Trebamo biti svjesni činjenice da naš supružnik ne može, poput naših roditelja sa kojima smo proveli otprilike prvih dvadeset godina života, u trenu prepoznati naše potrebe, emocije i osjetljive strane. Uz to, ne možemo očekivati da naš bračni drug ima isti stil života, iste kulturološke i lične karakteristike kao naši roditelji.
Niko ne može biti poput majke
Savjeti gospodina Serdara, koji je zahvaljujući svojoj supruzi shvatio da ustvari od nje očekuje postupanje majke, ukazuju nam na to kakav stav trebamo zauzeti kada je u pitanju ova tema. Gospodin Serdar naglašava da je njegova majka uvijek bila osoba koja je umjesto ljutnje birala oprost, za razliku od njegove supruge koja, prema njegovom mišljenju, preuveličava njihove razmirice. Ipak, kada je jednog dana saslušao određenu situaciju iz ugla svoje supruge, gospođe Nihade, promijenio je svoje mišljenje. „Svoju suprugu za koju sam smatrao da se bespotrebno ljuti, jedne prilike sam upitao: ‘Zašto umjesto mira, uvijek želiš svađu?’ Nakon što mi je ispričala ono o čemu već duže vrijeme razmišlja, skoro da sam se osjetio prosvijetljeno. Rekla mi je: ‘Ti od mene očekuješ da se ponašam kao da se ništa nije desilo, čak i onda kada mi povrijediš srce. Ja te razumijem, vaša majka je uvijek prema vama bila vrlo požrtvovana i sve je praštala. Ti od mene očekuješ isto. Ali, ne zaboravi da je ona tvoja majka i da bi te voljela čak i da ti nju mrziš. I ja sam takva prema svojoj djeci. Međutim, ne mogu biti takva prema tebi, niti ti možeš biti takav prema meni. Jer, mi smo supružnici, dakle dijelimo život. Ne možemo se svaki put ponašati kao da se ništa nije desilo kada neko od nas ne ispuni svoju odgovornost ili kada se ponese drsko. Takvo postupanje svakako nije ni ispravno. U suprotnom, velika je mogućnost da ćemo se vremenom pretvoriti u supružnike koji ne očekuju ništa jedno od drugog. Znaj da, kada se ljutim na tebe, to je iz ljubavi prema tebi.’ To što je moja supruga tada rekla bilo je nešto što do tada nisam primjećivao i nisam mogao, a da joj ne dam za pravo. Neka je živa i zdrava, na krajnje ljudski način iskazala je svoj problem i ja sam nakon toga nastojao sniziti svoja očekivanja od nje.“
Odmah nakon što započnemo sa bračnim životom suočavamo se sa sasvim novim situacijama koje nismo imali u vlastitim porodicama, od navika održavanja kuće do međuodnosa i reakcija, te mnoštva drugih pitanja. Iako se smatra da se svaki problem može riješiti uz ljubav, adaptacija na novi način života može biti prilično teška.
Ukoliko supružnici imaju prevelika očekivanja jedno od drugog, to može poremetiti porodični mir. Svaki čovjek ima želju da do kraja života praktikuje oblike ponašanja koje smatra ispravnim. U braku, supružnici jedni od drugih, u svakoj situaciji očekuju osjećajnost i empatiju. Svi očekuju supružnika koji će odmah osjetiti svaku njegovu potrebu, supružnika koji će uvijek sebe stavljati u drugi plan i davati prednost svome suprugu ili supruzi… Očekuju supružnika koji je jednako brižan i osjećajan kao njegovi ili njeni roditelji… Muževi ponekad od svojih supruga očekuju da se prema njima ophode sa jednakom strpljivošću i tolerancijom kao njihove majke, ili da prave ukusna jela poput majčinih, te da skoro u stopu slijede postupke njihovih majki. Isto tako, žene zamišljaju supruga koji ima sve pozitivne osobine njihovih očeva, supruga koji popravlja sve što se pokvari, koji kući dolazi rano i koji je neograničeno posvećen djeci… Zbog tih nerealnih očekivanja, žene često pomisle da njihovi muževi ne preuzimaju dovoljno odgovornosti na sebe te da im ne pružaju dovoljnu podršku i zaštitu. Dakle, ukoliko supružnici očekuju da će strukturu porodice iz koje dolaze, u potpunosti preslikati na svoj novi život, velika je vjerovatnoća da će doživjeti razočarenja. Kada se visokim tonom počnu izgovarati rečenice poput: „Zašto to nisi napravila kao moja majka?“ ili „Moj otac bi u takvoj situaciji postupio drugačije!“, druga strana će ili na sve moguće načine nastojati da se promijeni, kako bi ispunila očekivanja supružnika, ili će se uporno inatiti, ne odustajući od vlastitog karaktera i postupaka.
Porodični savjetnik i psiholog Ayşenur Bayraktar navodi da ljudi pamte način života svojih roditelja, te prirodno, svoje postupke i očekivanja oblikuju u tom smjeru. To objašnjava sljedećim riječima:
„Možemo govoriti o tri vrste jastva koje ljudi ispoljavaju prilikom reagovanja na situacije u kojima se nađu, to su „jastvo djeteta“, „jastvo odrasle osobe“ i „jastvo roditelja.“ Dakle, u određenim situacijama reagujemo poput djeteta, misleći samo na sebe, u drugim situacijama reagujemo kao odrasle osobe koje razmišljaju i o drugoj strani i realno posmatraju stvari, a ponekad reagujemo tako što u vlastitom ponašanju odražavamo ono što smo kao ispravno prihvatili od naših roditelja. Od svog rođenja mi usvajamo logiku i stavove naše porodice. Zajedništvo naših roditelja i njihov odnos, za nas je prvi način življenja bračne zajednice kojem svjedočimo. Iz tog razloga, reakcije naših roditelja koje memorišemo, u budućim godinama oblikuju naše ponašanje. Mi se nesvjesno počinjemo ponašati kao oni. Toliko čvrsto smo vezani za takav oblik ponašanja, da isti način života na koji smo navikli tražimo i u braku.“
Čovjek ponekad poželi jesti hranu pripremljenu na način na koji ju je njegova majka pripremala; kada se razboli, očekuje od supružnika istu pažnju koju mu je pružala majka; ili pak, od supružnika želi osjetiti bezuslovnu ljubav kakvu su mu pružali roditelji. U nekim brakovima, takva ponašanja su umjerena i smatraju se umiljavanjem, te ne izazivaju burne reakcije suprotne strane. Međutim, u pojedinim brakovima supružnici jedni od drugih očekuju skoro potpuno isti oblik ponašanja kao kod njihovih roditelja, zbog čega doživljavaju razočarenje i bivaju nesretni kada se ne ostvare njihova očekivanja. Trebamo biti svjesni činjenice da naš supružnik ne može, poput naših roditelja sa kojima smo proveli otprilike prvih dvadeset godina života, u trenu prepoznati naše potrebe, emocije i osjetljive strane. Uz to, ne možemo očekivati da naš bračni drug ima isti stil života, iste kulturološke i lične karakteristike kao naši roditelji.
„Otac bi prvo upitao šta mi želimo“
Sljedeća situacija gospođe Lejle koja je tri godine u braku, ukazuje na određene razlike među supružnicima koje mogu biti uzrok nenadanih reakcija. „Bio je to prvi ramazan koji smo provodili zajedno. Nekoliko sati do iftara, zajedno smo izašli u kupovinu. Čim smo ušli u market očekivala sam da će me suprug upitati: ‘Šta želiš da uzmemo?’ Međutim, on kao da je zaboravio da sam ja sa njim, počeo je uzimati šta želi i stavljati u kolica. Dok sam začuđeno posmatrala svoga muža, sjetih se svoje porodice, svoga oca. Kad god bismo išli u kupovinu, otac bi prvo mene pitao šta mi se jede, pa bismo prema tome uzimali namirnice. Nakon što sam na neko vrijeme ostala zatečena, uspjela sam da dođem sebi. Podsjetila sam se na to da je i moj suprug postač i da mu zbog toga ne bih trebala zamjeriti. Nakon toga sam i ja uzela korpu i krenula uz njega obavljati kupovinu. Shvatila sam svoju grešku: Naravno da će otac, vođen roditeljskim instinktom, najprije misliti na svoje dijete, ali moje očekivanje da suprug postupa prema meni kao da mi je otac, ipak je bilo nepravedno.“
Uloge u braku
Psiholog Ayşenur Bayraktar naglašava da očekivanja na obje strane trebaju biti realna, te savjetuje sljedeće: „Supružnici trebaju razgraničiti svoje uloge i trebaju se kloniti toga da jedno na drugo prebacuju ulogu vlastite majke ili oca. Supružnici koji dolaze iz različitih porodičnih sistema ne trebaju samo svoj način života smatrati ispravnim, već umjesto toga, trebaju uzeti dobre strane i objektivno prekontrolisati svoja ubjeđenja. Supružnici trebaju, koliko god je to moguće, održavati iskrenu komunikaciju i nastojati da pronađu srednji put. Potrebno je biti svjestan razlika i naučiti živjeti s njima, te bježati od drskog komentarisanja i osuđivanja. Iako nama možda ne pogoduju određeni načini ponašanja i porodična kultura, nikada ne smijemo pogaziti granicu poštovanja.“
Ukoliko u periodu adaptacije na brak, supružnici ne reaguju na način: „Ja nisam tvoja majka (ili otac)!“, već umjesto toga postupaju tolerantno i razumno jedni prema drugima, onda nije toliko teško preći preko problema o kojem smo pisali. Dovoljno je samo da postupamo s poštovanjem.
Časopis Semerkand, br. 117, Brak
