružanje pomoći. Oni ne nanose štetu jedni drugima i nastoje da ne budu teret. Ne povrjeđuju se međusobno, ne istražuju greške, ne čine gibet (ogovaranje) niti nešto drugo što bi ugrozilo čast i dostojanstvo brata vjernika. Tolerantni su i susretljivi, jedni prema drugima ponizni, blagi i samilosni, a daleko od ružnih pretpostavki i sumnjičenja.
I kao što Uzvišeni Allah kaže u 71. ajetu sure Tevba, oni su jedni drugima prijatelji. Olakšavaju, ukazuju na greške i paze na međusobna prava. One koji se posvađaju nastoje izmiriti, bez obzira o čemu se radilo. Posjećuju one koji ne posjećuju, daju onima koji ne daju, na loše uzvraćaju dobrim i sitne nesuglasice ne preuveličavaju. Vjernike koji griješe ne odbacuju, nego ih na blag način, nasamo, opominju i nastoje odvratiti od lošeg puta. Jer, oni su neprijatelji grijehu a ne griješniku. Na brata vjernika se mogu ljutiti i koriti ga, ali ga ne mogu mrziti. Za one koji krenu lošim putem, čine dove.
Društvo lijepog ahlaka
Obzirom da je islamsko društvo ummet poslanika koji je poslan da „upotpuni ljudske ćudi“, neke od odlika tog društva su lijep ahlak, edeb, umjerenost i ljubaznost. U toj zajednici vjernici su sigurni jedni u druge, jedni drugima vjeruju, govore istinu, čuvaju emanet i drže datu riječ. Nisu nemarni niti lijeni spram svojih odgovornosti, doprinose, i nisu teret društvu. Ne zavide, pošteno rade, proizvode i stječu halal opskrbu. Skromni su, zadovoljni onim što imaju, nisu u pohlepnoj trci za dunjalukom niti se zbog dunjaluka ponižavaju pribjegavajući nedozvoljenim sredstvima i metodama.
Ne čine israf (rasipanje), čak ni onda kada abdest uzimaju iz rijeke. Allahove, dž.š., blagodati koriste na racionalan način i ne čine ništa zbog čega bi zajednica ostala lišena neke blagodati.
Oni su čedni, dostojanstveni i časni. Čuvaju granice, svoje i tuđe privatnosti. Daleko su od drskosti, nemorala, raspravljanja sa neznalicama, isprazne priče i ogovaranja. Ne ohole se, ali se u ime poniznosti neće ni ponižavati, niti će se u ime poštovanja dodvoravati. Oni izgledaju onako kakvi uistinu jesu i onakvi su kakvi izgledaju. Oni su mu'mini, daleko od rijaluka (pretvaranje) i samopokazivanja, njihova vanjština i unutrašnjost je čista. U problemima i nedaćama pokazuju strpljivost, a u porazu ne posustaju, ne hvata ih panika niti padaju u beznađe.
Svi zajedno ka istom cilju
Izgraditi društvo koje će se odlikovati nabrojanim karakteristikama nije nemoguće. Dovoljno bi bilo da svako od nas uzme za ruku svoga brata i sa iskrenim nijjetom, odlučno, prigrli islamske vrijednosti i oživi ih u svim segmentima svoga života. Jer, samo tako, okupljeni i ujedinjeni u svjetlu islama, možemo formirati islamsko društvo. Popravljanje stanja u svojoj porodici i bližoj okolini možda neće odmah doprinijeti popravljanju stanja ummeta niti će muslimane svijeta dovesti na stepen uzornih članova društva, možda je to daleka i naizgled neostvariva vizija, ali samo krenuti prema njoj mnogo je bolje nego sjediti i žaliti se. Osim toga, mi nismo odgovorni za uspjeh, odgovorni smo za trud.
Izgubljeno bratstvo
Prema zakonu obznanjenom u suri Hudžurat: „Vjernici su zaista braća“, svi muslimani svijeta su naša braća, bez obzira gdje se nalazili. Međutim, dosta često se dešava da pod utjecajem nevjerničkih medija bezosjećajno rušimo pravila tog bratstva, upuštajući se u sumnjičenja i osuđivanja pojedinih islamskih zajednica. Gajimo i širimo negativne emocije prema njima. I što je još gore, suprotno islamskim principima, nepromišljeno prihvatamo i prenosimo plasiranu nam propagandu „Arapi nam zabijaju nož u leđa“, „Ta i ta islamska zemlja je u saradnji sa imperijalistima“, „Sarađuju sa Jevrejima“, i šta sve ne.
Čak i ako pouzdano znamo da su neke od navedenih tvrdnji istinite, riječ je o prošlom vremenu i odgovornost za to pripada isključivo rukovodećem kadru te zemlje. Ne postoji niti jedan razuman razlog zbog kojeg bismo to pripisali cijelom jednom narodu. Zapravo, oni koji najviše ispaštaju u toj situaciji jesu upravo ti muslimani koji se nalaze pod vlašću korumpirane i podle vlasti spremne na takve niskosti kao što je saradnja s nevjernicima.
Ne zaboravimo i to da na prava bratstva trebamo paziti i u odsustvu naše braće. Snaga se ne ogleda u tome da vičemo ili glasno protestujemo, nego naprotiv, snaga je u obuzdavanju ljutnje.
Časopis Semerkand, br. 111, Tema broja
